Vlč. Ilija Kelić slavio Misu te govorio o stanju u Banjolučkoj biskupiji u Nacionalnom svetištu sv. Josipa

U prigodnoj homiliji vlč. Ilija je između ostalog kazao kako Crkva na današnji dan slavi spomendan svetog Augustina, a srijedom se u ovom svetištu osobito spominjemo i svetog Josipa. Vjerojatno ste puno puta čuli priču kako je Bog podijelio svu zemlju na svijetu raznim narodima, a zaboravio na hrvatski narod pa mu dao zemlju koju je čuvao za sebe. Često čujemo izraz ''Hrvatska, Bogom dana zemlja''. Da, braćo i sestre, to je naša Hrvatska i uza sve to darovan nam je tako veliki zaštitnik, sveti Josip. Kaže Sveto pismo da sveti Josip nije pričao, nego je šutio i radio. Šutnja je sigurno bila ispunjena molitvom dragome Bogu pa možemo reći da je molio i radio, ora et labora. Isto što stoljećima rade vrijedni redovnici mnogih benediktinskih redova među kojima su bili i redovnici Banjolučke trapističke Opatije "Marija Zvijezda" u biskupiji iz koje ja dolazim. Josip je radnik i Josipu je povjerena zaštita ljudskog rada. Čak je to sveta Crkva označila i blagdanom prvi svibnja. Ja bihse usudio reći da je Josip poseban uzor i zaštitnik onih radnika koji teškom mukom i u teškom znoju svoj kruh zarađuju. Vjerujem da i svetog Josipa boli činjenica da ova bogata zemlja Bogom darovana i njemu povjerena svakim danom postaje sve više pusta i neobrađena. Od naših slavonskih polja do ličkih pašnjaka, sve manje ćete vidjeti vrijednih radnika. Od Zagreba do Karlovca vozio sam se, putem raste drveće četrdeset metara u vis. Pa zar u toj bogatoj zemlji ne bi mogla rasti poljoprivredna kultura koja bi nam donijela domaću hranu umjesto uvozne? Rad, osobito fizički, poljoprivredni, zemljoradnički, nikad nije pao na tako niske grane. Nove generacije odgajaju se pod staklenim zvonom, malo dijete se pet puta dnevno presvlači, da ne bi slučajno bila pokoja mrlja na odjeći. Kako će onda to dijete doživjeti prašinu, zemlju, rad na zemlji, a Bože me sačuvaj, kakav miris krave, ovce ili pak svinje? Svijet strmoglavo juri prema propasti. Hrana je sve više umjetna i sve ćemo više postati ovisnici o farmaceutskoj industriji. Slušamo danas svetoga Pavla kako se obraća Korinćanima naglašavajući važnost rada. I u poruci onima koji ne rade poručuje neka i ne jedu. Možemo to protumačiti i na način da bi nerad i dangubljenje bilo potpuno udaljavanje od Boga. Sve se više udaljavamo od Boga. Nema obiteljske molitve, nema Boga na prvome mjestu i nekadašnjeg tjednog žara koji je gorio u srcima iščekujući nedjeljni susret s Bogom. Nema više one dobrosusjedske požrtvovne ljubavi koja je krasila naš narod u svakom selu, u svakoj ulici, u gradu, u zgradi. Ljudi su se otuđili. Napustilo nas je, kažu, više od 600 000 radno sposobnog stanovništva tražeći svoj kruh diljem svijeta. I to nije alarm za pismoznance i farizeje o kojima danas Matej govori u Evanđelju i u koje upire prst, a koji su upravitelji na svim razinama društva. Bogom dana zemlja propada, a oni kojima je stado na svim tim razinama upravljanja povjereno, mirno gledaju jer je njima uglavnom dobro. Udaljavanje od Boga, površnost odnosa s Bogom i ravnodušnost dovelo je do toga i vodit će nas prema još većem dnu. Nemojmo upirati, braćo i sestre, prstom ni u političare, ni u crkveno vodstvo jer oni svi dolaze iz naroda. Kakav je narod, takvo je i vodstvo. Nego, dok još nije kasno, zasučimo rukave i prionimo temeljitim promjenama. Na prvome mjestu u odnosu s Bogom, a onda u odnosu prema čovjeku i ovom blagu od zemlje koju nam je Bog darovao. Pogledajmo se svi u ogledalo i radimo na sebi. Recimo svaki sebi tu gdje jesi, gdje me je danas Bog postavio, bio običan radnik ili upravitelj ljudi i dobara – što ja danas mogu doprinijeti da meni, mojoj obitelji, mojem susjedu, mom narodu bude bolje. Ako su Ninivljani, na glas proroka Jone, proroka, iz neprijateljskog naroda i od Boga koji njima nije bio poznat, oglasili post i molitvu da bi se spasili, kako onda mi koji toga Boga poznajemo, koji nam je darovao ovako divnu zemlju ne možemo učiniti nešto takvo? Evo, u toj nadi, u toj vjeri živimo dalje i radimo na tome, zaključio je vlč. Kelić.  

Pri kraju misnog slavlja vlč. Ilija Kelić ukratko je predstavio svoj dosadašnji život i put do svećeništva te službe koje sada vrši u Banjolučkoj biskupiji.  

Rođen sam u Banjolučkoj biskupiji u Livnu i živio sam tamo do odlaska na studij u Zagreb. Imam i šestero braće: Jakova, Zvonimira, Tomislava, Josipa, Silvanu i Božanu. Prije nego što sam odlučio postati svećenik, na neki sam način brinuo o svojoj braći, vjerujem da je to Božje djelo u mojem životu jer imali smo i nekih problema u obitelji. Naime, naš pokojni otac volio je previše alkohol. Tada sam kao stariji brat mlađu braću i sestre poveo sa sobom u Zagreb, odgojio ih, Bogu hvala, sada su dobro. U Zagreb sam došao s nepunih sedamnaest godina. S obzirom na to da sam dvije godine ranije išao u školu, u Zagreb sam došao kao već završeni srednjoškolac te upisao fakultet. Paralelno sam se zaposlio te radio za tri najveće security tvrtke u Hrvatskoj. Jedna od njih je "Sokol" u kojoj sam bio prvi direktor s dvadeset i dvije godine. Kasnije sam prešao u djelatnost osiguranja, u Unika osiguranja, u jednoj brokerskoj kući imao sam čelnu poziciju. Sve te službe i iskustvo dovele su me do pozicije da sam na kraju imao ponudu za službu na kojoj bi mi mjesečna plaća bila više od deset tisuća eura. Nisam prihvatio spomenutu ponudu, već sam odlučio biti svećenik. Jednostavno, više nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo u navedenim poslovima pa sam najprije počeo volontirati. U kući "Tabor" preveo sam pet godina pomažući i volontirajući te dovodeći ljude na duhovne obnove, što je sve vodilo prema svećeništvu.  

Mene su već od malih nogu, a odrastao sam u franjevačkoj župi, zvali fratar. Ipak nisam otišao u fratre, već sam osjećao potrebu da pomognem obitelji da stane na svoje noge. I kad su oni "stali na svoje noge", Bog me šalje u drugi vinograd. Na kraju će to uistinu biti i stvarni vinograd Banjolučke biskupije.  

Istina, imao sam ja neke svoje planove i razmišljao u koju ću se biskupiju prijaviti, čak sam i učinio neke korake, no Bog je stavljao određene prepreke. Kad sam popustio da bude volja Božja, što je i moje mladomisničko geslo, ''Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi'', došao sam natrag kući. Nisam nikad pomislio da ću doći u svoju rodnu Banjolučku biskupiju. Dogodio se susret s mons. Franjom Komaricom, banjolučkim biskupom. Nakon tog susreta nije me puštao dok me nije zaredio za đakona, a onda i za svećenika. A u desetom mjesecu ove godine bit će druga godišnjica od mojeg svećeničkog ređenja.  

Još kao đakon postao sam tajnik biskupa Franje, a dan prije imenovanja prošle godine novog biskupa Željka, biskup Franjo dodijelio mi je župu Mahovljani na čijem se području nalaze biskupijski vinogradi i druga poljoprivredna dobra. A prije mjesec dana, nakon preminuća našeg mladog svećenika Angela Bartulice, preuzeo sam župe kojima je on do tada upravljao: Župu svetog Josipa u Topoli i Župu svetog Ivana Krstitelja u Aleksandrovcu. 

Iako su to tri župe, sve zajedno nemaju 150 katoličkih vjernika. Ako na Misi bude dvanaest osoba, to je već dobra stvar. Ja sam radostan, neka bude i jedan. Na žalost, tako je i u drugim dijelovima Banjolučke biskupije. Na primjer, u katedrali nedjeljom bude između 60 i 65 ljudi, znamo ih sve poimence, a za Božić bude dosta pravoslavaca, duplo više nego naših. Zanimljivo je primijetiti da i ti pravoslavni vjernici znaju pjevati sve naše liturgijske pjesme.  

Biti katolik u Banjolučkom kraju nije jednostavno. Najgore je upravo doći za oltar pa vidjeti praznu crkvu. To je svakom svećeniku najteže. Naš novi biskup, mons. Željko, jednom je komentirao kako mu je "knedla u grlu zastala" kada je u razgovaru sa svećenicima spoznao da na nedjeljnoj Euharistiji imaju dvoje ili troje vjernika. Dosta vjernika koji sudjeluju u katoličkoj liturgiji jesu iz miješanih brakova, stoga je pravo pitanje na koji način doživljavaju vjeru.  

Najviše katoličkih vjernika ima u Livanjskom kraju, iako ni tamo nije slavna situacija. Oko Banje Luke jesu tri dekanata u kojima živi oko 3800 vjernika, većim djelom iz mješovitih brakova. Znajući sve navedeno, pitao sam se trebam li ostati u Hrvatskoj ili biti svećenik u svojoj rodnoj Banjolučkoj biskupiji. Osjetio sam da me Bog sada želi na tome mjestu, hoće li neke promjene biti, ne znamo, ali ja znam da moram dati sve od sebe dok je i jedan katolik tamo.  

Pored ove pastoralne brige vodim i podrume Banjolučke biskupije koji se nalaze na mojoj župi Mahovljani, a u blizini aerodroma u Laktašima. Dakle, pored Banje Luke na pola puta između granice i Banje Luke podignuti su prije dvadeset godina vinogradi. Talijani su pomogli da se to uredi iz razloga što su oni tamo nekad živjeli. Došli su 1883. godine iz Trenta, nakon što su njihov kraj poharale poplave, te se nastanili pored Banje Luke. Kasnije su došli redovnici i osnovali opatiju "Marija Zvijezda" koja je također imala puno vinograda.  

"Marija Zvijezda" bila je jedna od najvećih trapističkih opatija benediktinskog reda reformiranog trapističkog reda u svijetu. U svom najjačem vremenu brojila je 265 monaha. Nije poznato da je ikada i jedna opatija u srednjem vijeku imala tako puno monaha. Oformljena je 1869. godine i službeno je trajala do 2019. kada je zatvorena. No, poznato je da je zapravo devastirana, odnosno da su joj sva dobra osim crkve oduzeta 1945. godine. Ipak, nekoliko monaha vodilo je brigu o crkvi sve do 2019. godine. Te 1945. godine više od 150 monaha je protjerano, oduzeto im je 550 hektara imovine. Biskup Komarica uporno je nastojao barem nešto dobara vrati Crkvi, a sada to nastavlja činiti novi biskup Majić. Postoje neki glasovi da će vlast Republike Srpske vrati barem samostan jer je samostan u vrlo lošem stanju. 

Činjenica je da su monasi Marije Zvijezde zapravo izgradili Banju Luku. Grad Banja Luka nije postojao dok nisu došli trapisti. Dvadeset i devet zanimanja su trapisti vršili. Oni su obučili taj neuki narod da radi i zarađuje od svojih ruku. Prva električna žarulja u ovom dijelu Europe zasvijetlila je u njihovu samostanu na Vrbasu. Vitaminka Banja Luka, koja proizvodi najbolji ajvar, djelo je trapista, kao i naširoko poznati sir trapist, zatim likeri, pivo, vino itd. 

Eto, neke od tih proizvoda pokušavamo revitalizirati zahvaljujući i tome što još uvijek Bosna nije zagađena i imamo vrlo dobru bazu ekološkog voća. 

S obzirom na to da Banjolučka biskupija od vjernika do biskupa živi od donacija, obnovom barem nešto od te slavne opatije želimo nešto zaraditi za naš život. Jedna aktivnost su upravo već spomenuti vinogradi. Lani smo imali propalu berbu. Na žalost, nismo imali ni jednoga grozda na 9 hektara vinograda. Većina vinara bi tada završila priču, ako ne, oporavak bi trajao godinama. Mi smo preživjeli zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima koju su nešto malo donirali da to možemo postaviti na noge. Sada je imanje u dobrom stanju, ali treba investirati, treba završiti određene objekte. Proizvode koje smo uspjeli uzgojiti izvezli smo određenu količinu u Hrvatsku, te se mogu kupiti u nekoliko župa ili svetišta. Ne tražimo donacije, iako ih ne odbijamo, već nudimo proizvode koje smo sami proizveli, a od prodaje ulažemo u nove projekte i živimo u Banjoj Luci.  

Služimo se recepturama starih monaha, neke su stare i tisuću godina i sigurno su proizvodi vrlo zdravi i sve je domaće, zaključio je vlč. Ilija Kelić.