''Životne priče trebaju postati svjedočanstva života''

Papa Franjo u današnjoj katehezi, u dvorani Pavla VI., govorio je o starosti, osvrnuvši se na oproštaj i nasljeđe. Katehezu Svetog Oca prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

          U Bibliji, priči o smrti starog Mojsija prethodila je njegova duhovna oporuka, nazvana ''Mojsijev hvalospjev''. Ovaj hvalospjev, prije svega, prekrasna je ispovijest vjere: ''Jer, Gospodnje ću ime uznositi, a vi Boga našeg veličajte! On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.'' (Pnz 32,3-4). No, to je također sjećanje na povijest proživljenu s Bogom, pustolovine naroda koji se oblikovao počevši s vjerom u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Mojsije se prisjeća i Božjih gorčina i razočaranja. Njegova vjernost na neprestanoj je kušnji zbog nevjere njegova naroda. Narod kao da svojom nevjerom iskušava Božju vjernost, ali On ostaje vjeran i bliz svome narodu.

Mojsije ovu ispovijest vjere izgovara na pragu obećane zemlje, ali i na svršetku života. Imao je sto dvadeset godina, piše u ovom izvještaju, no ''oko mu nije oslabilo'' (Pnz 34,7). Sposobnost vidjeti nešto na simboličan način kao što to vide stariji, značenje događaja na dublji način. Životnost njegova pogleda dragocjen je dar: omogućuje mu da 'prenese baštinu' svog dugog iskustva vjere, s neophodnom bistrinom. To čine stariji: proživljeno prenose novim generacijama.

Starost kojoj je pridodana ovakva bistrina dragocjen je dar za naraštaj koji dolazi. Osobno i izravno slušanje povijesti proživljene vjere, sa svim usponima i padovima, nezamjenjiva je. Čitati o njoj u knjigama, gledati filmove, proučavati ju na internetu, koliko god bilo korisno, nikad ne će biti isto. Ovakvo prenošenje – koje je prava tradicija! – danas veoma i uvijek sve više nedostaje novim generacijama. Jer nova civilizacija smatra da su stariji za odbacivanje. To je strašno! Izravan govor, pričanje, prenošenje s osobe na osobu, ima ton i način komunikacije koje ni jedno drugo sredstvo ne može zamijeniti. Starac koji je imao dug život i posjeduje dar bistrog i snažnog svjedočanstva vlastite povijesti, nezamjenjiv je blagoslov. Jesmo li sposobni prepoznati i biti počašćeni zbog ovog dara? Nasljeduje li prenošenje vjere – i smisla života – danas ovaj put? Mogu osobno posvjedočiti: ljutnju i mržnju za rat naučio sam od svog djeda koji mi je pripovijedao o patnjama u ratu. On me je naučio toj ljutnji. To se ne može naučiti u knjigama, već prenošenjem s djedova i baka na unuke. To je nezamjenjivo. Das baš nije tako, jer smatra se da su djedovi i bake za odbacivanje. Ne! Oni su živo sjećanje jednog naroda. Djeca trebaju znati slušati djedove i bake.

U našoj kulturi, toliko 'politički korektnoj', ovaj put izgleda sputan na brojne načine: u obitelji, društvu, u samoj kršćanskoj zajednici. Neki čak predlažu ukidanje predmeta povijesti, kao suvišne informacije o svjetovima koji više ne postoje, koja oduzima resurse poznavanja sadašnjosti.

            Prenošenju vjere, s druge strane, često nedostaje osobnog žara, strasti 'proživljene povijesti'. Zašto je teško nekomu učiniti privlačnim odabrati ljubav zauvijek, biti vjeran danoj riječi, ustrajati u predanosti, suosjećati s ranjenima i potištenima? Životne priče trebaju postati svjedočanstva života, a svjedočanstvo treba biti istinsko. Zasigurno nije istinita ideologija koja prilagođava povijest vlastitim okvirima; nije istinita propaganda koja prilagođava povijest promicanju vlastite skupine; nije pošteno stvarati od povijesti sud na kojem se osuđuje cijela prošlost i obeshrabruje sva budućnost. Važno je slušati djedove i bake kako bismo saznali istinu, jer ona se prenosi riječima, razgovorom u obitelji. Povijest se prenosi dijalogom.

Sama Evanđelja iskreno pripovijedaju blagoslovljenu Isusovu priču, ne skrivajući pogrješke, nesporazume, pa čak i izdaje učenika. To je svjedočanstvo. To je dar sjećanja koji 'starješine' Crkve prenose, od samog početka, prenoseći ga 'iz ruke u ruku' sljedećem naraštaju. Dobro bi bilo da se zapitamo: koliko cijenimo ovakav način prenošenja vjere, u prolasku od starijih u zajednici do mladih koji su otvoreni budućnosti?

Ponekad se dogodi da razmišljam o ovoj čudnoj anomaliji. Danas se katekizam kršćanske inicijacije velikodušno oslanja na Božju riječ i prenosi točne informacije o dogmama, o moralnosti vjere i o sakramentima. Međutim, često nedostaje znanja o Crkvi, koje proizlazi iz slušanja i svjedočenja stvarne povijesti vjere i života crkvene zajednice, od početaka do naših dana. Kao djeca, učimo Božju riječ u vjeronaučnim učionicama; ali Crkva se 'uči', od mladih dana, u školskim učionicama i u globalnim informativnim medijima.

Pripovijedanje povijesti vjere trebalo bi biti poput ''Mojsijeva hvalospjeva'', poput svjedočanstva Evanđelja i Djela apostolskih. To jest, priča koja je sposobna emocijama prizvati Božje blagoslove, a iskrenošću naše nedostatke. Bilo bi lijepo kad bi, od samog početka, u vjeronaučnim programima postojala i navika slušanja proživljenog iskustva starijih, bistro ispovijedanje blagoslova primljenih od Boga, koje moramo čuvati, i iskreno svjedočanstvo naših nedostataka u vjernosti koju moramo popraviti i ispraviti. Stariji ulaze u obećanu zemlju, koju Bog želi za svaki naraštaj, kad mladima daju lijep početak svog svjedočanstva. Tada, vođeni Gospodinom Isusom, stariji i mladi zajedno ulaze u Njegovo Kraljevstvo života i ljubavi.

Nakon kateheze Papa je još jednom podsjetio na čin posvete Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu, koji će se održati u petak. Pozvao je sve biskupe na molitvu, kako bi završio rat u Ukrajini i nastupio mir u svijetu. Prisjetio se svih žrtava rata: vojnika, djece i svih nevinih. Kazao je kako u ratu nema pobjednika, jer on je 'poraz čovječanstva' i dovodi do 'samouništenja'. Također, Papa je kazao da oružje ne može služiti miru, već treba biti okrenuto u 'oruđa mira'. Rat se može izliječiti jedino molitvom.