Razgovor s nadbiskupom Georgom Gänsweinom o Benediktu XVI.

Razgovor u originalu donosi CNA.

Vaša Uzoritosti, kako je papa Benedikt XVI. živio pri kraju svog života?

Iako u to nije vjerovao, doživio je vrlo staru dob. Bio je uvjeren da će mu Gospodin udijeliti samo godinu dana života nakon umirovljenja. Nitko nije bio iznenađen više od njega što se ta 'jedna godina' produljila na mnogo više. Pri kraju života bio je fizički jako slab, ali, Bogu hvala, um mu je bio bistar kao i uvijek. Boljelo ga je što mu je glas postao sve tiši. Čitav život oslanjao se na jačinu svoga glasa, a pri kraju ga je izgubio. Ali, um mu je ostao bistar. Bio je staložen, a mi koji smo živjeli s njim osjećali smo da mu se bliži kraj. Prema tom kraju odlučno je koračao.

Je li ga bilo strah umiranja?

Nikad nije govorio o strahu, govorio je isključivo o Gospodinu. Nadao se da će mu Bog iskazati milost, jednom kad pred Njega stane. Poznavao je svoje manjkavosti i grijehe u životu, ali kako je sv. Ivan rekao: Bog je veći od naših srdaca.

Proveli ste mnoge godine uz njega. Koji su za vas bili njegovi ključni trenutci?

Za mene je sve započelo kad sam se priključio Kongregaciji za nauk vjere. Kardinal Ratzinger tada je bio prefekt, a ja sam postao tajnik Kongregacije. Taj položaj trebao je trajati nekoliko mjeseci, a trajao je dvije godine. Tada je papa Ivan Pavao II. preminuo, a kardinal Ratzinger postao je papa Benedikt XVI. Sve te godine proveo sam uz njega kao tajnik, i u vremenu kada je postao Papa emeritus. Više je godina živio kao Papa emeritus nego kao Papa. Ono što me je iznenadilo bila je njegova blagost. Bio je zaista miran i u najtežim situacijama. Ponekad je bio tužan iz ljudske perspektive. Nije izgubio nadzor nad sobom. Dapače, u teškim trenutcima bio je miran i šutljiv, što je imalo pozitivan utjecaj na one oko njega. Iako se nikad nije naviknuo na veliko mnoštvo, kao profesor često je govorio pred velikim studentskim auditorijem. Ali, to je bio odnos između profesora i njegovih studenata. Kao Papa, susreti s ljudima iz raznih zemalja bili su potpuno drukčije prirode. Morao je naviknuti se na njih, što ponekad nije bilo lagano. Ali, nije dopustio da ga netko iz ureda odnosa s javnošću obuči, nego je samostalno prihvatio taj izazov. Naposljetku, taj dio poslanja postao mu je prirodan.

Spomenuli ste njegovu mirnoću, kojom je pristupao svima oko sebe. Možete li nam dati neki primjer?

Sjećam se jednog njegova susreta s biskupima i kardinalima dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Tema je bila takva da je rasprava vrlo brzo postala žestoka, što argumentativno što sadržajno. Svi su morali govoriti talijanskim jezikom, jer to je bio službeni jezik susreta. Vidio sam kako su talijanski govornici u raspravi dominirali, čak pokazivali djelić agresije. On je tada na vrlo staložen način smirio ozračje susreta. Zatim se okrenuo prema sadržaju rasprave te rekao: „Argumenti su uvjerljivi ili to nisu. Ton govora može biti samo uznemirujuć ili koristan. Predlažem da oslabimo snagu tona govora, a osnažimo argumente.“

Možete li nam reći nešto više o njemu kao osobi? Kako je gledao na svoje papinsko poslanje? Ipak je bio samo čovjek kojemu je to poslanje predano.

Zadnje što je želio bilo je postati Papa u 79. godini života. Ali, kad je postao Papa, prihvatio je to poslanje, smatrao ga je Božjom voljom. U početku je pokazivao laganu nesigurnost, fotografi i TV kamere neprestano su ga okruživali i privatan život više nije bio moguć. Ali, vidio sam kako se odnosio prema tome, uzdajući se u Boga da će mu podariti darove koje nije imao, a koji su mu bili potrebni. Vjerujući u svoju sposobnost i Božju pomoć, vjerovao je da će uspjeti u poslanju koje mu je predano. Htio je da njegovo poslanje bude na korist čitavoj Crkvi.

Na početku ste rekli kako je njegov govor bio njegov alat, ali i njegovo pisanje. Koje su njegove enciklike ili knjige Vama osobno najvažnije?                         

Kao Papa, napisao je tri enciklike, četvrtu u suradnji s papom Franjom: „Lumen Fidei“ („Svjetlo vjere“). Moram priznati kako mi je enciklika „Spe salvi“ („U nadi spašeni“) pružila najveći duhovni rast. Od svih njegovih važnih enciklika, smatram kako je ta ipak najvažnija. Počeo sam čitati njegova djela još dok sam bio bogoslov u Freibergu. Njegova djela utjecala su na moj duhovni rast. Također mislim kako je izrazito važna njegova trilogija o Isusu. U početku to je trebala biti samo jedna knjiga. Započeo ju je pisati još dok je bio kardinal, a završio ju je kad je postao Papa. Smatrao je kako će mu Gospodin podariti snage samo za tu prvu knjigu. Htio je da se ta djela objave pod njegovim imenom, uz službene tekstove koje je napisao kao Papa, te, naravno, njegove enciklike. Trilogija o Isusu, odnosno te tri knjige, njegovo su intelektualno i duhovno svjedočanstvo koje je počeo pisati kao kardinal, a nastavio kao Papa. Na početku svog pontifikata rekao je: „Moram početi pisati, tko zna koliko će moja snaga potrajati!“ Njegova snaga potrajala je te je napisao i ostale dvije. One objedinjuju njegovo iskustvo svećenika, biskupa, kardinala i Pape, ali i njegovo teološko proučavanje i život u molitvi. Bogu hvala, njegovu formu lako je pratiti, iako je ona napisana po najvišem akademskom standardu. Vjernicima ona pruža njegovo osobno svjedočanstvo i upravo je to bila njegova namjera. Tim knjigama htio je osnažiti ljude u svojoj vjeri te im otvoriti vrata dubljoj vjeri.

Koje ste njegove misli osobno najdublje prihvatili i koje su Vam najviše pomogle?

Kad promatram te knjige o Isusu, moram istaknuti kako one ne opisuju nešto iz prošlosti, već o Isusu u sadašnjosti, o Onomu koji sada živi. Ta knjiga pomaže nam u povezivanju Isusa sa sadašnjošću. Da, Isus je živio i nešto se dogodilo u prošlosti, ali to što se dogodilo, ima značenje za sve nas koji sada živimo, te za moj osobni vjerski život. To je važno istaknuti. Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI., ne umanjuje niti zanemaruje ništa što Crkva uči o vjeri, a za mene je to vječno. Prvi dio pročitao sam nekoliko puta i ona me je pratila u nekoliko različitih razdoblja mog života. Toplo ju preporučujem, puno će vam pomoći u vašem duhovnom rastu.

Kako ste ga Vi doživjeli? Kako je živio svoju vjeru?

Vjeru su mu prenijeli njegovi roditelji na vrlo prirodan način. Imali su velik utjecaj na njega. Odgoj njegovih roditelja, a kasnije i profesora i duhovnika, duboko je utjecao na njegov život. Njegova vjera produbljivala se kroz proučavanje, ali i podučavanje vjere. Vjera koju je produbio postala je temelj njegova života. Uvijek sam stjecao dojam, i u ovome nisam jedini, kako sve što je on rekao kao profesor, biskup, nadbiskup, kardinal, naposljetku i kao Papa, nije govorio samo jer je to ispravno učenje. On je životom utjelovljivao tu vjeru i htio ju je prenijeti dalje. Tu vatru u sebi htio je donijeti drugima kako bi ona izgarala i u njima.

Ima li Papa uopće vremena za molitvu? Za tišinu?

Sve to ovisi o tome kako ćete upravljati svojim vremenom. Ako mi je nešto važno, pronaći ću vrijeme za to, ne ću to samo ostaviti za vrijeme koje će mi preostati nakon obavljenih obveza. Mogu vam reći iz prve ruke, ipak sam živio s njim: imali smo vrijeme točno određeno za molitvu. Postojale su iznimke, pogotovo kad bismo putovali, ali vrijeme za molitvu bilo nam je sveto. To je uključivalo Misu, molitvu krunice i meditaciju. Moj posao bio je držati se tog rasporeda. Nismo smjeli odlučivati koje su stvari važnije od drugih, uvijek je govorio: „Bog nam treba biti na prvome mjestu! Trebamo tražiti Kraljevstvo nebesko, sve ostalo bit će nam dano!“ To je jednostavna misao, ali nije jednostavno držati je se. Ali, upravo je zbog toga istinita i moramo osigurati da tako i ostane.

Svetci nam služe kao primjeri kršćanskog života. Tko je bio najdraži svetac pape Benedikta XVI.?

Najdraži svetac bio mu je sv. Josip, ali brzo su mu se pridružili sv. Augustin i sv. Bonaventura. Tu dvojicu crkvenih velikana vrlo je duboko proučavao te je mogao vidjeti kako su rasli u duhovnom i intelektualnom životu. Kako ne bih navodio samo muškarce, od žena na prvome mjestu bila je Blažena Djevica Marija. A zatim i sv. Terezija Avilska. Njezino duhovno i intelektualno svjedočanstvo neizmjerno ga se dojmilo. Ne ćete vjerovati, ali volio je i sv. Tereziju od Djeteta Isusa, a od suvremenijih možemo navesti i majku Tereziju. Njezin život nije bio samo primjer predivne teologije, ona je živjela Evanđelje. To mu je bilo presudno u odabiru.

Osobno je poznavao majku Tereziju, nije li?

Da, upoznao ju je 1978. godine u Freibergu. Bio sam prisutan, on je godinu dana bio nadbiskup, a ja godinu dana bogoslov. Majka Terezija posjetila je katedralu u Freibergu, a na tom susretu sudjelovao je i kardinal iz Münchena, Joseph Ratzinger.

Na koji je način Joseph Ratzinger, odnosno papa Benedikt XVI., oblikovao Crkvu? 

Kako je naglasio u propovijedi na samom početku svog pontifikata, kada je preuzeo to poslanje, nije imao program za njega. Htio je slijediti Božju volju, suočavati se s izazovima po Njegovoj volji te to činiti cijelim srcem. Nikakav program tada mu ne bi pomogao, jer događaji su se prebrzo zbivali. Jedna od njegovih najvećih vrlina upravo je mogućnost prilagodbe tomu. Brzo je uviđao probleme i znao je da se rješenje treba temeljiti na vjeri. Ne samo rješenje koje je bilo teološki utemeljeno, nego ono koje je išlo dublje od toga. Rješenje je trebalo biti teološki opravdano, ali i vjerski uvjerljivo. Zbog toga mislim da je svojim govorom uvelike pomogao vjernicima svijeta. Spomenuli smo kako je govor bio njegovo oružje kojim je mogao nadahnuti ljude i ispuniti im srca nadom.

Kad promatrate njegov pontifikat, koji su bili njegovi najveći izazovi?

Od samog početka bilo je jasno da će mu najveći izazov biti relativizam vjere. Katolička crkva uvjerena je da se istina utjelovila u Isusu Kristu. „Ja sam Put, Istina i Život!“ Vjerski relativizam ističe kako se naša uvjerenja temelje na netoleranciji drukčijih mišljenja, odnosno kako Crkva, unutar kršćanstva, ne tolerira druge vjeroispovijesti. Naravno, to nije istina. Tolerancija podrazumijeva da sve ljude ozbiljno prihvaćam u njihovoj vjeri, ali to ne znači da ću time umanjiti važnost vlastite vjere. To je vjera koju sam primio kako bih ju dijelio. Dapače, vjerski relativizam počiva na netoleranciji. Zatim smo imali izazov u odnosu razuma i vjere. Za vrijeme njegova pontifikata, na površinu je isplivalo pitanje zlostavljanja u Crkvi. Takav snažan izazov nitko nije mogao očekivati. Po tom pitanju, on je već tada kao kardinal odigrao vrlo važnu ulogu, kada su prvi izvještaji i optužbe pristigle iz SAD-a. Ja sam tada već dvije godine služio u Kongregaciji za nauk vjere, pa se sjećam kako se odnosio prema tom problemu te kako je nadvladao određeni otpor unutar Crkve. To nije bilo lako, ali riješio je taj problem izvrsno, na vrlo hrabar način. Taj stav kasnije će mu pomoći u njegovu pontifikatu. Uvijek je govorio: „Postoje mnoge važne teme, ali ona najvažnija jest vjera u Boga.“ Upravo se na toj temi temeljio njegov pontifikat, njegovo poslanje i propovijedanje. „Papa bi trebao govoriti o svojoj vjeri u Boga, to je ključno.“ Drugi ljudi mogu se posvetiti drugim stvarima, ali upravo je to glavna zadaća Pape. Zbog svog poslanja, Papa bi uvijek trebao biti prvi svjedok vjere.

Svjedočanstvo vjere bilo je središte njegova pontifikata?

Tako je. Ako bi trebalo sažeti njegovo poslanje: svjedočanstvo vjere i širenje Evanđelja. Za nas Bog nije samo misao, teorija. Bog je cilj naše vjere. Štoviše, središte naše vjere, Bog, utjelovio se i postao čovjekom: Isus iz Nazareta. Sve što znamo o tom vremenu, sažeto je u Evanđeljima, odnosno u Novom zavjetu.  Širenje te poruke na uvjerljiv način postalo je središte i temelj njegova papinskog poslanja.

Kad govorimo o zlostavljanjima, nedavno su u nadbiskupiju München pristigle optužbe o papi Benediktu XVI. One su kasnije pobijene, ali kako je on reagirao na njih s obzirom na to koliki je trud uložio boreći se protiv zlostavljanja u Crkvi?

Spomenuli smo kako se on nosio s optužbama iz SAD-a još dok je bio prefekt početkom 90-ih. Jako se borio protiv vanjskih i unutarnjih otpora. Jednak stav imao je i kao Papa, postoje brojni primjeri toga. Kad je bio osobno optužen za prikrivanje zlostavljanja unutar nadbiskupije München, od 1977. do 1982., bio je iznimno iznenađen. Pitali su ga je li spreman odgovoriti na neka pitanja o istrazi u vezi s promjenom nadbiskupa, odmah je pristao. Rekao je da nema što skrivati. Poslali su nam mnoga pitanja, odgovorio je na svako. Znao je da nije učinio ništa loše, naveo je sve čega se uspio sjetiti; sve je u izvještaju. Tijekom pisanja izjave, načinili smo pogrješku. To nije bila pogrješka pape Benedikta XVI., već je to bio previd jednog zaposlenika. Odmah smo mu se ispričali, ali on je odgovorio: „To je moja pogrješka, nisam se sjetio jednog sastanka na kojem nisam bio.“ Pogrješka je javno ispravljena, ali narativ da je Papa lagao, nažalost, ostao je. Jedino ga je to šokiralo: nazvali su ga lašcem. Ali, to nije istina. Napisao je još jedno pismo u kojem je naveo da nakon njega više ne će komentirati tu temu. Onaj tko mu ne želi vjerovati, ne mora to učiniti, ali svatko tko objektivno prouči činjenice, vidi da su optužbe da je lažac pogrješne. Bila je to optužba koja ga je šokirala, pogotovo jer je došla od strane koja nije poznata po tome što je moralna. To je nešto što je tada bilo, a i sada je sramotno. Ali, to nije bila zadnja riječ, papa Benedikt XVI. rekao je da nije ništa skrivao te da se tu više nema što reći. Mogao je samo pozvati se na zdrav razum, dobru volju i iskrenost. To je ono što je napisao u tom pismu, za sve ostalo on će odgovarati pred Gospodinom.

Ono što ste naglasili, sve se nalazi u dokumentima i spisima. Svatko može za sebe proučiti ih i vidjeti što je istina.

Tako je, u tome je nepristranost nužna. Ne samo u tom slučaju, ali pogotovo u njemu. Onaj tko će u tome biti nepristran, vidjet će istinu.

Je li papa Benedikt XVI. bio sretan i ispunjen svojim životom?

Od svih riječi koje ste rekli, ova je zadnja ispravna: bio je ispunjen. Smatram kako je bio ispunjen onime što je činio. Odlučio je posvetiti svoj život svećeništvu. Njegova prva ljubav bila je podučavanje, zato je postao profesor. Bila je to njegova sudbina. Onda je postao biskup i došao je u Rim. Sve to odgovaralo je njegovoj intelektualnoj osobnosti. Kao što sam rekao, posljednje što je želio bilo je postati Papa, ali prihvatio je taj poziv i zaista je u svemu bio ispunjen. Bio je spreman sve predati tomu. Tom poslanju potpuno se predao, dao je ono što mu je bilo najvažnije. Kad je dijelio svoju vjeru, nije dijelio nešto što je dobio izvana, dijelio je dio sebe, dio svog intelekta i svoje vjere. Vraćamo se na ideju iskre vjere: ona se mora rasplamsati u veliku vatru za Gospodina.

Je li uopće imao vremena razmišljati o svojoj obitelji? Kako je govorio o svojoj obitelji?

Kad uzmemo u obzir sve što je napisao, izrekao i ono što sam na svoje uši čuo, s velikom ljubavi i poštovanjem govorio je o svojim roditeljima, pogotovo o onome što su učinili za svoje troje djece. Otac mu je bio policajac, nisu imali mnogo novca, a opet, djeca su primila dobro obrazovanje. Ali, ono što je najvažnije bio je vjerski odgoj koji su primili. Uvijek je govorio da mu je to bio temelj za sva njegova poslanja u životu.

Koja će njegova misao ostati zauvijek kod vas?

Dopustite mi da budem u potpunosti otvoren. Često sam se nalazio u teškim trenutcima, pogotovo kad je postao Papa emeritus. Govorio sam: „Sveti Oče, ovo je nedopustivo, ne mogu se nositi s time! Crkva se bori s vjetrenjačama, zar Gospodin spava?!“ Odgovorio mi je: „Poznaješ Evanđelje. Gospodin je spavao i dok je oluja drmala brod u Galileji. Učenici su se bojali, valovi i oluja samo su se pojačavali. Probudili su ga jer nisu znali što im je činiti. Gospodin ih je upitao zašto se boje. S nekoliko riječi umirio je more i pokazao da gospodari olujama i vremenom.“ Zatim mi je papa Benedikt XVI. rekao: „Gledaj, Gospodin zapravo nikad ne spava. Ako su se Njegovi učenici u Njegovoj prisutnosti bojali, normalno je da se i mi ponekad bojimo. Ali, nikad ne zaboravi jedno: On je ovdje i ovdje ostaje. Iako te sada nešto muči i nešto teško nosiš na svom srcu, to nikad ne smiješ zaboraviti. Pogledaj mene, ja računam s Njegovom pomoći.“ To je nešto što će zauvijek ostati u mom srcu.

Možete li podijeliti s nama još neku anegdotu vezanu uz papu Benedikta XVI.?

Papa Benedikt XVI. bio je čovjek izuzetnog smisla za humor. Volio je šaliti se čak i u najozbiljnijim trenutcima, jer humor nam pruža perspektivu i uzdiže nas. Vidio sam kako je, kao kardinal i Papa, u teškim trenutcima pokušavao unijeti dozu humora koji ne bi umanjio ozbiljnost situacije, nego ju smirio. Preuzeo sam tu taktiku i u vlastitom životu, zahvalan sam mu na tome.

Sancto subito? Odmah svet?

To je poruka koju smo mogli vidjeti na sprovodu sv. Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra. Mnogi su nosili velike natpise na kojima je pisalo „Sancto subito“. Vjerujem da će se prošlost ponoviti.

Vaša Uzoritosti, hvala Vam na ovom razgovoru.

Hvala.