Križ je danas nekima sablazan, nekima ludost, a vjernicima Božja snaga i mudrost

U ponedjeljak 14. rujna, Župa Svetog Križa na Srdočima proslavila je župni blagdan. Ovogodišnja proslava bila je u znaku 10. obljetnice od posvete župne crkve i trodnevne duhovne priprave, koju su predvodili bivši župni kapelani: vlč. Michele Cittadino, vlč. Zlatko Ćibarić i vlč. Kristijan Malnar. Blagdansku Misu 14. rujna predslavio je vlč. Mato Berišić.

– Mnoge su knjige napisane o Kristovu križu. Također, mnoge su pjesme ispjevane o Kristovu križu, no, nažalost, malo je onih koji su spremni uzeti križ i poći za Kristom. Isus nas jasno poziva i ujedno poručuje: 'Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom' – rekao je na početku propovijedi vlč. Berišić.

Pojasnio je da Kristov križ simbolizira oslobođenje, ljubav koja oslobađa svakoga čovjeka od njegovih slabosti i grijeha.

– Dovoljno je stati pred Isusov križ, pogledati ga i bit će nam jasna Božja ljubav koja se dala razapeti kako bi nas otkupila – naglasio je. 

Upozorio je da je križ danas, u vremenu u kojemu živimo, nekima sablazan, nekima ludost, a vjernicima Božja snaga i mudrost.

– U našoj domovini križ smeta mnogima. Jedni bi Kristov križ izbacili iz odgojno-obrazovnih ustanova, a drugi bi ga izbacili iz državnih institucija. Pitam se, zašto im smeta raspeto tijelo koje visi na drvu križa? Braćo i sestre, i među kršćanima ima onih koji raspelo drže u svojim ladicama, pa ga tijekom blagoslova obitelji traže kako bi na stolu imali sve potrebno kad im svećenik uđe u kuću ili stan. Zašto se stidimo svoga Spasitelja? Što se to danas uvuklo u naš hrvatski narod? Kakvi to vjetrovi pušu? Jesmo li se u ovom suvremenom, modernom svijetu pogubili u svim zamamnostima koje nam nudi ovaj svijet – zapitao se propovjednik.

Osvrćući se na pročitane svetopisamske tekstove, osobito prvo čitanje o tome kako je starozavjetni narod mrljao protiv nevolja koje su ga zahvaćale na njegovu putu u Obećanu zemlju, poručio je da se ne bojimo svoje pouzdanje staviti u Božje ruke. Ljubimo se i poštujmo.

– Nemojmo zaboraviti Božja djela. Bog je bio uz naš hrvatski narod u Domovinskom ratu, nosile su se krunice oko vrata, a crkve su bile pune vjernika. Što se to danas događa? Mnogi nose križić i krunicu oko vrata, ali ne mole. Mnogi tako svjedoče svoju pripadnost u javnosti, ali ne idu na nedjeljnu i blagdansku sv. Misu. Drage obitelji, ispunimo naše crkve svojom prisutnošću, neka u našim crkvama odjekuje dječji glas, neka ministranti poslužuju Gospodnji oltar. U crkvi svatko mora imati svoje mjesto – istaknuo je Berišić.

Govoreći o poruci sv. Pavla koji o križu kaže: 'Do kraja biti sluga drugima',  potaknuo je vjernike da uzmu svoje životne križeve kao dio svoje odgovornosti. Na ovoj zemlji nije moguće izbjeći trpljenje. Prije ili kasnije, svatko od nas doživjet će i podnijeti tjelesnu ili duhovnu bol: bolest, napuštenost, samoću, razočaranja, a naposljetku i smrt. No, u križu je spasenje, tumači vlč. Berišić.

Zaključujući propovijed, potaknuo je vjernike na zahvalnost Bogu za naše križeve.

– Kažu da Bog daje uvijek onoliko koliko čovjek može podnijeti. Koliko su nas puta križevi znali vratiti Bogu? Jesmo li tada osjetili Božju blizinu koju smo tako dugo tražili ili smo bili opterećeni križem? Suočiti se i prihvatiti sebe najteže je, ali to nam je nekad važno kako bismo krenuli dalje, naprijed. Zato, zahvalite Bogu na križu. Zahvalite mu što je s vama i hrabro koračajte naprijed sigurni da kormilom vašeg života upravlja najbolji kapetan, Onaj koji će vas provesti uzburkanim morem, ali i dovesti do sigurne luke – zaključio je Berišić.

Nova Župna crkva Svetog Križa na Srdočima posvećena u nedjelju 12. rujna 2010. godine. Crkvu je posvetio riječki nadbiskup Ivan Devčić, koji je u petak 10. rujna 2010. blagoslovio i nova zvona. Riječ je o jednoj od najbrojnijih župa Riječke nadbiskupije i novo sakralno zdanje zadovoljilo je potrebe oko 12 000 vjernika, koliko ih je tada bilo na tom prostoru.

Stara crkva Svetog Križa na Srdočima sagrađena je 1849. godine. Bila je filijala župe Kastav do 1926. godine kad postaje samostalnom župom. Isusovci koji su ju vodili do 2003. godine, redovito su ju obnavljali, ali s Domovinskim ratom, i velikim priljevom stanovništva iz ratom zahvaćenih krajeva, javila se potreba za proširenjem ili izgradnjom nove crkve. Iste godine došao je dijecezanski svećenik i župnik Božo Mićanović pod čijom je upravom dovršena gradnja.