"Savjest je svetište u čovjekovoj nutrini"
Predstavlja li priziv savjesti posljednji krik obrane života? Kao moralnoj normi, je li mu mjesto u zakonodavnim dokumentima? Slijedi li progon liječnika koji koriste priziv savjesti? Pripada li pobačaj osnovnim zdravstvenim uslugama? Kako se formiraju uvjerenja da bi se moglo djelovati po savjesti? Trebamo li strepiti od eugenike i u hrvatskim zakonima?
Iako je tema aktualna tijekom cijele godine, priziv savjesti posljednjih je dana za zdravstvene djelatnike postala određena stigma. Što je priziv savjesti i u kojim se situacijama primjenjuje? Kako o prizivu savjesti govoriti zaobilazeći politikanstvo i dnevnopolitičke potrebe? Pokazali su sudionici znanstvenog simpozija ''Priziv savjesti zdravstvenih djelatnika: pravo i obveza'' u Splitu, održanog uz ovogodišnji Međunarodni dan priziva savjesti 15. svibnja. U suradnji Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i KBF-a u Splitu, o ovoj su temi govorili liječnici, bioetičari, pravnici, teolozi. Ukupno 13 stručnjaka, izlagača iz Hrvatske, BiH i Švedske. Među njima je bila i doc. dr. sc. s. Ana Begić.
– Osobno sam sudjelovala na simpoziju i upamtila sam rečenicu doktorice Radan koja će mi se urezati u pamćenje:''Nikada u svojih 30 godina medicinskog rada nisam napravila pobačaj – niti hoću!'' Rekla bih kako ona time i autentično svjedoči svoju vjeru i predanje Kristu, i upravo ovakvim svjedočanstvom ona to može i svjedočiti. Htjela bi se kratko osvrnuti i na taj simpozij na kojem smo sudjelovali. U trenutku kad smo razmišljali o tom simpoziju, nije bila aktualna tema oko gospođe Čavajde niti smo imali ikakve namjere to planski organizirati. Ja sam u cijeloj toj situaciji vidjela Božju providnost; nešto se događa u društvu gdje želimo dokinuti djetetu pravo na život. Želimo mu uskratiti to pravo koje mu je zagarantirano začećem, jer to dijete bilo je Božji plan. I onda se događa upravo ovaj simpozij kojim smo htjeli ispitati priziv savjesti. Na simpoziju se raspravljalo o jako zanimljivim temama koje su uključivale različite pravne, moralne i medicinske aspekte koji su utemeljeni na institutima priziva savjesti.
s. Ana Begić na simpoziju je naglasila kako je sam institut priziva savjesti vjernost samome sebi, što pretpostavlja određena uvjerenja i dosljednost.
– Važno je da čovjek odgaja svoju savjest. Odgoj savjest nije završen proces niti će ikada biti. Mi svoju savjest odgajamo od trenutka kad smo se rodili, pa do smrti. Kako ju odgajamo? Odgoj savjesti trebao bi započinjati u obitelji – ondje gdje počinjemo živjeti. To su vrednote koje nam usađuju naši roditelji, odnosno naši najbliži s kojima dijelimo svoj život. Nakon toga dolazimo u doticaj s različitim institucijama, bilo da se radi o znanstveno-obrazovnim ili crkvenim. Te institucije itekako utječu na odgoj savjesti kod ljudi. A onda na kraju dolazimo do društva i okoline u kojoj se nalazimo i koja nas okružuje. Mislim da će se čovjek koji je u obitelji stekao pravi osjećaj za vrednotu i krjepost teže kolebati u prizivima savjesti u pojedinim činima. Tada će i društvo teže utjecati na takvu osobu. Ipak je to jedan temelj koji je stekao otprije.
Kako definirati zrelu savjest?
– Govorili smo i prije da postoji nekoliko vrsta savjesti. Nesavladivo pogrješna savjest najčešće se javlja u medicini kod liječnika. U ovakvoj savjesti osoba nije odgovorna za takvu savjest, ali ona druga osoba do te osobe ne mora ju slušati. Htjela bih citirati biskupa Pozaića koji kaže da je ''vrhunac zrelosti kad savjest kao unutarnji kompas ljubavi daje smjer djelovanja tako da vanjski zakon više nije potreban''.
Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.
