Zajednica ''Cenacolo'' spasila mi je život
Crkva je prepoznala zajednicu ''Cenacolo'', pri Papinskom vijeću za laike, kao privatnu međunarodnu udrugu vjernika. Majka Elvira često ponavlja da ''smo mi prvi svjedoci jednog Božjeg čuda, koje je nastalo spontano, koje nas nadilazi i iznenađuje, kojega smo po milosti sudionici''.
Nakon dugog, strpljivog i pouzdanog iščekivanja, 16. srpnja 1983. u Saluzzu Rita Agnese Petrozzi, poznata kao majka Elvira, koju mnogi nazivaju ''časnom sestrom ovisnika'', osniva zajednicu ''Cenacolo''. Ova zajednica nije puka socijalna inicijativa, nego, iznad svega, 'obitelj' utemeljena na vjeri, gdje ranjeni čovjek može susresti ljubav koja ga besplatno prihvaća, pomaže mu da ozdravi rane, podržava ga i vodi kako bi ponovno pronašao istinski život. O zajednici u studiju ''Izdvojenog'' razgovaramo s njezinim članovima Zvonkom Kristić i Mariom Hajdukom.
– Moje djetinjstvo bilo je odlično i naizgled je sve bilo u redu. Svirala sam violinu, odgajana sam u katoličkoj obitelji gdje se svake nedjelje išlo na Misu. Međutim, kad se osvrnem sada na taj period života i nakon mnogo razmišljanja i zaključaka, mogu reći da je nedostajala komunikacija unutar u obitelji. Ponekad sam se osjećala dosta neshvaćeno, posebice u pubertetu. Imam još dvojicu braće i jednu sestru u obitelji, te je otac, s obzirom na moj angažman, imao možda neka očekivanja od mene kako ću jednoga dana biti poznata violinistica ili operna pjevačica jer sam zaista imala i još uvijek imam dara za glazbu. Krenuvši u srednju školu, počele su i prve cigarete, izazovno oblačenje i skretanje pažnje na sebe jer sam na neki način htjela biti u centru pažnje. To mi je valjda davalo osjećaj neke lažne važnosti. Uskoro su krenule i laži zbog kojih je došao i alkohol. S obzirom da su roditelji bili dosta strogi, nije mi odgovarao njihov pristup zabrane svega onoga što se meni u tom trenutku činilo kao prihvatljivo. Ubrzo sam počela i markirati i izostajati iz škole te lagala gdje sam i s kim bila. Krenulo je sve skupa u krivom smjeru – počela sam konzumirati alkohol i pušiti marihuanu. Kad gledam unatrag cijeli taj period života, neke od nuspojava koje također imam jest gubitak pamćenja iz tog perioda. Sjećam se recimo pjesmica koje sam pjevala u crkvi kao dijete, situacija i igri u kojima sam se pronalazila, ali baš od tog perioda kada je krenulo sve nizbrdo – imam neke 'rupe'. Kasnije sam s 20 godina otišla u Dubrovnik jer su mi preporučili kako je dobro maknuti se iz sredine u kojoj je sve to pošlo nizbrdo. Najviše sam bila ovisna o alkoholu i marihuani. Eksperimentirala sam i sa drugim drogama, ali to dvoje bilo je najzastupljenije. Kad sam došla u Dubrovnik, dobila sam i posao u orkestru gdje sam svirala violu, ali i to sam prokockala jer sam jednostavno bila previše ovisna. Bila sam ovisna do te mjere da su mi se znale ruke toliko tresti da nisam mogla više svirati normalno. I to je bilo sve najviše zbog alkohola – ispričala je početak svog svjedočanstva Zvonka Kristić.
Zajednica ne želi biti samo mjesto oporavka i socijalne skrbi, nego škola života, jedna velika obitelj gdje se prihvaćena osoba može osjetiti kao kod kuće i na taj način pronaći vlastito dostojanstvo, ozdravljenje rana, mir u srcu, radost življenja i želju da voli. Prava snaga zajednice želi biti ljubav koja se očituje u besplatnom prihvaćanju, radosnom služenju, iskrenom dijeljenju i zahtjevnom odgoju. Ljubav koja se rađa iz Kristova križa i koja ''daje život umrlima, slobodu zatvorenicima, vid slijepima''.
– Bio sam u ovisnosti o heroinu. Naravno da nisam odmah krenuo s tim nego sam isto krenuo s alkoholom i marihuanom. Već s 19, 20 godina krenuo sam s heroinom i dugo vremena nisam mogao oduprijeti se drogi i tom zlu. Bio sam zatočen sve do mog ulaska u zajednicu ''Cenacolo'', u koju sam ušao s 43 godine. Više od dvadeset godina bio sam u tom zlu i zatočeništvu. Tijekom godina pokušavao sam riješiti taj problem. ali nije mi nikako uspijevalo. Išao sam i kroz institucije i psihijatrije, ali u tom periodu samo sam sve skupa zamijenio metadonima. Ukratko, ništa od toga nije imalo smisla.
Razlog zašto sam uopće krenuo konzumirati drogu jest traženje sebe. Nisam mogao pronaći sebe u ovome svijetu i droga je bila moj izlaz. Društvo u kojem sam tada bio bilo je plodno tlo za konzumiranje svih tih droga – potenciranje za izlaske, pijančevanja i konzumiranje marihuane. Već nakon godinu dana eksperimentiranja s marihuanom i ostalim drogama, shvatio sam da je to prešlo u ovisnost. Više nisam mogao funkcionirati bez toga. Dugi niz godina nisam mogao riješiti se tog problema, dok preko prijatelja nisam saznao za zajednicu ''Cenacolo'' koja mi je bila zadnja 'slamka spasa'. U tom trenutku bilo je ili ću potonuti ili ću se spasiti – posvjedočio je Mario Hajduk.
Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.
