Dani sjećanja u Petrinji
Osvrnuvši se na potres iza nas, biskup je rekao kako je on na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava.
Za Petrinjce, rujan je mjesec sjećanja na poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve iz Domovinskog rata, kao i na teška ratna razaranja koja je Petrinja pretrpjela u rujnu 1991. godine. Središnje događanje Dana sjećanja održava se svake godine 16. rujna, na dan kada su krenula ratna razaranja grada i kada je poginulo najviše hrvatskih branitelja i civila.
Misi su uz brojne hrvatske branitelje i obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja nazočili i predstavnici državnih, županijskih i gradskih vlasti te arhiepiskop Hrvatske pravoslavne Crkve Aleksandar.
U homiliji, biskup je podsjetio kako je na današnji dan prije 30 godina Petrinja doživjela svoje najteže i najcrnje dane. Biskup se zapitao i zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas.
– Jednom me je na promociji moje knjige koja govori o tom vremenu upitala jedna novinarka kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom, nego oni; da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom zauvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas – rekao je biskup dodavši kako bi to trebalo i zakonom definirati te uvesti kažnjavanje negiranja istine o Domovinskom ratu.
Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini, odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991.
'U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je mnogo njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe Naše', poručio je biskup rekavši kako ovo sve govori da se svi podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest.
Osvrnuvši se na potres iza nas, biskup je rekao kako je on na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava.
– Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti? I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske! Za ovakvo stanje svi smo odgovorni – zaključio je biskup pozvavši na molitvu.
Nakon Mise, kolona sjećanja uputila se od crkve sv. Lovre do spomenika pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima gdje je i održana komemoracija. Nakon molitve koju je kod spomenika predvodio biskup Košić te nakon toga i arhiepiskop Aleksandar, uz polaganje vijenaca i svijeća, pročitana su imena svih 598 poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata u gradu Petrinji.
