Biskup Šaško krstio šesto dijete u obitelji Šuto

Prije početka Euharistije, biskupa i sve nazočne pozdravio je župnik i rektor Bazilike, fra Ivan M. Lotar, istaknuvši radost zbog ovoga događaja, obogaćujućega za cijelu župnu zajednicu; nakon čega je obavio obred primanja djeteta.

Biskup Šaško je na početku slavlja istaknuo: ''U lipnju (26. lipnja) 2022. ovdje sam krstio peto dijete u obitelji Šuto, malenoga Josipa. Bilo je to znakovito slavlje i zbog uvođenja u službu župnika fra Ivana, koga srdačno pozdravljam, i zbog završetka Godine obitelji 'Amoris laetitia'. Tada sam obećao da ću rado doći i na sljedeće krštenje, ako se rodi šesto dijete. I evo nas u tome daru!

Slaveći otajstvo života po Isusu Kristu u koga smo kršteni, po kome nam je darovan vječni život, sve vas: župni suradnici i suradnice, dragi župljani i župljanke, roditelji, djedovi i bake, djeco i mladi, pozdravljam u ozračju radosnoga korizmenog hoda.

U ime Zagrebačke nadbiskupije čestitam i prenosim blagoslov i molitvenu blizinu našega nadbiskupa, mons. Dražena, roditeljima: ocu Krešimiru i majci Željki (r. Teskera) te njihovoj djeci: Noi, Noemi, Davidu, Meri, Josipu i današnjoj krštenici koja će nositi ime Dina Ozana. Zahvaljujemo Gospodinu i ovoj obitelji na tome znaku blizine s Bogom u prihvaćanju života i brige za taj dar.

Pozdravljam kuma, gospodina Miju, koji je važan u ovome slavlju jer mu župna zajednica povjerava da se osobito brine za krštenicu. Pozdravljam svu rodbinu te sve koji ih podupiru i prate članove obitelji u njihovim nastojanjima suradnje s Darivateljem života.

Svi smo mi dionici otajstva Krštenja i Euharistije, po riječima i gestama koje svjedoče našu nerazdvojnost od Boga i naš vječni život u Isusu Kristu.

Dragi vjernici, tjedan koji započinjemo živjeti ovom nedjeljom Tjedan je solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, s posebnom osjetljivošću prema Božjoj riječi koju danas slušamo u prvome čitanju iz Knjige Izlaska, iznova otkrivajući da je Božja ljubav ostala zapisana, uklesana na pločama Saveza, ali još više urezana u našim srcima koja rađa molitvom i dobrim djelima.''

Homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti:

''Braćo i sestre!

1. Slušali smo Božju riječ, bogatu i radosnu. Slušali smo ju i molimo Gospodina da ju čujemo, počevši od riječi koju zovemo 'Deset Božjih zapovijedi'. No, ne nalazimo se pred deset članaka Zakonika, nego pred Deset izrijeka, pred Deset riječi Božje ljubavi. Riječ je otajstvo koje povezuje osobe. I mi riječima, svojim govorom, objavljujemo sebe drugima, jer riječ uključuje odnos, susret, razgovor, darivanje dubine duha. Tako Bog svojom riječju susreće čovjeka, daruje se i otvara otajstvo svoga Srca. Njegovih Deset riječi dolazi iz ozračja zavjeta, iz Saveza, u središtu kojega nije nabrajanje propisa, nego obnavljanje spomena. Uvod u tih Deset riječi glasi: 'Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva'. Bog, dakle, na prvome mjestu ne nameće odredbe, nego podsjeća na blizinu, na ljepotu spasenja. 'Izabrani narode, ja sam ti vratio slobodu, dostojanstvo i nadu. Ja sam tvoja povijest; ja sam tvoj Bog; ja sam tvoj. Ti me poznaješ; doživio si moje milosrđe. Nisam daleko niti sam nedohvatljiv. Sjeti se da je tvoj je život promijenjen snagom moje ljubavi. Zbog toga se ne ćeš klanjati idolima niti ćeš im služiti. Ne ćeš se prostrijeti pred lažima i pred ispraznošću.'

2. Kršćanin nije rob zakonskih propisa, nego je dionik darovane objave koja mu prethodi i koja ga nadilazi. Apostol Pavao, Židov koji je ujedno duboko poznavao grčku kulturu, prepoznaje sebe upravo dionikom Kristova dara, Božje ludosti koja je mudrija od svega i Božje slabosti koja je od svega jača. Samo u tome odnosu otkrivam da sam beskrajan. Samo ako uvidim i prihvatim da sam ograničeno stvorenje, samo tada imam otvoren put prema bezgraničnosti; samo ako odgovorim na beskonačnost, i ja sam beskonačan, ponovno pronalazim svoju slobodu.

I danas se čuju i želje i tvrdnje da je čovjek u nečemu 'apsolutno samostalan', 'apsolutno svoj', zaboravljajući da 'ab-solutum' doslovno znači 'odvojen', otkinut od svih i svega; to je netko tko ostaje sam sa sobom, sa svojim ništa i sa svojom smrću. Božji zakon, shvaćen dublje od moraliziranja, jest život i sloboda; oduševljenje i radost; onakav je kako smo pjevali u Psalmu: krijepi dušu, uči neuka, sladi srce i prosvjetljuje oči. Prostirući se pred Bogom, klanjajući se Bogu, naučit ću da se ne klanjam nikomu i ničemu drugomu. Postoji, smijemo reći, samo jedna istinska opasnost: sužavanje otajstva; svođenje beskonačnosti na konačnost; svođenje Deset Božjih riječi na deset propisa; pokušaj svođenja Boga na neko moje sredstvo ili na plod moga razmišljanja. Trajna je kušnja svesti Boga na našu mjeru.

3. Braćo i sestre, Isusovo tjeranje trgovaca iz Hrama toliko se urezalo u sjećanje učenika da izvješće o tome događaju nalazimo u svim četirima Evanđeljima. Hram je bio znak Božje blizine i saveza. No, ta ljepota se može iskriviti, dati naglasak nečemu što narušava ljepotu, do mjere da se ona zamagli i izgubi. A to se dogodi ako se zanemari srce. A Isus je u svemu gledao srce. Tamo se dogodio pomak, iskrivljenost, jer na prvome mjestu nije bio odnos čovjeka i Boga, obnavljanje Saveza, nego zarada i u konačnici neka osobna korist. Ako se zaboravi ljubav, i najljepše se stvarnosti u životu mogu pretvoriti u ružne, čak u nepodnošljive, jer postaju besmislene. Isus je razbacao novac, taj idol koji se uzdignuo ponad svega prizivajući sliku zlatnoga teleta, prisutnoga kao kušnja u svakomu vremenu.

4. Očeva kuća nije trgovačka. A kakva je Njegova kuća? U Poslanici Hebrejima piše: 'Njegova smo kuća mi, ako sačuvamo odvažnu slobodu (paresía) i ponos nade (οὗ οἶκός ἐσμεν ἡμεῖς, ἐάν[περ] τὴν παρρησίαν καὶ τὸ καύχημα τῆς ἐλπίδος κατάσχωμεν)' (Heb 3,6). Isusova riječ dohvaća nas: 'Ne trgujte ljudskom osobom; ne kupujte i ne prodajte život, nijedan život; ni rođen ni nerođen, ni cijenjen ni obescijenjen, ni slobodan ni zarobljen, ni pun obećanja ni beznadan… Ako oduzmeš slobodu, ako dopustiš da umire nada, tada obeščašćuješ svetost, vrijeđaš Boga i sebe.' I svatko je od nas nužno danas upućen na pitanje: 'Koji smo to stol, kakvu smo mjenjačnicu postavili u svojoj duši da bismo trgovali s Bogom?' Provjerimo i danas ne izgovaramo li možda molitve poput sljedećih: 'Bože, evo Ti molitve, pobožnosti, zavjete, a Ti mi jamči blagostanje, osiguraj zdravlje; otkloni poteškoće; meni i mojima udijeli uspjeh kako sam ga ja zamislio'. To je vjera proizišla iz trgovačkoga duha, kao da je i Božja ljubav takva. A istinska ljubav se ne kupuje (kako kaže i naša međimurska pjesma: 'Ljubav se ne trži niti ne kupuje'). Bog progovara očinskom i majčinskom ljubavlju. Majčina se ljubav ne kupuje; ne trebaš ju kupovati niti bi to smio pokušavati. Tom se ljubavlju uvijek iznova rađaš i postojiš. Očevu ljubav ne treba umilostiviti prinosima i žrtvama, nego se njome hranimo kao životnom snagom.

5. Sigurno su, malo nakon Isusove srdžbe iz ljubavi, ponovno posloženi stolovi, vraćene su životinje, pokupljen razbacani novac. Novac je ponovno dobio na važnosti, po zakonu recikliran i blagoslovljen: od hodočasnika, svećenika, trgovaca, prosjaka. Kao da se ništa nije dogodilo. Činilo se da je Isusova gesta ostala bez neposrednih posljedica, ali taj je proročki čin ostao živjeti. Prorok voli Božju riječ više od predviđanih rezultata. Prorok bdije nad otvorenom ranom kroz koju u srce ulazi nada i sloboda. Ljubav se ne može kupiti; ne može se iznuditi, nametnuti, glumiti. Ali, ako uđe u moj dom, što bi tražila od mene, što bi prevrnula i razbacala od mojih malih i velikih idola; svih redom – suvišnih… Tu je Isusova gesta važna, jer je na tragu onoga što je rekao Samarijanki, da će se od sada pravi klanjatelji klanjati u duhu i istini, na način koji je u svojoj poslanici zapisao apostol Petar: 'Gospodin – Krist neka vam bude svet – u srcima vašim' (1Pt 3,15). Zato on prelazi od hrama od kamena na hram tijela, govoreći o svojoj smrti i uskrsnuću. Da, i zgrada je važna, ali ne smijemo zaboraviti ljudsko srce, Božje stvorenje, savez upisan u čovjeku. Isus u svome tijelu, jedinome pravome Hramu, dokida pregrade koje bi priječile čovjeku pristup Bogu.

6. To je danas stvarnost ovoga našega slavlja u Isusu Kristu u kojemu svi imamo pristup Ocu. To činimo krštenjem. Pred nama je čudesno Božje djelo u suradnji s ljudima, maleno krhko stvorenje kakvo smo svi mi bili i kakvo u konačnici jesmo, za koje molimo Božju milost, za koje molimo da bude dio Božjega hrama u Kristu te time i dio vječnosti, jer Isus je u uskrsnuću maknuo i zadnju ogradu umiranja. Ako ne gledamo očima ljubavi, očima smisla vječnosti, tada sve postaje poteškoćom. Tada je poteškoća i Crkva i obitelj i djeca… Zbog toga su važna ovakva svjedočanstva koja nam donosi obitelj Šuto, roditelji Krešimir i Željka, jer su proročka. Ako se i demografska pitanja pokušavaju riješiti trgovačkom logikom, ne vidjevši svetost Božjega života u djeci, tada to nije moguće. Bez ljubavi i smisla koji ide onkraj naše prolaznosti, gospodarski planovi u konačnici ne uspijevaju. I kao Crkva, znajući da nam je potrebno puno materijalnih dobara da bismo mogli činiti dobro, ne zaboravimo to dobro! Sjaj i izvanjska ljepota mogu nestati, ali ponovno se rađaju ako izvor sjaja živi u nama. Sve se sveto može obescijeniti. Zato polazimo od onoga što nas upućuje na Boga i na vječnost, a tako nam je blizu – u ljudima pored nas, počevši od ovih najmanjih.

7. I za kraj mojih riječi o Riječi volim se osvrnuti na imena krštenika, a i današnje je takvo da povezuje nosive sadržaje. Podrijetlo imena Dina tumači se na nekoliko načina. Obično ga se tumači kao skraćenicu puno imena talijanskoga podrijetla, i to njihovih umanjenica: Aldina, Bernardina, Corradina i tomu slično. No, starogrčka riječ 'deinós' označava iznimnu veličinu i moć. Meni je drago upravo to tumačenje. Danas u običnome govoru lako spajamo naizgled nespojivo, pri čemu se, na primjer, kaže: 'Strašno mi se sviđa'; 'Užasno je lijepo', želeći naglasiti iznimnost. Takva je i svetost; nju običavamo definirati kao spoj 'fascinosum et tremendum', spoj onoga što nas zadivljuje i ujedno plaši. To je otajstvo. Upravo je takvo i otajstvo života, kojega smo svjesniji pred malenim djetetom.

Ono je iznimno lijepo, veliko, ali bismo pred tim otajstvom trebali osjetiti i strahopoštovanje, ono naime koje dolazi iz ljubavi. Mojsije koji prima Deset riječi dolazi pred gorući grm koji ne sagorijeva. Svetost Prisutnosti i tla koja zadivljuje i plaši. To je divljenja vrijedno; to je život koji Isus iz slabosti preobražava u jakost, iz naše zemaljske smrtnosti u vječnost i besmrtnost. Uz ime Dina vezano je i ime 'Ozana' koje nam je blisko po bl. Ozani Kotorskoj. I ona je dobila ime po skraćenome aramejskom pokliku: 'Hoši'a-ná' što znači: 'Spasi nas (oslobodi nas, pomozi nam), Gospodine!' U svakome euharistijskom slavlju izgovaramo, pjevamo taj zaziv: 'Hosana u visini!' To je naš odgovor na djela koja je Bog ostvario u prošlosti i ostvaruje u ovome slavlju obnove Saveza s Bogom, našega spasenja i radosti.

Dina Ozana može biti sažetak današnjega otajstva iznimne Božje ljubavi koja daruje i obnavlja život, koja nas vodi u klanjanje Bogu i donošenje Božje prisutnosti posvuda gdje živimo, jer mi smo snagom Duha Svetoga po krštenju u Kristu, istinskome Hramu. Amen.''

Na kraju slavlja, župnik je zahvalio svima prisutnima, a biskup Šaško obitelji Šuto uručio prigodni dar Zagrebačke nadbiskupije u ime Nadbiskupa. Obitelj Šuto uzvratila je darom i zahvalnošću.