Biskup Škvorčević prigodom 30. obljetnice voćinskih stradanja: ''Kristu koji oprašta trebamo otvoriti prostore našega ranjenog duha''

Biskup Škvorčević prigodom 30. obljetnice voćinskih stradanja: ''Kristu koji oprašta trebamo otvoriti prostore našega ranjenog duha''

Još nije preboljela rana, otvorena na današnji dan prije 30 godina u srcu Hrvatske, u Voćinu. 

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Požeška biskupija
Objavljeno:
 
13.12.2021 19:06

 

Prigodom tridesete obljetnice razaranja svetišta Blažene Djevice Marije u Voćinu, ubojstva njegovih stanovnika te hodočašća hrvatskih branitelja, vojske i policije, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 13. prosinca 2021. euharistijsko slavlje u Voćinu i uputio sljedeću homiliju.

Draga braćo i sestre, poštovani hrvatski branitelji, cijenjeni predstavnici javnih dužnosnika!

Još nije preboljela rana, otvorena na današnji dan prije 30 godina u srcu Hrvatske, u Voćinu. ''Dan je bio maglovit, siv i hladan, pakleno hladan'', piše novinar očevidac. Pakleno hladan ne samo klimatski, nego i zbog prizora koji je zatekao u Voćinu, te on nastavlja: ''Zauvijek će u mojoj memoriji ostati stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela staraca razbacana po cijelom mjestu, ubijeni na najsvirepiji mogući način. (…) Još na samom prilazu selu Četekovac, u kojem je u mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u pakao. Neka vrsta demonske predigre, za sliku strave koja će uslijediti u Voćinu'', zaključuje novinar (Zoran Filipović, ''Dnevnik smrti 1991.'', str. 181). Poznato je da su 4. rujna 1991. u Četekovcu, Čojlugu i Balincima, obližnjim selima s malobrojnim stanovnicima, ubijena 24 nedužna civila, a 13. prosinca četrdeset troje nemoćnih ljudi u Voćinu i okolnim mjestima, kojima treba dodati još četvero, ukupno 71 žrtva. Zemljopisno mali prostor, na koji se u kratkom vremenu sručila ogromna količina ubojitog zla!

Braćo i sestre! Svakog 13. u mjesecu prosincu okupljamo se u Voćinu i pokušavamo ponovno ispričati povijest počinjenog zločina, s nelagodnim osjećajem da još uvijek nešto nismo rekli. Kod mnogih, napose onih kojima su ubijeni najbliži, to podsjećanje i danas budi teške misli i gorčinu, među ostalim i zbog toga što počinitelji zlodjela još nisu kažnjeni. Postoji, naime, uvjerenja da bi zakonska pravda bila barem nekakva zadovoljština za naneseno zlo. No, bilo bi to ipak premalo, jer i nakon sudske presude ostali bismo u krugu zločina i kazne, a pitanje zla koje je ovdje svom silinom provalilo i dalje bi oduzimalo dostojanstvo žrtvi i zločincu. Ne bi li možda trebalo tražiti mogućnost i način da kaznimo zlo, a ne zločinca po kojem je ono progovorilo? Gdje li se zlo skriva, dokle sežu njegovi korijeni, da ga dosegnemo i s obzirom na njega nešto poduzmemo? Otkrivamo da se zlo nastanilo negdje u dubini ljudskog bitka, od njegova iskona, neprotumačivo, neuhvatljivo, neshvatljivo – ali stvarno, iskustveno provjereno i dokazano i u zločinačkom činu u Voćinu. Ono je provrelo iz nekih nedokučivih prostora ljudskog duha, zavedena tamom, koja lažnom i prijevarnom racionalnošću tumači kako je zločin prihvatljiv, jer očituje premoć nad drugim, strovaljujući počinitelja u bezdan, gdje sve proždire besmisao. Paradoksalno je da žrtva u toj mračnoj igri zla po smrti koja joj je dodijeljena, postiže svoje oslobođenje. Kako u tom ne prepoznati Zloga na djelu, za kojeg Pismo veli da je lažac i čovjekov neprijatelj od početka? Tko je u kolopletu počinjenog zločina u Voćinu i na drugim mjestima hrvatskih stradanja konačno žrtva, a tko pobjednik? To pitanje nije tek očitovanje nemoći našega razuma pred stvarnošću zla koja ga nadilazi, nego pokušaj traganja za svjetlom u tami. U težini navedenog stanja ne pomaže teoretski, akademski odgovor, nego životno konkretan. Postoji li?

Dragi hrvatski branitelji! Poznato mi je s kolikom zauzetošću i poteškoćama još uvijek nastojite liječiti tjelesne rane zadobivene u ratu. Ali, mnoge nezacijeljene rane otvorene zločinom dublje su od tjelesnih, uzrokuju bol u našem duhu. Onaj Zloduh koji se poslužio određenim ljudima da izvrše zločin ubojstva nad nedužnim civilima u Voćinu i drugdje, želi da u duši i dalje krvarimo, do kraja, uvjeravajući našu slobodu kako su osveta i mržnja put njezina ozdravljenja. Prihvatiti taj izazov značilo bi još jednom biti prevaren i zaveden, potamniti i povrijediti veličinu nedužne žrtve. Dragocjeno je stoga što smo i o 30. obljetnici voćinskih stradanja došli na hodočašće u Voćin, gdje nas je i danas dočekala brižna i vjerna Isusova Majka. Ona nas uvjerava da naša istinska povijest, koju trebamo prepričavati jedni drugima i u nju se uključivati, nisu počinjeni zločini, nego povijest moćne Božje ljubavi koja svojom pobjedničkom snagom liječi svaku nepravdu i zlo, patnju i suze, stradanje i smrt, nemoć i trpljenje, tugu i beznađe, dajući svojim praštanjem i milosrđem božansku mjeru čistoće i zdravlja žrtvi i njezinoj nedužnosti, kao i samom zločinu i zločincu kad se kaje za svoje zlodjelo. Bio bi stoga velik promašaj danas u Voćinu promatrati zlo samo s ograničenog stanovišta zločina i kazne, nego je osobito važno uzdići ga na razinu vjere kojom prostore našega ranjenog duha otvaramo Bogu, jedino moćnom oduzeti zlu onu snagu koja truje i ubija. Istom snagom i upornošću kojom je Bog na usta Izaije proroka, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju, uvjeravao Židove pri kraju babilonskog sužanjstva da su zlu otvorili vrata onda kad su Njega zaboravili, oduzeli mu mjesto koje mu u njihovim životima pripada, bili mu nevjerni, Bog poručuje i nama: ''Ja sam Gospodin i nema drugoga. Nisam li ja Gospodin? Nema drugoga boga do mene. Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja stvaram sreću i dovodim nesreću, ja, Gospodin, činim sve to. Ja, Gospodin, stvaram sve!'' Kako omogućiti Bogu Stvoritelju i Gospodaru naših života da pobijedi Zloga u nama i liječi naš duh od ranjenosti zlom? Apostol Ivan odgovara: ''Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska'' (1 Iv 3,8). Stoga sa sv. Pavlom zahvalna srca i danas u Voćinu ispovijedamo: ''A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu'' (1 Kor 15,57).

Braćo i sestre! Želio bih Isusovoj Majci, Gospi našoj Voćinskoj, zajedno sa svima vama, napose s hrvatskim braniteljima, zahvaliti za majčinsko služenje kojim nas trajno upozorava na ono što Njezin Sin Isus Krist, uskrsli pobjednik nad zlom i smrću, može u nama ostvariti. Ona nas podsjeća što je Njegova ljubav za nas na križu; što je krv kojom nas je otkupio; što je voda kojom nas je u krštenju oprao; tko je Duh Sveti kojim nas je posvetio; što je milosrđe kojim nas od smrtnih spona odrješuje i sa sobom pomiruje; što je tijelo Njegovo za nas predano, kojim nas u svetoj Euharistiji hrani; što je dostojanstvo koje nam je na taj način u Crkvi udijelio. Ona nam i danas postavlja pitanje kakvo smo značenje svemu tomu dali u našoj svakodnevici. Naime, pored tereta koji nam je ostavio rat, umnožile su se u Hrvatskoj i druge nevolje. Već duže vremena svakodnevno se govori o opasnosti zaraze i bolesti COVID-19 te nužnosti da ju obuzdamo cijepljenjem. Gotovo i ne primjećujemo kako istovremeno kod nas među ostalim hara bolest zla u međusobnim odnosima, razarajući naše nacionalno biće više od samog COVID-19. Je li se Isus Krist možda zagubio u Hrvatskoj te ne može dovoljno snažno očitovati svoju moć u nama jer smo ga pretvorili u ideologiju za neke vlastite potrebe? Učinimo odvažan korak: obnovljenom vjerom prihvatimo Isusa Krista kao živu osobu, pobjednika nad smrću. Usudimo se rješavati s Njim naša osobna, obiteljska i društvena pitanja, snažnije ga uključimo u naš zdravstveni sustav i iskreno razgovarajmo o Njegovim mogućnostima liječenja naše hrvatske duše. Odvažno s Njim poduzmimo sve ono na što nas On potiče, uvijek u uvjerenju da priča o zlu ne pomaže, još manje mržnja i osveta, nego, kako nas podsjeća sveti pisac: ''Tko kuša, taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja''.

Od osobite je važnosti da usvojimo Isusov postupak prema zlu, zločinu i zločincu, kao jedino mjerodavan za ponašanje onih koji mu vjerom i krštenjem pripadaju. Čuli ste u današnjem Evanđelju: kad zločin nad Isusom stiže svom vrhuncu, dodjeljujući mu okrutnu smrt na križu, On ne razmišlja kako će osuditi i kazniti zločince, nego kako ih osloboditi od zla i oduzeti u njima njegovu moć. Nastupa s ljubavlju i praštanjem kao najvećom božanskom moći koja je iznad zla i Zloga: ''Oče, oprosti im, ne znaju što čine!'' (Lk 23,34). Istovremeno, raskajanom razbojniku obećava: ''Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!'' (Lk 23,43). Takvom Isusu Kristu trebamo otvoriti sve prostore našega ranjenog duha, kako bi On snagom svoga Duha slomio u nama okove nemoći i zarobljenosti zlom te nas osposobio da budemo ljudi Njegova formata. Zacijelo smo svi iskusili kakav životni preokret ostvaruje ljubav posvjedočena riječju 'oprosti' i 'opraštam', kad ju u stanju ranjenosti i međusobne daljine izreknu bračni drugovi, zavađeni prijatelji ili susjedi. Nastaje novi život! Kakva li događaja kad Isus Krist božanski moćnom ljubavlju uđe u naše ranjenosti svojim milosrđem i praštanjem. Otvara se vječnost! Stoga je silno razložno zajednički s Njim uznastojati u Hrvatskoj snažnije promicati kulturu pomirenja i praštanja, oduzimati prostor mržnji i osveti, napose na najtežim postajama naše borbe za slobodu, kako nam se ne bi dogodilo da imamo izvanjski slobodnu državu, a u nama vlada zarobljenost zlom.

Nije mali broj onih koji su takvu pobjedu slobode iskusili i ovdje u Voćinu. Nakon teških osobnih i obiteljskih stradanja dolazili su na hodočašće te na ruševinama crkve otvarali svoj ranjeni duh i srce Isusovoj Majci, koja ih je svojim zagovorom povjeravala Isusovoj ljubavi s križa, privodila ih u ispovjedaonicu da iskuse snagu Božjeg milosrđa većeg od svakog našeg duhovnog posrtaja te se pomire s Njim i bližnjima, da se u pričesti osnaže Isusovom pobjedničkom ljubavlju i, ozdravljeni u duhu, postignu dragocjenu slobodu od mržnje i osvete. Ona nas tako očišćenim pogledom želi i danas približiti žrtvama voćinskog zločina, da ih promatramo u svjetlu Božje pobjede, pamtimo oslobođene od mraka u koji ih je zlo smjestilo; pomoći nam da prepoznamo kako su sve nedužne voćinske i druge žrtve pridružene onima za koje sveti vidjelac u Knjizi Otkrivenja kaže: ''Oni dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj'' (Otkr 7,14). To ne vide oči bezbožničke, nego oči vjerničke. Neka nam ih Marija podari, da i najteže stvarnosti našeg postojanja promatramo u Božjem svjetlu, završio je biskup Škvorčević.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Biskupije

Još iz rubrike: