[FOTO] Posmrtni ostaci biskupa Jurja Dobrile položeni u biskupsku grobnicu u porečkoj katedrali

Svečano euharistijsko slavlje i obred ukopa posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrile, jednog od najznačajnijih crkvenih i narodnih velikana Istre, proslavljeno je u porečkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, u sklopu Eufrazijeve bazilike, u subotu, 17. siječnja. Time je, nakon 140 godina, ispunjena njegova posljednja želja – da počiva u rodnoj Istri, kako prenosi IKA.

Misno slavlje predslavio je biskup porečki i pulski mons. Ivan Štironja. U ozračju molitve i zahvalnosti istaknuta je trajna snaga Dobrilina duhovnog i društvenog nasljeđa te njegova povezanost s narodom kojemu je služio, osobito u vremenima kada su vjerski, kulturni i jezični identitet bili izloženi snažnim pritiscima.

Biskup Štironja u propovijedi je podsjetio da je Dobrila u porečkoj katedralnoj crkvi od 1858. do 1875. naviještao Radosnu vijest spasenja, prije nego što je premješten u Trst. Naglasio je da su okolnosti kroz desetljeća bile takve da se prijenos posmrtnih ostataka nije mogao ostvariti ranije, iako je želja o povratku u Istru živjela u vjerničkoj i društvenoj svijesti. Posebno je zahvalio tršćanskom biskupu i njegovim suradnicima na suradnji koja je omogućila prijenos i ukop.

Tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi istaknuo je da predaja posmrtnih ostataka Crkvi u Istri predstavlja snažan znak zajedništva i mira. Poručio je kako takva gesta, u svijetu obilježenom sukobima i agresijama, može postati proročanstvo mira i svjedočanstvo da Kristovi učenici znaju graditi veze bratstva i među različitim narodima.

Zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša naglasio je da prijenos posmrtnih ostataka biskupa Dobrile nije samo povratak tijela u domovinu, nego ponajprije povratak svjedočanstva, savjesti i mira. Istaknuo je da se život i djelo Jurja Dobrile mogu sažeti u njegovu misao i geslo „Ruke Istri, srce Bogu“ u kojem se, kako je rekao, očituje Dobrilina vjernost Bogu i predanost narodu, kao i njegova trajna poruka da se vjera ne živi odvojeno od odgovornosti prema čovjeku i zajednici.

Svečanosti su, uz crkvene predstavnike, nazočili i predstavnici javnog i političkog života, među njima i ministrice Nina Obuljen Koržinek i Irena Hrstić, istarski župan Boris Miletić te gradonačelnici više istarskih gradova. U izjavama uz događaj isticano je da se povratkom posmrtnih ostataka ispunjava povijesna pravda i simbolično zaključuje jedno važno poglavlje istarske i hrvatske crkvene i društvene povijesti.

Večer uoči ukopa u Istarskoj sabornici u Poreču održana je komemoracija i stručna tribina posvećena životu, djelu i trajnom značenju biskupa Dobrile. Sudionici su govorili o njegovu teškom životnom putu obilježenom siromaštvom i odrastanjem u oskudici, ali i iznimnoj ustrajnosti u školovanju i „gladi za znanjem“. Podsjetili su da se školovao u Tinjanu, Pazinu i Karlovcu, a potom u Gorici i Beču, gdje je doktorirao teologiju, prije nego što je služio u Trstu kao kapelan, kateheta, profesor dogmatike, župnik i kanonik.

U osvrtima na Dobrilino djelovanje istaknuto je njegovo zalaganje za obrazovanje i opismenjavanje, potpora kulturnim inicijativama te pomoć siromašnima. Naglašeno je i njegovo nastojanje da Crkva bude blizu malom čovjeku, osobito istarskim težacima, te da očuvanje jezika, kulture i dostojanstva ljudi smatra temeljnim preduvjetom opstanka zajednice. Kao biskup, Dobrila se zalagao da vjernici imaju pristup vjerskom i odgojnom sadržaju na razumljivom jeziku, a u povijesnoj memoriji ostao je zapamćen kao jedan od ključnih likova hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Juraj Dobrila (Veli Ježenj kraj Pazina, 16. travnja 1812. – Trst, 13. siječnja 1882.) bio je porečko-pulski biskup od 1857. do 1875., a zatim tršćansko-koparski biskup. U javnosti je ostao poznat kao pastir, dobrotvor i promicatelj obrazovanja, kulture i prava većinskoga stanovništva Istre u složenim povijesnim okolnostima 19. stoljeća. Događaj u Poreču doživljen je kao povratak čovjeka koji je, prema istaknutim porukama, svojim djelovanjem spajao vjeru i društvenu odgovornost te ostavio trajnu baštinu Crkvi i narodu.