Papa Franjo: ''Utjeha je nutarnje kretanje koje dotiče dubinu nas samih''

Papa Franjo: ''Utjeha je nutarnje kretanje koje dotiče dubinu nas samih''

Papa Franjo nastavio je niz kateheza o razlučivanju.

Autor
Laudato/N.M.
Fotograf
Vatican Media
Objavljeno:
 
23.11.2022 10:23

 

Katehezu pape Franje s opće audijencije prenosimo u cijelosti.

– Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo kateheze o razlučivanju; kako razlučiti ono što se događa u našem srcu i našoj duši. Nakon što smo razmotrili neke aspekte suhoće, žalosti, tame duše, danas ćemo govoriti o utjesi, svjetlu duše koje je još jedan važan element za razlučivanje, koji ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer može izazvati nesporazume. Trebamo razumjeti što je utjeha, kao što smo razumjeli što je to suhoća. 

Što je duhovna utjeha? To je duboko iskustvo unutarnje radosti, koje omogućuje vidjeti Božju prisutnost u svemu: jača vjeru i nadu, kao i sposobnost činjenja dobra. Osoba koja doživljava utjehu ne odustaje pred poteškoćama, jer doživljava mir koji je jači od kušnje. Zato je utjeha dar za duhovni život i za život u cjelini, doživjeti tu nutarnju radost. 

Utjeha je nutarnje kretanje koje dotiče dubinu nas samih. Nije blještava, nego nježna, delikatna, poput kapi vode na spužvi (vidi sv. Ignacije L., Duhovne vježbe, 335). Osoba se osjeća obavijena Božjom prisutnošću, s osjećajem poštivanja vlastite slobode. To nije nešto neusklađeno, što želi prisiliti našu volju, a nije ni prolazna euforija. Naprotiv, kao što smo vidjeli, čak i bol – primjerice zbog vlastitih grijeha – može postati razlog utjehe.

Sjetimo se iskustva koje je doživio sveti Augustin kada je sa svojom majkom Monikom razgovarao o ljepoti vječnog života; ili savršenog veselja svetog Franje – štoviše povezano s vrlo teškim situacijama koje je trebalo podnijeti – i sjetimo se brojnih svetaca koji su bili u stanju činiti velike stvari, ne zato što su se smatrali dobrima i sposobnima, nego zato što su bili osvojeni umirujućom slatkoćom Božje ljubavi. To je mir koji je sveti Ignacije zapažao u sebi s čuđenjem kad je čitao životopise svetaca. Biti utješen znači biti u miru s Bogom, osjetiti kako je u nama sve skladno. To je mir koji Edith Stein osjeća nakon obraćenja. Godinu dana nakon što je primila krštenje, napisala je: ''Dok se prepuštam tom osjećaju, malo po malo počinje me ispunjavati novi život i – bez ikakve napetosti moje volje – potiče me k novim spoznajama. Čini se da ovaj životni dotok izvire iz aktivnosti i iz sile koja nije moja i koja, ne čineći mi nikakvo nasilje, postaje aktivna u meni'' (Psihologija i duhovne znanosti, Città Nuova, 1996, 116). to je nevini mir, mir koji potiče na nicanje dobrih osjećaja u nama.

Utjeha se tiče ponajprije nade, ona seže u budućnost, ona nas upućuje, ona nam omogućuje da poduzmemo inicijative koje su do tog trenutka uvijek bile odgađane, ili čak nezamislive, kao što je krštenje za Edith Stein. Utjeha je mir, ali ne mir zbog kojeg smo neaktivni. Ne! Taj mir potiče te da ideš Gospodinu i upućuje te da činiš dobra djela. To je vrijeme utjehe: kad smo utješeni, želimo činiti dobro, uvijek. Kad smo ožalošćeni, želimo se zatvoriti u sebe i ništa ne činiti. Utjeha te nuka da ideš naprijed, da služiš drugima, društvu, ljudima.

Duhovna utjeha ne može se 'pilotirati', ne može se programirati kako bismo si udovoljili, ona je dar Duha Svetoga: ona omogućuje bliskost s Bogom koja kao da poništava udaljenosti. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, posjećujući baziliku Svetog Križa Jeruzalemskog u Rimu, u dobi od četrnaest godina, pokušava dotaknuti čavao koji se ondje štovao, jedan od onih kojima je Isus bio razapet. Terezija tu svoju smjelost doživljava kao prijenos ljubavi i povjerenja. I piše: ''Bila sam stvarno jako hrabra. Ali Gospodin je vidio dubine srca, on je znao da je moja nakana bila čista [...]. S njim sam se ponašala kao djevojčica koje vjeruje da je sve dopušteno i Očevo blago smatra svojim vlastitim'' (Autobiografski rukopis, 183). Tako ona piše, spontana je. Utjeha ti pomaže da činiš sve spontano. Kao djeca, koja su spontana.

Četrnaestogodišnja djevojčica daje nam sjajan opis duhovne utjehe: primjećuje se osjećaj nježnosti prema Bogu, koji nas čini odvažnim u želji da sudjelujemo u vlastitom životu, da čini ono što mu se sviđa, tako da se osjećamo bliskim s Njim, da osjećamo da je Njegov dom i naš dom, osjećamo se prihvaćeni, voljeni, obnovljeni. Uz tu utjehu čovjek ne odustaje pred teškoćama: dapače, s istom odvažnošću Terezija će od Pape tražiti dopuštenje da, iako premlada, uđe u Karmel, i bit će joj odobreno. To znači da nas utjeha čini odvažnima. Kad smo u trenutcima tame, žalosti, suhoće, odmah mislimo kako nismo sposobni nešto učiniti. Žalost nas baca dolje. No, utjeha nam pomaže da možemo, da se ohrabrimo. Tada smo sigurni da to možemo učiniti i idemo naprijed. Utjeha te gura, potiče te da ideš naprijed i činiš stvari koje u žalosti nikada ne bi učinio. Utješeni, sposobni smo učiniti prvi korak. To je ljepota utjehe.

No, budimo pažljivi. Treba dobro razlučiti utjehu koja dolazi od Boga od lažne utjehe. U duhovnom životu događa se nešto slično onomu što se događa s ljudskim proizvodima: postoje originali i postoje imitacije. Ako je autentična, utjeha kao kap na spužvi, nježna je i intimna, njezine su imitacije glasnije i blještavije, bljeskovi vatrometa, bez suštine, koje vode u povlačenje u sebe i nebrigu za druge. Lažna utjeha na kraju nas ostavlja praznima, daleko od središta našeg postojanja. Zato trebamo, kada se osjećamo u miru i sretni, paziti da mir ne poistovjetimo s entuzijazmom koji je prolazni mir.

Zato treba dobro razlučiti, čak i kad se osjeća utjeha. Jer lažna utjeha može postati opasnost ako ju tražimo kao svrhu samoj sebi, opsesivno, zaboravljajući Gospodina. Kako bi sveti Bernard rekao, utjehu Božju traže, a Boga utjehe ne traže. Mi trebamo tražiti Gospodina, a On nas svojom prisutnošću tješi, pomaže da idemo naprijed. To je dinamika djeteta o kojemu smo prošli put govorili, koje traži roditelje samo da bi nešto dobilo od njih, a ne zbog njih, već iz interesa. 

Djeca to znaju činiti. Kad je obitelj rastavljena, podijeljena djeca imaju naviku tražiti i s jedne i s druge strane svoje interese. To nije utjeha, već interes. I mi se izlažemo opasnosti da svoj odnos s Bogom živimo na djetinjast način, da ga svedemo na predmet za svoju uporabu i potrošnju, izgubivši najljepši dar koji je Bog sam. U životu trebamo znati razlučiti između žalosti i utjehe. Znati razlučiti što je Božja utjeha, a što prolazni entuzijazam, koji nije loš, ali nije Božja utjeha – rekao je Papa.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: