Prof. Anton Tamarut: 'Dogme su vrsta putokaza na putu vjere i kršćanskog života'

Jedan od istaknutih tekstova novoga broja Kane jest razgovor s prof. dr. Antonom Tamarutom, svećenikom Krčke biskupije i redovitim profesorom u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je više stručnih i znanstvenih knjiga i nekoliko zbirki pjesama u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

S obzirom na to da njegovi duhovni stihovi godinama obogaćuju stranice revije 'Kana', a nedavno je objavljena njegova četvrta zbirka pjesama, 'Ja mu vjerujem', religiozne, duhovne tematike, u razgovoru za 'Kanu' osvrnuo se i na motive koji se protežu zbirkom kojoj je u središtu, dakako, Bog.

– Moja zadnja zbirka pjesama, 'Ja mu vjerujem', a slično je i s prethodnim trima, posvećena je različitim odnosima. Nastala je kao blaga jeka raznih susreta. U tom svjetlu ona se može promatrati kao svojevrsno zrcalo života. U ovoj zbirci riječ je prije svega o susretu i odnosu s Bogom. Na njemu počivaju svi drugi odnosi. U pjesmama se često susrećem s Isusom. S Njime mi je najlakše razgovarati; On mi je nekako najbliži, od svih najjednostavniji. Čim se pogledamo, već se razumijemo – kazao je prof. Tamarut.

Jedan od odnosa o kojem se također govori u zbirci jest odnos prema svemu stvorenom, prožet uvijek nekim dubljim smislom, u kojemu prije svega možemo osjetiti zahvalnost Stvoritelju. Na pitanje koliko je teško, ili lako, u prirodi uvijek gledati dublji smisao, Boga, vlč. Tamarut kaže da ga priroda doista povezuje s njezinim Stvoriteljem.

– Priroda je za mene svojevrsna Božja poezija, Njegova lirika. U stvorenjima razabirem Stvoriteljev rukopis, divim se djelima ruku Njegovih, razmišljam o Njegovim nadahnućima, željama i porukama, osluškujem Njegov poziv na uživanje u divnim i čudesnim stvorenjima. Dok sam u prirodi, čini mi se da sam u Božjemu umjetničkom ateljeu – rekao je.

Protekla je godina na mnoge ostavila poseban trag, suočili smo se s pandemijom, doživjeli smo i potrese, a te teme nisu preskočene ni u Tamarutovim pjesmama.

– Nisam mogao ne zabilježiti osjećaje strašne nemoći, čudne praznine, golema straha, plahe nade i bojažljive zahvalnosti, u koje su nas gurnule pandemija i potresi. Te su nas nedaće podsjetile na našu ograničenost i krhkost. One su nas također podsjetile na to da svi živimo pod istim krovom, u jednoj velikoj zajedničkoj kući čiji su krajnji temelji mnogo dublji, nemjerljivi, i ne počivaju tek na nemirnoj materijalnoj podlozi – istaknuo je među ostalim.

U razgovoru se Tamarut osvrnuo i na nekoliko pitanja vezanih uz područja kojima se bavi: dogmatikom, teološkom antropologijom, sakramentologijom.

– Dogme su neka vrsta putokaza na putu vjere i kršćanskog života. One nisu polazište vjere ni svrha, pa ni sâm put. Polazište je uvijek Božja objava kako ju donose Sveto pismo i Predaja, svrha je zajedništvo s Bogom, dok je put konkretno životno nasljedovanje Krista. Dogme kao putokazi imaju zadaću pomoći u orijentaciji onima koji putuju na svojem putu prema cilju – navodi vlč. Tamarut.

U trenutačnoj pandemijskoj situaciji otvorilo se važno pitanje o sakramentima. Na pitanje o tome mogu li vjernici bez sakramenata i koliko dugo, prof. Tamarut ističe da kršćani ne mogu bez Krista.

– Biti kršćanin znači živjeti s Njim i u Njemu. Krist je na različite načine povezan sa svojim učenicima i prijateljima. Sakramenti nisu jedini način na koji se povezujemo s Kristom i kako njegujemo svoje odnose s Njim. S Njim se susrećemo u molitvi, u čitanju Svetoga pisma; susrećemo ga i dodirujemo dok poslužujemo jedni druge, dok se jedni za druge žrtvujemo. No, sakramenti su, prema samoj Isusovoj želji, posebna mjesta i načini našega susreta i zajedništva s Njim. Bez susreta s raspetim, uskrslim i proslavljenim Kristom u euharistijskom slavlju, kršćanski je život na dužu stazu nezamisliv – rekao je prof. Tamarut, a razgovor u cijelosti pročitajte u novom broju 'Kane'.