101-godišnja Štefanija Januš: 'Obitelj, vjera i ljubav – temelj su za sretan život pojedinca i društva!'

'Rekla sam Bogeku naj me zeme k sebi. Odgovoril mi je da još nije pripravil mesto za me!' – kaže uz djetinje radostan osmijeh na rastanku Štefanija Januš, 101-godišnjakinja iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici.

Povodom Prvog svjetskog dana djedova i baka i starijih osoba, koji je ustanovio papa Franjo i koji će se obilježiti u nedjelju 25. srpnja, s njom je razgovarao Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
 
Štefanija Januš rođena je 27. siječnja 1920. godine u Mariji Bistrici. Odrastala je u teškom razdoblju poraća Prvoga svjetskog rata. Sa dvanaest godina ostala je bez oca, što ju je teško pogodilo, a bez vjere i molitve, kaže nam, ne bi mogla preživjeti. Osobito to ne bi mogla nakon tragične smrti jedanaestogodišnje kćeri Darinke, vedre i vesele djevojčice.

- Bilo mi je teško, ali prihvatila sam to kao Božju volju i još sam jače počela moliti - odgovara nam baka Štefanija dajući nam primjer kako se ponašati u situaciji krize vjere u Boga i u trenutcima kad nam se čini da nas je Bog ostavio same ili da ga možda i nema.

Na konstataciju da u suvremenom naprednom društvu nije 'u modi' biti vjernik, odgovara nam da je vjera unutarnji stav koji ovisi o čovjeku i da se vjera ne će zatrti dok je god ljudi.

Uz kćer Darinku 'koju je Bogek zel k sebi', baka Štefanija u 42 godine dugom braku sa suprugom Jankom imala je i sina Ivicu. Na pitanje o suprugu, koji je preminuo 1981. godine, primjećujemo suze u očima bake Štefanije.

– Treba puno ljubavi, razumijevanja, strpljenja i požrtvovnosti – odaje nam baka Štefanija 'recept' za sretan i blagoslovljen brak uz opasku da upravo toga nedostaje kod današnjih ljudi koji su poprilično 'živčani i sebični'. Ipak, baka primjećuje da su se počele događati promjene.

U svojih 101 godinu života baka Štefanija pamti tisuće i tisuće hodočasnika Majci Božjoj Bistričkoj. Pamti i hodočašća bl. Alojzija Stepinca na Mariju Bistricu, a posebno se radovala dolasku svetog pape Ivana Pavla II. Za blaženog Stepinca kaže da je bio pravi pastir čvrstog i jasnog stava i posebno ga cijeni po tome što se nije dao odvojiti od svojeg naroda.

Na pitanje može li izdvojiti najsretnije trenutke u životu, ona odgovara da ih je bilo puno, no najsretnija je kad je sa svojom obitelji.

– Obitelj je sve i bez nje nema budućnosti – odgovara nam.

I to si još jedino želi u životu – da njezina obitelj, a ima tri unuke i sedam praunuka, bude dobro, da budu međusobno složni i da budu sretni u životu.

– Ja sam najsretnija kad su oni sretni – kaže uz smiješak, a na našu opasku da je to dobar recept i za sretnu budućnost cijelog hrvatskog društva i države, dodaje da su upravo solidarnost, međusobno pomaganje, radovanje i doprinos sreći i uspjehu bližnjega najbolji lijek protiv poznatog 'hrvatskog jala'.

Jedino što ju muči jest to što više ne može čitati, no unatoč tomu vrlo je dobro upućena u sva aktualna društvena kretanja. Zabrinuta je zbog zagađenosti okoliša, klimatskih promjena, pa se nada da će se ljudi opametiti i prestati zagađivati i uništavati zemlju. Na pitanje postoji li nešto za čim u životu žali, odgovara nam da ne žali, ali da ne bi voljela još jednom proživjeti svoj život.

Na kraju razgovora pitali smo ju što bi poručila gledateljima, na što je odgovorila da budemo strpljivi, da živimo u slozi, pomažemo jedni drugima te da čuvamo obitelj.
 
Što je sve još ispričala, pogledajte u videu.