"Traume od kojih sam ja trpjela prenijela sam na svoju djecu"

Olivia Maurel, Amerikanka koju je rodila surogat-majka, danas aktivistica protiv surogatstva, gostovala je u emisiji Izdvojeno. S nama je podijelila osobno svjedočanstvo o potrazi za identitetom i svim opasnostima koje sa sobom donosi surogatstvo.

“Rođena sam putem tradicionalnog surogatstva. Dakle, surogat-majka ujedno me je i rodila, a ona je i moja biološka majka. Otac naručitelj ujedno mi je i biološki otac. Rođena sam prije 32 godine u Louisvilleu u Kentuckyju. Odrasla sam na relaciji Florida-Francuska jer mi je majka naručiteljica Francuskinja. Roditelji mi nikad nisu rekli da sam rođena putem surogatstva. Uvijek su to čuvali kao tajnu, nismo o tome razgovarali. Znali su mi govoriti o tome zašto sam rođena u SAD-u. Bila je to divna priča o tome kako su tamo došli radi posla, zaljubili se u jedan film te su htjeli da se rodim tamo. Dakle, lagali su mi čitav život. U sebi sam oduvijek znala da nešto nije u redu. Kad bih pogledala u majku, vidjela bih da joj uopće ne sličim. Jako je niska, ima tamniju kožu i smeđe oči. Ja sam visoka, plava i imam plave oči. Bila je također jako stara. Tijekom života imala sam osjećaj da nešto nije u redu. Kad sam imala 17 godina, proučavala sam gradić Louisville u Kentuckyju te na internetu pronašla njihove klinike za surogatstvo. Odjednom sam sve shvatila, kockice su se posložile i znala sam da sam rođena pomoću surogat-majčinstva. Tada sam svima počela govoriti o tome: liječnicima, prijateljima, obitelji, rodbini, dečku koji mi je danas muž”, svjedoči Olivia.

Tada još uvijek nije imala konkretne dokaze koji bi potkrijepili njezine sumnje, ali je svima govorila o tome. Bila je sigurna u jedno – potpuna istina će jednom morati ugledati svjetlo dana.

"Na moj 30. rođendan moja mi je svekrva poklonila DNK test. Iskreno, nikad prije toga nisam razmišljala o DNK testu te sam se pitala zašto mi je to poklonila. Kad mi je to poklonila, rekla mi je: 'Ovdje je odgovor na sva tvoja pitanja koja si imala tijekom života'. Znala je koliko sam se mučila s činjenicom što nisam znala tko sam ja. Nisam znala komu pripada polovica moje krvi. DNK test bio je pozitivan: imam litavske i norveške krvi u sebi, kao i velik postotak krvi s ovih prostora. Sedamnaest posto mojih predaka dolazi iz ovog područja, ne znam iz kojih zemalja, ali to mi je zanimljivo. Spojili su me s mojom rođakinjom, jer vaš DNK usporede sa svima iz njihove baze podataka koji su se koristili tim testom. Ne znam kojim čudom, ali moja rođakinja testirala se istim testom, kao i njezin otac, moj ujak. Stupila sam u kontakt sa svojom rođakinjom koja me je uputila mojoj polubraći i polusestrama, preko kojih me je zatim kontaktirala biološka majka."

Olivia svjedoči koliko je važno imati vlastiti identitet i znati “tko sam” i “odakle dolazim”. Čovjek bez identiteta je poput stabla bez korjenja, jer “imate osjećaj da nigdje ne pripadate”, a iznutra kao da venete. U tom smislu, potraga za identitetom, odnosno vlastitim “ja” za nju je bila podjednako mukotrpna koliko i izazovna.

“Ne znate odakle potječete. Uvijek govorim: ‘Ako vam temelji kuće nisu sigurni, ona će se uništiti.’ Tako sam se osjećala. Temelji moje obitelji nisu bili dobri te sam imala problema s osobnim rastom. Uvijek sam u sebi tragala za svojom majkom. Majčinsku ulogu imala je moja majka naručiteljica, a ona mi nikad nije bila majka. Uvijek sam tražila majčinsku ulogu i pokušavala ispuniti tu prazninu. Na žalost, to me je dovelo do droge, alkohola, zloupotrebe lijekova i mnogo toga što nije bilo dobro. Ali, izvukla sam se iz toga. Upoznala sam supruga, dobila djecu i situacija se poboljšala. Danas znam koliko surugatstvo utječe na dijete jer sam to proživjela. Znam koliko je djetetu teško ako ne zna odakle potječe, a znam i koliko to utječe na ženu jer sam žena i majka. Važna je povezanost koju imamo s našom djecom, triput sam to prošla, imam troje djece. Važnost te povezanosti otkrijete tek kad postanete majka. Strašno je uništiti tu povezanost.“

O tome koliko negativnih "plodova" donosi surogatstvo govori i činjenica kako ono nije nanijelo bol samo Oliviji, već i čitavoj njenoj obitelji, a poseban naglasak ovdje stavljamo na djecu koja su najranjivija.

"Imam troje djece, najstarija kći danas ima pet godina. Na žalost, ona danas proživljava istu traumu napuštenosti koju sam ja prolazila. Uvijek želi provoditi vrijeme sa mnom, neprestano se boji da ću ju napustiti. Stalno me pita volim li ju i želi da ju uvjerim u to da ju ne ću napustiti. Zna mi govoriti: 'Mama, ne ćeš me napustiti, zar ne?!' Nikad ju nisam naučila tom rječniku jer znam koliko može biti bolan. To je nešto što sam doživjela u djetinjstvu i to sam prenijela na svoju kćer. Drugo je trauma od odbacivanja. Uvijek sam imala problema s odbacivanjem, ali to je bilo prije, danas sam puno bolje. Kad bi me netko odbacio, povukla bih se u kut i tamo sama plakala. Ponekad sam se znala i samoozljeđivati. Strašno je bilo moje djetinjstvo. Moje drugo dijete, moj sin kojeg volim najviše na svijetu, pati od istog straha od odbacivanja. Ako mu kažete 'ne', otići će u kut i početi se grebati nečim. Traume od kojih sam ja trpjela prenijela sam na svoju djecu. Pokušavam im pomoći. Situacija se poboljšava. Kći ima pet godina i ide nabolje, ali još uvijek su te stvari prisutne. Uvijek me iznova pita: 'Mama, voliš li me? Voliš li me?' 'Naravno da te volim, umrla bih za tebe!' Surogatstvo nije utjecalo samo na mene, iako sam imala vrlo težak život. Nisam donosila najbolje odluke, a to je nešto što je utjecalo i na moju djecu. Ne znam u kojem su trenutku oni to naslijedili od mene, ali smatram da je surogatstvo nanijelo međugeneracijsku bol mojoj djeci još od trudnoće", zaključila je svoje svjedočanstvo Olivia.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.