Svečano proslavljen blagdan sv. padre Pija u zagrebačkoj Dubravi

Suslavili su provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Juro Šimić; župnik, fra Branko Lipša; kapucin misionar u Boliviji, fra Ivica Vrbić; subraća kapucini te subraća opservanti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Nuncij Lingua u homiliji je istaknuo da je radostan što slavi Euharistiju u čast svetog padre Pija na dvadesetu obljetnicu njegove kanonizacije. Prisjetivši se kanonizacije ovoga svetca, istaknuo je da je sv. Pijo bio onaj koga su svi još za života smatrali svetim. ''Darovi primljeni odozgor bili su, zapravo, toliko očiti da su rijeke ljudi hrlile k njemu na ispovijed, po savjet ili čak nadajući se ozdravljenju'', rekao je.

Istina je da je na svom tijelu primio vidljive znakove Kristove muke, što je malo njih u povijesti Crkve iskusilo, ali čak i da je imao stigme, a da nije bio čovjek molitve i patnje, da nije ponizno slavio Misu i strpljivo i milosrdno slušao ispovijedi, ljudi ne bi hrlili k njemu, zasigurno mu ne bi povjeravali svoje probleme ili mu preporučivali svoje patnje, naglasio je propovjednik.

''Nalazimo se u crkvi posvećenoj sv. Leopoldu Mandiću, suvremeniku i subratu padre Pija. Sveti Leopold upravo  je dokaz onoga što je rekao papa Pavao VI.: on nije imao izvanredne vanjske znakove, ni dar ozdravljenja koji su mnogi prepoznali kod padre Pija, no ljudi su ga svejedno tražili zbog njegove dobrote, njegove poniznosti, zbog njegove spremnosti da sluša ispovijedi, zbog njegovih mudrih savjeta, zbog načina na koji je slavio Misu'', istaknuo je nuncij Lingua.

Padre Pio bio je čovjek molitve, rekao je nuncij Lingua, te je dodao da je to razlog zbog kojeg su ga ljudi tražili.

''Padre Pio koristio je ‘ključ koji otvara Božje srce’: molitvu. I izravno je iz Božjega srca crpio tu mudrost kojom je zatim prosvjetljivao, ohrabrivao, tješio one koji su mu se obraćali. Možemo reći da je padre Pio poznavao Božje misli, Njegove putove, ne zato što je doktorirao teologiju na Papinskom sveučilištu, već stoga što je razgovarao s Njime, jer je molio, otvarajući tako Božje srce'', nadodao je.

Pozivajući se na sv. Augustina koji je govorio da moliti znači pustiti Božje uho na naše srce, nuncij je to usporedio s liječnikom koji posjećuje bolesnika. ''Što on čini? Najprije uzima stetoskop i prinosi ga prsima kako bi čuo otkucaje srca i disanje pacijenta. Tako je i u molitvi: Bog se saginje kako bi osluškivao otkucaje našeg srca i odmah zna kamo je ono usmjereno, za što kuca, koji su naši interesi i kamo stoga idu naše misli'', istaknuo je te dodao da u molitvi nije potrebno mnoštvo riječi, već otvoriti srce za susret s onim što je Božje.

''Meni puno pomaže kada pronađem udoban položaj, zatvorim oči, mislim na Boga kako naslanja svoje uho na moje grudi. Odmah postajem svjestan jesam li spreman pustiti ga unutra, bez straha, ništa mu ne skrivajući, dopuštajući mu da ide kamo god hoće. Svaki put postanem svjestan da On ispravlja neku moju misao, popravlja neki osjećaj, liječi moje duhovne rane ulijevajući ulje svoje ljubavi u moje srce i kisik svoje mudrosti u moja pluća, tako da moje misli postaju Njegove misli, a Njegovi puti moji puti“, istaknuo je nuncij.

Da bi se istinski molilo, nadodao je propovjednik, ne treba se bojati Bogu sve dati. ''Ako postoji neka navezanost, neka briga, neki otpor i nisam spreman predati mu se, dati mu ono što od mene traži, On ne ulazi, ostaje na vratima i čeka. Strpljiv je, ne provaljuje vrata, nastavlja tiho kucati sve dok ne odlučim pustiti ga da uđe. Tek tada me poziva u svoj dom, nosi me u svom srcu i ispunjava mirom i radošću i sjedinjenje s Bogom je potpuno'', naglasio je, rekavši da se često pita zašto nakon molitve nema srce puno radosti i zašto nakon primanja Euharistije ne osjeća mir. ''Jer nisam bio spreman dati mu sve, nisam mu dopustio da uđe'', pojasnio je.

Iz te molitve, koja preobražava naše srce u Njegovo Srce, izvire ljubav, naglasio je nuncij. ''Sjedinjenje s Bogom ne udaljava nas od naše braće, ono nas zbližava. Molitva započinje milosrđem, molitva vodi milosrđu'', rekao je propovjednik, istaknuvši da je padre Pio bio čovjek milosrđa. ''Kao što svoje srce otvaramo Bogu u molitvi, tako ga otvaramo braći u milosrđu. To je veliki primjer koji nam je dao Svetac iz Pietrelcine. A milosrđe nikada ne kaže ‘dovoljno sam već učinio’, uvijek postoji mogućnost ljubiti više'', rekao je, između ostaloga, nuncij Giorgio Lingua.