Marija i Elizabeta – svjetlo i nadahnuće kršćanskim ženama i majkama

Nakon što je anđelu Gabrijelu izrekla svoj ''Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi'', Marija žurno ide u Gorje da bude pri ruci svojoj rođakinji Elizabeti kada dođu dani poroda. U susretu ovih dviju velikih žena i budućih majki, Marije i Elizabete, prepoznajemo da su žena i majka veliki prirodni misterij pred kojim se valja zaustaviti i razmišljati. Majka je ljudima kroz povijest uvijek bila velika, i Nju se štovalo i voljelo. Kada nas drugi zaborave, pa upadnemo u osamu, tugu i napuštenost, sigurni smo da nas majka nikada napustiti ne će. Ona je ljudima svetinja. Nju se spominje i zove kad nam je potrebna pomoć, suosjećanje i ljubav. U trenutcima boli i u časovima umiranja čuju se prirodni uzdasi: ''Majko moja!''  Lijepo je vidjeti majku s djetetom u naručju kako žari altruizmom i požrtvovnošću. Stoga, reći za nekoga da je ''dobar kao majka'' zapravo je najljepši kompliment nečijoj plemenitosti i čovjekoljublju. Po maminoj žrtvi svi smo dobili život i grijali se na njezinoj ljubavi i materinstvu koje pobuđuje poštovanje i predstavlja se kao ljudski i moralni ideal. Valja nam to u svakoj prilici isticati jer proživljavamo veliku krizu dostojanstva žene i strašnu krizu materinstva.

1.    Budućnost je u rukama čestitih žena i majki   
Nije, naime, svaka majka velika. Ima ih koje ne vole svoje materinstvo, pa nerado i preko volje postaju majke. Što reći o onima koje traže uništenje života uime ''ženskih prava''?! S pravom teolozi, antropolozi i humanistički psiholozi vele da je to perverzija najljepšega, najhumanijega i najsvetijega što je Bog stvorio pod majčinim srcem. Stoga su nam potrebne krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce, te snažnu i stabilnu vjeru. Bolja i sretnija budućnost pojedinaca i društva u rukama dobrih i krjeposnih žena i majki. Kako pomoći suvremenim ženama i majkama da budu dostojne svoga poziva?! Kako pomoći suvremenim djevojkama da postanu dobre i odgovorne žene i majke?! Nema gotova recepta koji bismo mogli naučiti i u životu provoditi, osim one Isusove preporuke ''rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima''. Moglo bi se ipak kratko i jezgrovito kršćanskim rječnikom reći kako ''nema pravoga i prosvijetljenoga materinstva bez Boga, bez vjere, bez molitve i pobožnosti, bez milosnoga i sakramentalnoga života''. Uzorne majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred Njom – najvećom i najsvetijom ženom i Majkom – i mole Njezinu pomoć i blagoslov. Sve one traže i nalaze snagu za ljubav i žrtvu pred oltarom i na pričesnoj klupi; uz vječno svjetlo Isusove dobrote i ljubavi. 

• a.    Divan primjer Dive Grabovčeve. U ovom kraju, kao i diljem cijele Herceg-Bosne ponosne, poznata je legenda o Divi Grabovčevoj, o kojoj su ispjevane brojne pjesme i opere, literarni prikazi, filmovi i romani. Njoj se početkom srpnja rado ide na hodočašće do njezina spomen-obilježja i groba na Kedžari. Diva, cura stasita, osobito lijepa i privlačna, zapela je za oko ondašnjem bogatom i razularenom Tahir-begu Kopčiću, sinu bega duvanjskoga Džafer-bega, koji je u to doba bio gospodar Rame, Duvna, Uskoplja i Kupresa. Mladi i siloviti Turčin nije bio nenavikao da nešto nije po njegovoj volji, pa je obijesno trošio harač i skitao se po cijelome turskome carstvu. Htio je zaprositi mladu Divu pa je pošao u Vran planinu gdje je ona napasala stado. Njezina sloboda da ne prihvati ponudu bogatog i razularenog Tahir-bega Kopčića nije bio otpor radi otpora, već izbor vjernosti savezu krštenja po kojem je Diva voljom njezinih dičnih roditelja Luke i Luce Grabovac iz Varvara, postala odabrano dijete Božje, član svete Crkve katoličke. Diva nije imala nikakve medijske platforme, već čisto srce, čvrstu vjeru, tišinu vranske visoravni i vlastiti izbor. 

I postala je i ostala drago lice svetosti te prepoznatljivi znak za sve koji vjeruju da su obitelj, čistoća, domovina, žrtva i ljubav riječi koje život znače. Zato ona nije samo spomenik prošlosti, nego svjetlo u sadašnjosti s odsjevom bolje budućnosti. U njoj se sjedinilo ono što nam je i danas tako potrebno, a to je ljepota osobe i karaktera, sloboda i poslušnost Bogu, mladost i vjernost idealima obitelji, vjere i morala. U Divi se utjelovila spoznaja ljudske i božanske vrijednosti koja joj nije dopustila odreći se vjere i pogaziti zavjete krsnih obećanja. Uistinu, divan primjer kršćanskim djevojkama i majkama koje se i danas poziva i potiče neka zapale to svjetlo u svom srcu i neka budu svjesne svoga kršćanskoga dostojanstva. Neka nikada ne zaborave obećanja dana na krštenju, i neka ostanu vjerne svemu onome što im je u naravi i u duši upisano!

2.    Zahvalni Mariji poštujmo Božje zapovijedi  
Okupili smo se na ovaj veliki Marijin blagdan zahvaliti Bogu za svjetlo dobrote koje nam je po Njoj zasjalo. Posebice zahvalimo Božjoj providnosti za svjetlo koje se očitovalo u divnim likovima tolikih žena i majki kroz našu trinaeststoljetnu povijest. Stoga, danas ćemo posebice moliti za naše obitelji, očeve i majke, neka budu dostojni svoga roditeljskoga poziva. Molit ćemo za djevojke i žene kako bi znale zavjetovati Gospi svoju čednost, djecu, obitelj i muževe, te biti puni strahopoštovanja pred Bogom, životom i bračnom vjernošću. S Njom koja je ''početak boljega svijeta'' (Trški Vrh) želimo graditi novo društvo u kojem će se poštivati ljudska i božanska prava. Želimo, naime, živjeti kao oni koji Boga poznaju, poštuju i priznaju; koji život poštuju! I od srca zahvaliti za naše obiteljsko stablo ''koga bure ne iščupaše i požari ne izgoriše''. Prije nekoliko godina u Zadru je bila Meštrovića izložba pod naslovom: ''Zahvalimo njoj''. Pred Ložom, gdje je bila izložba, stajala je skulptura ''Povijest Hrvata'' (iz 1932.). To je ''lik žene u narodnoj nošnji koja sjedi i u krilu drži kamenu ploču s natpisom na glagoljici 'Povijest Hrvata'''. U prigodi posvete Memorijalne crkve kralja Zvonimira (u Biskupiji kod Knina, 1938.), Meštrović je napisao Poslanicu s pet poticajnih glagola: ''Zazovimo, zahvalimo, pomolimo se, ne očajavajmo i ne posumnjajmo''. Nošen nadahnućem kako je ''naša zemlja sačuvala uspomene, a naša Gospa lozu našu'', on je pjesničkim stilom pozvao sve neka ''zahvale Njoj'' – zemlji Hrvatskoj i Gospi našoj: 

•  Njoj – nepresušnu vrelu, čiji tijek sve suše i potresi ne prekinuše;
•  Njoj – stablu jakomu, koga sve bure ne iščupaše i svi požari ne izgoriše; 
•  Njoj – čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše; neka je za sve vjekove hvala i ljubav naša; a ova skromna kućica, koju joj podigosmo, neka i dalje bdije nad svetištem otaca naših u slavu Gospodinovu, za mir i spas roda našega!

Hvala Ti, Ivane, naš domaći Michelangelo, za tvoje vjerom prožeto, narodno i umjetnički ispisano i isklesano djelo. Hvala ti i za ovaj hvalospjev ''Ženi zaogrnutoj suncem'', a uz nju svim ženama i majkama diljem Lijepe Naše čija jaka stabla i ''žile ne uginuše, niti sokovi ne presahnuše''.  Svjesni nezamjenjive uloge Majke Božje, na nebo uznesene, kao i svih onih vrijednih žena i majki iz roda našega koje usprkos silnih bura i brojnih požara sačuvaše korijene naše, valja nam oživjeti zavjete iz nedavne prošlosti, koji učinismo u Ninu 1989. Tada smo, naime, odlučili ''slaviti svete sakramente i ponovno useliti molitvu u naše domove: 'Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi'''! Molimo Gospu, na nebo uznesenu, neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti te visoke i časne ciljeve i ideale. Tako neka bude. Amen.

U privitku vam donosimo PDF osvrt mons. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa u miru, nastao za vrijeme njegova posjeta planinskom biseru u podnožju Čvrsnice.