Biskup Škvorčević o cjepivu: 'Nijedan lijek ne spašava od smrti, nego samo do smrti; jedini lijek za smrt jest Isus Krist'

U nedjelju 14. studenog požeški biskup Antun Škvorčević posvetio je novoizgrađenu župnu crkvu bl. Ivana Merza u Slatini uz sudjelovanje svećenika Slatinskog dekanat na čelu s dekanom Draganom Hrgićem i slavonsko-podravskim arhiđakonom Vladimirom Škrinjarićem te vjernicima slatinskih župa. Na slavlju je bio i paroh pravoslavne Parohije sv. Petra i Pavla u Slatini, Dragan Gaćeša, te predstavnici javnih vlasti predvođeni slatinskim gradonačelnikom Denisom Ostrošićem.

Uvodeći u slavlje posvete, biskup Antun pridružio se župnikovim pozdravima upućenima sudionicima slavlja. Spomenuo je da ga neki pitaju je li ova crkva koja se danas posvećuje lijepa. Istaknuo je da je ona djelo ljudskih ruku, te da ne bi bila lijepa da nije njih, vjernika, Isusove žive Crkve, koji otvaraju svoja srca da u njima djeluje Isus Krist u snazi svoga Duha, i po tome ova materijalna zgrada postaje znak njihove ljepote. Čestitao je svima onima koji su pomogli izgradnji ovog materijalnog hrama, a još više onima koji se trude oko trajne izgradnje župe kao duhovnoga hrama u Isusu Kristu.

Na početku homilije biskup je postavio pitanje: zašto posvećujemo ovu crkvu? Kazao je da je u središte njezina svetišta stavljen veliki kameni žrtvenik, koji nas podsjeća da je Isus Krist izvršio najveće djelo ljubavi, kao čin poslanja Očeva, podnio je za nas žrtvu ljubavi na oltaru križa kako bi nas oslobodio od ropstva zla smrti. Riječ je o svemirskom događaju koji je Bog ostvario, čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju i svetoj pričesti.

Oltar je od čvrsta kamena kao znak čvrstine Isusove božanske ljubavi. Biskup je zahvalio svima onima koji su oltar podigli kako bismo, sjedinjeni s Isusom u obnavljanju Njegove žrtve križa, hvalili Boga za Njegovo djelo ljubavi i po svetoj pričesti bili dionici Njegova uskrsnuća. Kazao je da je drugi znak u svetištu kameni ambon, moćan i velik. On nas podsjeća na kamen odvaljen s Isusova groba i anđele koji naviještaju najveće djelo Božje: pobjedu života nad smrću u Isusu Kristu, što Crkva čini naviještanjem Božje riječi s ovog mjesta u svakom svetom slavlju.

Treći pak znak u svetištu jest sedes, sjedalo za predvoditelja slavlja, koji ne djeluje u svoje ime, nego 'in persona Christi', u osobi Isusa Krista. Ustvrdio je da su prvenstveno oltar, a potom sedes i ambon, znakovi koji svjedoče o veličini spasenjskih događaja koji se u Crkvi slave, za koje je posebno uređen njezin prostor i posvetom uspostavljen na najvišu razinu liturgijskog dostojanstva.

U sklopu homilije biskup Škvorčević progovorio je i o vjerničkom pristupu cijepljenja protiv pandemije. Jedna od hrvatskih nemoći jest i pitanje cijepljenja protiv zaraze COVID-19.

– Zbog toga su se kod nas pojavile podjele. Jedni tvrde da se treba cijepiti, a drugi to odbijaju. Ali, što činiti nakon tih priča? Znam da je Isus s obzirom na bolest bio sasvim jasan: liječio je bolesne. Evanđelisti naglašavaju da je i svojim učenicima naložio: 'Idite i naviještajte: 'Približilo vam se kraljevstvo nebesko' i liječite'. Naviještanje i liječenje! Pored toga Peta Božja zapovijed obvezuje nas da se brinemo za svoje zdravlje, ali uvijek tako da računamo s time da svojom brigom, kao i medicinska znanost svojim mogućnostima, ne mogu preko smrti. Znanost i medicina nisu apsolutne, nisu dogma, nisu predmet vjere. Ni cijepljenje nije predmet vjere. No, trebamo učiniti sve što možemo za svoje zdravlje, i to tako da uvijek imamo na umu da postoji punina zdravlja za kojom težimo, a koja se zove spasenje koje u nama može ostvariti jedino Bog, moćan polomiti posljedice grijeha, najveće nemoći i bolesti, uništiti i samu smrt – kazao je biskup.

Naglasio je da Isus liječi tjelesne bolesti, obznanjujući da je moćan ozdraviti stanje naše ranjenosti zlom i grijehom. To nas potiče da razumom obrazložimo ono što vjerujemo, te upotrebljavamo sva sredstva koja služe našem zemaljskom zdravlju, uvijek tako da ono smjera prema našem konačnom zdravlju, spasenju u Isusu Kristu, koji je naša nada.

– Cijepljenje stoga ne predstavljamo kao našu spasenjsku nadu, ali u prolazu ovim svijetom trebamo ga toliko vrednovati i poštovati koliko služi našem tjelesnom zdravlju do smrti. Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju. Postoje oni koji se njime znanstveno bave, te ja kao biskup ne nastupam s tog naslova, nego govorim kao vjernik. Kao vjernik prepoznajem Isusa koji je liječio, te zbog toga prihvaćam ono što stručnjaci zastupaju s obzirom na liječenje pojedine bolesti, poštujem kako njih same tako sve one koji se svakodnevno žrtvuju u bolnicama za bolesne. Nemamo pravo to prezreti kao da njihovi napori ništa ne vrijede, zastupajući svoje mišljenje sve do toga da prihvaćamo određene teorije urote te niječemo i samo postojanje virusa – konstatirao je. 

Dodao je da vjernik ne će nastupati stvaranjem podjela s obzirom na to pitanje. Dakako, uzet će u obzir da o njemu nema jedinstva među svim znanstvenicima, ali razboritost povezana s vjerom obrazložit će mu da kao i s obzirom na druge bolesti i liječenje prihvati ono što većina stručnjaka zastupa.

– Oni nam trebaju reći što je mudro činiti, bez prisile. Većina kaže da cijepljenje protiv zaraze COVID-19 pomaže, ali ne 100 posto, kao ni drugi lijekovi, te ono nije apsolutna pomoć. Takvog lijeka nema. Ne postoji lijek koji spašava od smrti, nego svaki samo do smrti. Jedini lijek koji pomaže u smrti jest Gospodin naš Isus, pobjednik nad smrću. Pozvani smo stoga vjernički poslagati sliku onoga što mi jesmo i što želimo postići i s obzirom na zdravlje u našoj Hrvatskoj. Ono ne bi smjelo biti takvo da Isusovi učenici više vjeruju onima kojima nije stalo do čovjekova cjelovitog zdravlja, svodeći ga na vlastite teorije, i odbijajući ono za što se zauzima većina dobronamjernih stručnjaka. Pozvani smo oblikovati onu svijest vjere na koju nas upućuje Gospodin u današnjem Evanđelju: naš je život konačno u Božjim rukama, i mi idemo prema dovršenju svega postojećega, te upravo zbog toga trebamo voditi brigu o svom zemaljskom zdravlju, dok hodimo prema konačnoj punini spasenja – poručio je Škvorčević.

Slijedila je zatim molitva litanija Svih svetih, čitanje Povelje o posveti crkve te njezino postavljanje u oltar zajedno s moćima bl. Ivana Merza, mazanje oltara posvećenim uljem kao i 12 križeva postavljenih u lađi crkve, znak dvanaestorice apostola čije je svjedočanstvo vjere u Uskrsloga temelj Crkve, paljenje tamjana na oltaru i kađenje zidova crkve i vjernika u njoj prisutnih, konačno urešenje oltara i osvjetljavanje cijelog posvećenog zdanja svijećama i svjetlom koje predstavlja uskrslog Krista Gospodina te prinošenje prve euharistijske žrtve na novoposvećenom oltaru.

Na svršetku misnoga slavlja biskup je čestitao okupljenim vjernicima što imaju posvećenu župnu crkvu i tako uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Izrazio je i želju da se ono što ova župna crkva označuje, po njima ostvaruje, da nikad ne prezru ovo sveto mjesto, nego da ga poštuju dolazeći pred oltar, sjedinjujući se s Isusom Kristom i Njegovom ljubavlju.

Dodao je još da će o Svjetskom danu siromaha nakon slavlja posvete posjetiti jednu siromašnu obitelj, nastojeći ostvariti ono što je naviješteno u današnjim čitanjima, da i oni koji nisu danas mogli biti prisutni na ovom slavlju osjete da je to Dan posvećen Gospodinu, Dan siromaha kojima je Gospodin njihovo bogatstvo.

Na kraju je još kazao da župa nema župničkog doma niti dvorane za okupljanja. Zahvalio je bivšem župniku Župe sv. Josipa, Vladimiru Škrinjariću, koji je svoju naslijeđenu kuću koja se dosad privremeno koristila kao župna, darovao Župi bl. Ivana Merza. Prije nego što je na sve prisutne zazvao Božji blagoslov, biskup je zahvalio sadašnjem župniku Nikoli Jušiću za požrtvovnost i upornost kojom je vodio gradnju župne crkve ne zanemarivši izgradnju žive Crkve u slatinskim vjernicima, zahvalivši i svima onima koji su pridonijeli da ovo slavlje bude lijepo i dostojanstveno, kako to novoposvećeni hram zaslužuje.