Vlč. Ilija Jakovljević: 'Blaženi Miroslav Bulešić neotkriveno je bogatstvo'

Povodom obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, koje se spominjemo 28. rujna, vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju, mr. vlč. Ilija Jakovljević, sudjelovao je u emisiji 'Od Krista pozvani' na Hrvatskom katoličkom radiju. Uz ovu službu vlč. Jakovljević je i župnik, sudski vikar, policijski kapelan, povjerenik za žrtve rata i poraća, od nedavno i dekan Vodnjanskog dekanata, što su tek neke od njegovih brojnih službi.

Mr. vlč. Ilija Jakovljević rođen je u Bosni i Hercegovini, župa Podmilačje, kod Jajca, u obitelji s brojnom djecom. Odrastao je uz tri brata i tri sestre, a jer je otac često radio na terenu, o djeci su se brinule majka i očeva teta. Prisjećajući se djetinjstva, ističe kako se u obitelji molilo.

– Obiteljska molitva navečer i molitva prije blagovanja bile su neizostavne. Molitva i rad oblikovali su habitus moje obitelji, kao i većine katoličkih obitelji u Bosni i Hercegovini. Uz redovite školske obveze, kao djeca pomagali smo u polju, te oko životinja. Gotovo dok sam prohodao išao sam s drugim djevojkama iz sela čuvati koze, a kad više nisam mogao hodati, stavili bi me na jarca i on bi me nosio po uzbrdici. Bilo je to sretno djetinjstvo koje je prekinuo rat – prepričava vlč. Jakovljević.

Molitva u obitelji stvarala je plodno tlo za nastanak duhovnog poziva. Obiteljska molitva bila je još jača u progonstvu.

– Početkom 1993. godine, kad smo mi izbjeglice išli na Misu u slovensku crkvu, na slovenskom jeziku, jedna mi je baka rekla kako bih bio dobar fratar. O tim njezinim riječima sve sam više razmišljao ne znajući kako izgleda put za ‘biti fratar’. Uz pomoć slovenskih svećenika dospio sam u zadarsko sjemenište, kao sjemeništarac Porečke i Pulske biskupije – prisjeća se.

Vrijeme formacije vlč. Jakovljević doživljavao je kao prigodu za formaciju kao osoba.

– U sjemeništu su nam uvijek govorili da najprije moramo biti dobri ljudi. Na Teologiji u Rijeci bilo je puno lakše. Išao mi je studij, a imao sam vremena i za druge aktivnosti. Tako sam napisao dva igrokaza: jedan na temu života bl. Alojzija Stepinca, koji smo izvodili na mnogo mjesta u Riječkoj nadbiskupiji, a drugi je bio o duhovnom pozivu jednog mladića. U prvim godinama sjemeništa nedostajala mi je osoba župnika. Kad se moja obitelj doselila u Istru 1996. godine, u Rakotule, tamo sam imao veliku pomoć na duhovnom putu u osobi svoga župnika, vlč. Atilija Krajcara, uz kojeg sam duhovno stasao i upoznavao ljepote mile Istre. Na tome su putu veliku ulogu imali i moji poglavari, profesori, ali svakako bih istaknuo ulogu jedne redovnice, benediktinke Križanac iz samostana u Zadru, koja je porijeklom iz moga rodnog kraja. U onim, možda, prijelomnim trenutcima, ona mi je bila od velike pomoći kao osoba od velikog povjerenja kojoj sam mogao izreći svoje sumnje i poteškoće – tvrdi Jakovljević.

Vlč. Jakovljević odmah je nakon svećeničkog ređenja otišao na studij u Rim, gdje je stekao znanja i iskustva koja će mu kasnije biti od velike pomoći u radu. Njegove ‘rimske dane’ obilježile su velike promjene na planu univerzalne Crkve. Kao vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju, vlč. Jakovljević otkriva kada je počelo njegovo druženje s blaženikom.

– Moje druženje s blaženim Miroslavom započinje, mogu reći, već u kolovozu 1996. godine, kada sam došao u Istru, kada se moja obitelj doselila. Tada su već bili u kolovozu Bulešićevi dani, kada su se okupljali svećenici i moj župnik Krajcar već me je tada poticao da za diplomski rad pišem radnju o, tada mučeniku, Miroslavu Bulešiću. Međutim, budući da mi je taj lik bio potpuno nepoznat, nisam poslušao savjet svoga župnika. No, ta njegova jedna, ako mogu tako reći, zaljubljenost u Bulešića svakako je utjecala i na mene – kazao je.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.