Dubrovački bogoslovi svjedočili o svom pozivu: 'Bez molitve ne možemo stići daleko'

Na Nedjelju Dobrog Pastira 25. travnja Vijeće za pastoral zvanja Dubrovačke biskupije organiziralo je svjedočanstva bogoslova o pozivu u izravnom prijenosu na YouTube kanalu Dubrovačke biskupije. Moderator susreta bio je predsjednik Vijeća, don Marin Lučić, koji je na počeku predstavio svih šest bogoslova te ih vodio kroz predstavljanje, piše Biskupija.

Prvi je svoje svjedočanstvo iznio bogoslov Ivan Galjuf, student treće godine teologije koji se nalazi kod Misionara Krvi Kristove u Zagrebu. Galjuf je ispričao da u samim početcima nije bio vezan uz Crkvu i živio je jednim drugačijim načinom života. Nije bio zadovoljan sa svojim životom i u tom traganju za smislom života samom Božjom milošću dospio je tu gdje je sada, posvjedočio je. Sam poziv osjetio je u 22. godini i tada se našao u velikim borbama između poziva od Gospodina i starog načina života. Najviše što mu je pomoglo jest to što je počeo intenzivnije moliti i čitati Božju riječ. Ono što mu je posebno pomoglo, kako je kazao, jest sveta Misa, i to je ključni trenutak njegova obraćenja koji mu je promijenio cijeli život. Taj žar koji je tada primio još je uvijek tu i pomaže mu u teškim trenutcima. 

Bogoslov Jure Paponja koji je na petoj godini, na početku je rekao da bi želio posvjedočiti kako je to na bogosloviji i vremenu koje je na fakultetu proveo. On na to gleda kao na vrijeme ‘pustinje’. Veliku je ulogu odigralo to što ga je dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić, bio poslao na to iskustvo dvadesetak dana, da vidi kako bi to izgledalo, i tada je vidio da ga Gospodin zove, traži da nastavi taj put. Nakon toga se u bogosloviju vratio i to je jedno iskustvo koje se ne može opisati u potpunosti. Nakon ulaska u bogosloviju njegov odnos prema Bogu i prema bližnjima promijenio se, i to nije bilo odjednom, nego korak po korak, kazao je. Sada pri kraju studija uviđa koliko je to Božje djelo i da ga je Bog mijenjao najviše preko njegovih slabosti. Najteže mu je bilo razbiti tu sliku koju je imao o sebi, u čemu mu je Gospodin pomogao kroz molitvu i prepuštanje Bogu da djeluje, da ne mora on sam biti onaj koji će sve učiniti. Najvažnije je to što je dopustio Bogu da ga ljubi i da mu kroz njegove slabosti udjeli milost da može prihvatiti to da ga Bog ljubi onakvog kakav jest i da ne traži od njega ono što on ne može. U bogosloviji mu je puno pomogao dnevni red, odnosno ustajanje, sveta Misa, predavanje, zajedničko blagovanje, molitve. To mu je pomoglo da uoči sve promjene koje su se na njemu događale. Također je razvio i taj odnos prema braći u bogosloviji te se naučio prihvaćati različitosti kod ljudi. Uvidio je da ih Bog ne želi sve iste, nego da budu različiti, ali da imaju to jedno jedinstvo. Mario Tošić najmlađi je bogoslov koji je svjedočio o svom pozivu koji je, kako je rekao, dobio već u vrtiću kada je u igri glumio svećenika. Ozbiljnije je o tome razmišljao u 7. razredu, kada je trebalo odlučiti koju će srednju školu upisati. Na jednoj Misi čuo je svećenika koji je rekao da u važnim odlukama poslušamo srce i da ne ćemo pogriješiti. On je nakon toga izrazio želju i rekao da je njegova konačna odluka da ide u sjemenište. Citirao je riječi pape Franje rekavši da je poziv jedna neodgodiva želja u nama koja nas tjera da pokušamo dati svoj život Kristu u potpunosti. Kad osjetimo tu iskru u sebi, važan je i taj korak koji moramo učiniti i odlučiti se otići u sjemenište. Nakon kratkog izleta u redovništvo javio se don Marinu i biskupu Uziniću te ih pitao da ga prime za sjemeništarca Dubrovačke biskupije. Istaknuo je važnost zajedništva i druženja sjemeništaraca, pogotovo na godišnjim susretima koje su imali ljeti na Mljetu, a veliki je poticaj dobio promatrajući biskupa koji je ustajao rano, kuhao kavu za sve, gulio krumpire za ručak... Za njega je to slika dobrog pastira i svećenika koji se pokazuje više kroz djela nego kroz riječi.

Mišo Pecotić najstariji je bogoslov koji je dokaz da nikad nije kasno odazvati se Božjem pozivu. Istaknuo je kako je Bog s njim imao strpljenja i čekao ga jedno desetljeće. Njegov poziv trajao je prilično dugo, i on ga nije ozbiljno shvaćao. Uz mnogobrojne obveze taj poziv koji je dolazio on nije htio slušati. Pitao se stalno: zašto mene? Ja imam svoj život i oca o kojem moram brinuti. To se stalno ponavljao, i ono što je važno jest da nas Bog u svojoj ljubavi čeka. Odbacivao je poziv izvlačeči se i na broj godina, ali Gospodin je sve posložio. Dogodilo se da je imao iščašenje zgloba i završio je u zavodu za rehabilitaciju u Veloj Luci. Tamo mu je prišla jedna gospođa koja ga je upitala poznaje li Tomislava Ivančića. Kroz razgovor je doznao da je ona u kasnim godinama završila teologiju, a po struci je bila pravnica, radeći i kao sutkinja. Diplomirala je sa 70 godina. Tada je promislio da ako ona može tada diplomirati, može i on u svojoj 50. godini. To je za njega bio znak, točka na i koja ga je pokrenula uza sve njegovo negodovanje i odgađanje i želju da ga Bog ostavi na miru. 

Ivo Markić ispričao je svoje rimsko iskustvo. Posvjedočio da je u Rimu dobio osvježenje za poziv. U Splitu je proveo adolescentske dane i nastavio studij. Što se tiče duhovnog života, ulijenio se i trebala mu je promjena. Mislio je da možda mora napustiti bogosloviju i da će radost naći u bračnome životu, ali dogodilo se suprotno. Biskup Uzinić ponudio mu je da ode u Rim, što ga je jako iznenadilo i to je skeptičan prihvatio. Mislio je pokušati, barem će naučititi dva jezika, i to je dobro. Otišao je i ostao, upoznao nove ljude, naučio dva jezika, a najvažnije od svega jest da su mu se proširili vidici u Rimu. Vidio je da Crkva nije samo ono što mi vidimo u Hrvatskoj. Ona je sveopća. Puno je toga naučio o Crkvi od kolega s drugih kontinenata koji su došli u Rim studirati. Vrijeme u Rimu za njega je bila milost i to su primijetili i drugi.

Na Nedjelju Dobrog Pastira predsjednik Vijeća za pastoral Dubrovačke biskupije, don Marin Lučić, predslavio je Misu u katedrali tijekom koje je potaknuo one koji osjećaju Božji poziv da na njega u slobodi odgovore. Također je u propovijedi podijelio neka svoja iskustva s odgovorom na Božji poziv.