S. Vedrana Ljubić zahvaljuje na molitvama

Sada ju čeka razdoblje mirovanja. ''Bogu sam zahvalna da sam ostala na životu, da mogu ispričati što se dogodilo i zahvaliti svima koji mole za mene. Nije bilo jednostavno. Bog je sa mnom. Čujem da Hrvatska i BiH moli. Svima hvala!'', poručila je misionarka.

Napad se dogodio uoči njezina odlaska na spavanje, kad u samostanu nije bilo čuvara, tek jedna sestra juniorka uz nju. Napadač je upao u sobu s mačetom u ruci i dvaput je rekao da traži novac. ''Špekulacije da nisam dala novac su krive. Krivo je bilo objavljeno da sam odbila dati novac. Nisam ni pomislila tražiti novac, sledila sam se od straha. Sve je to trajalo oko pet minuta. Nisam se smjela pomaknuti. Samo sam vikala i zapomagala, a kad je napadač vidio da bi mi netko mogao doći u pomoć, počeo me je mačetom udarati po glavi i leđima i onda je pobjegao'', rekla je.

S. Vedrana objasnila je da je jako vikanje u opasnosti znak za pomoć, jer lokalno stanovništvo, kad im je, primjerice, domaće blago u opasnosti, jako viče, te tako prvi tko čuje, dođe. Računala je da će se napadač uplašiti zbog te vike i mogućeg dolaska pomoći te da bi mogao pobjeći. Nakon bijega napadača, s. Vedrana pomislila je na s. Vastinu u samostanu koja je u to vrijeme bila u kupaonici. Željela je spriječiti njezin ulazak u sobu koja je bila puna krvi. Tijekom napada s. Vedrana dobila je četiri teške ozljede mačetom, a zbog uznemirujućeg sadržaja, fotografije ozljeda ne ćemo objaviti. Rekla je da je trenutak napada bio doslovno osjećaj da slijedi rezanje glave mačetom, izvještava IKA.

Ubrzo je uslijedio slučajan poziv radnika koji je toga dana bio slobodan i javio se da je stigao kući. Kad mu je s. Vedrana ispričala što se dogodilo, on je mobilizirao ljude koji će pomoći i odvesti ju u bolnicu. Među njima je jedan vozač koji sestrama nabavlja materijal za gradnju. Najprije su došli do policije i ondje ništa nisu mogli učiniti, pa su otišli u bolnicu. A tada je uslijedio novi šok. Osim što nema mjesta za pacijente, bolnica nema nikakvih lijekova, čak ni medicinskih rukavica za liječnike. Nakon saniranja rana, vratila se kući i sljedećeg dana ponovno je došla u bolnicu po injekciju protiv tetanusa i antibiotike, a zbog nedostatka osnovne pomoći, medicinski materijal i lijekove kupila je sama.

Ova redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi porijeklom je iz Prozora, u misije je otišla 1998. i u Ugandi djeluje 23 godine. Samostan u kojemu živi nalazi se na sjeveru zemlje u vrlo siromašnom području. Sestrama su poznate mjere opreza kojih se treba držati kako bi mogle u miru raditi. Zbog toga je njihov samostan ograđen žicom, a imaju i pse koji u noći napada nisu lajali, pa se zbog toga pojavila sumnja da su dvojica napadača poznati ljudi koji su se udomaćili kod sestara. Naime, kako sestre grade svoju novu misiju, angažirale su ljude iz Kampale i neke od lokalnih stanovnika za radove. Time su im na određeno vrijeme osigurale i egzistenciju. No, dokazi upućuju da su napadači upravo dvojica radnika koji su, kao osumnjičenici, u srijedu 29. prosinca odvedeni u policiju na ispitivanje.

Misionari su kroz povijest mnogo puta bili žrtve različitih napada. A trenutačnu situaciju u Ugandi za HKR opisao je don Gabrijel Jukić koji kao misionar četiri godine djeluje u toj zemlji: ''Ovdje u Ugandi situacija je teška. Zato se i dogodio ovaj napad na s. Vedranu. Posebno je sjever Ugande kritičan. Mnogo je razbojničkih grupa, ubojstava vojnika i policije, a zamalo i ubojstvo naše misionarke. Treba se držati određenih pravila i razborito postupati, opreza nikad dosta. U konačnici, sve trebamo staviti u Božje ruke, pa što Bog da''. Don Gabrijel je izrazio nadu da će pandemija i njezine posljedice na egzistenciju ljudi što prije završiti, kako bi se moglo živjeti od vlastitog rada i kako ljudi ne bi posezali za ovakvim činima – od pljački do razbojstava. A misionari su tu da im pomognu prebroditi najteže životne trenutke. ''Mi to i radimo i pokušavamo. Nije lako, nikad se ne zna što će se dogoditi. Čuli ste da je prije nekoliko godina ubijena s. Lukrecija u Burundiju'', rekao je don Gabrijel.

Don Gabrijel Jukić (47), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije porijeklom iz Žepča, misionar je od 2016. godine, a prva misionarska iskustva vežu ga uz Afriku koju opisuje kao ''najnapaćeniji i najsiromašniji naseljeni kontinent'', ''kontinent na kojemu ima mnogo mjesta koje današnja civilizacija nije zahvatila'' i koja čeznu za misionarima. ''Nadamo se, uz Božju pomoć i vaše molitve, da će Afrika napredovati i da će ljudi shvatiti značenje misionara i da će u mnogočemu prepoznati njihovo djelovanje i prepoznati ih da im budu učitelji'', istaknuo je don Gabrijel.

Misionarski poziv u don Gabrijelu probudio se kad je čuo za pogibiju fra Vjeke Ćurića u Ruandi 1998. godine. No, don Gabrijel se poticaju u svećeništvo odazvao tek kasnije, pa je za svećenika zaređen 2014. Tada je rekao: ''Mislim da sam našao potpuni smisao svećeničkog puta tek kad sam sebe vidio kao misionara''. Na što su sve misionari spremni? Don Gabrijel je sa slušateljima HKR-a u audioporuci podijelio: ''Napada i žrtava će biti. Misionari su tu kako bi se žrtvovali. Svaki od nas koji je ovamo došao, odmah je u početku znao da će žrtvovati svoje zdravlje, vrijeme, živce, tijelo i sve što treba da bi ovim ljudima pomogao. Uostalom, to je sastavni dio misionarskoga rada''. I don Gabrijel i s. Vedrana misionare i misionarke povjeravaju molitvi svih vjernika, jer u Božjoj je zaštiti njihova najveća snaga.