Mons. Želimir Puljić o desetoj obljetnici izbora pape Franje

Uz desetu obljetnicu izbora pape Franje

1. U ponedjeljak, 13. ožujka 2023., obilježili smo desetu obljetnicu izbora pape Franje. Izbor Pape uvijek je bio prvorazredan medijski događaj. Još se sjećamo kako se drugog dana izbora u 19 sati i šest minuta pojavio bijeli dim iz dimnjaka na krovu Sikstinske kapele. Odmah su zazvonila zvona diljem svijeta i objavila vijest da su kardinali izabrali novoga papu. Doskora se pojavio papa Franjo na loži bazilike Sv. Petra odakle je pozdravio okupljeni svijet s neuobičajenim pozdravom „Braćo i sestre, dobra večer“. Prije samog blagoslova naklonio je glavu i zamolio narod neka oni njega blagoslove. Na trgu je zavladala tišina, a nazočni su također prignuli glavu kako bi u sabranosti udovoljili Papinoj želji. Čini se kako su u tom gestu sagnutih glava nazočni hodočasnici „neverbalno šaptali“ kako su zahvalni papi Franji što je prihvatio biti „Petar naših dana“, jer to nije nimalo lako, pa će rado moliti za njega. Tom dirljivom gestom Papa je svojim prvim nastupom osvojio ljude.

U njegovu izboru moglo se naslutiti dosta „iznenađenja“. Ponajprije što nije Europljanin, pa se i sâm Papa našalio govoreći kako su braća kardinali „išli tražiti Papu gotovo na kraj svijeta“. Veliko je iznenađenje bilo i to što njega nije bilo među onima koje su novinari najčešće spominjali. Osim toga nijedan Papa dosada nije nosio ime svetoga Franje, a uz to on je u povijesti prvi papa isusovac koji je izabran za tu službu. Kroničari su uz to zabilježili kao osobito iznenađenje njegovo spontano ponašanje mimo uhodanog protokola u prigodi obraćanja svijetu kad ih je pozdravio riječima „dobra večer“, te s naklonom glave zamolio njihov blagoslov.

Koga su kardinali izabrali za Papu prije deset godina?

2. Nije od viška primijetiti kako i uz neke arhaične znakove (poput dima i dimnjaka) procedura izbora pape ima u sebi nešto otajstveno i mistično. U svijetu današnjih medija, koji ne trpe područja intimnosti i privatnosti, Sikstinska kapela je u toj prigodi bila jedino područje na kugli zemaljskoj koje nije bilo izloženo medijskoj promidžbi. Time je odaslana poruka kako Duh Sveti uglavnom ne djeluje u buci, vrevi i galami, nego u tišini i intimi srca i prostora. Iako se Riječ Božju „naviješta s krovova, po trgovima i ulicama suvremenog svijeta“, ipak pravi lahor Duha Svetoga moguće je osjetiti samo u prostorima koji nisu izloženi svjetskoj buci i metežu. U tom vidu  Sikstinska kapela  je bila pravo zaštićeno mjesto, ne samo stoljećima uhodanim protokolom, već i položenom zakletvom kardinala i svih djelatnika koji su im kod toga obreda pomagali. Bogu hvala za takvo ozračje u kojem su  kardinali mogli bez izvanjskoga pritiska uspješno obaviti povjereni zadatak: Otkriti očima vjere i osjetiti senzorima svoga duha koga je to Duh Sveti odvijeka odabrao kao 266. Kristova namjesnika na zemlji. Trebalo im je samo dva dana da to uoče, izaberu i objave svijetu.

Koga su to kardinali izabrali prije deset godina? Njihovo i Božje oko zaustavilo se na nadbiskupu Buenos Airesa iz Argentine, koji se dotada zvao Jorge Mario Bergoglio, a od 13. ožujka 2013. kod izbora za Papu uzeo ime Franjo. Potječe iz talijanske obitelji, koja je iz Piemonta doselila u Buenos Aires, gdje se rodio 1936. godine u obitelji Petra Bergoglia i Regine. Nakon studija teologije zaređen je za svećenika 1969., a nakon toga vršio je razne službe u Družbi: Bio je učitelj novaka, profesor na fakultetu, te provincijal Družbe Isusove (1973-1979). Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. pomoćnim biskupom u Boenos Airesu, a 1997. biskupom koadjutorom i slijedeće (1998.) ordinarijem u Buenos Airesu. Od 2005. do 2011. bio je predsjednik Biskupske Konferencije Argentine. Papa Ivan Pavao II. ubrojio ga je  2001. u zbor kardinala, a 13. ožujka 2013. izabran je za Papu i uzeo ime Franjo.

3. Novinar Alessandro Gisotti, koji je otprije poznavao kardinala Bergoglia, tih dana je slikovito napisao kako je Jorge Mario Bergoglio mijenjao svoje svećeničke haljine: Bio je najprije isusovac, a onda je zaređen za biskupa. Mijenjao je također i kapice na glavi („solideo“). Najprije je pet godina nosio biskupski „solideo“, a onda dvanaest godina kardinalski. A, evo, sada je dobio onaj bijeli, papin solideo. Ali, novinar Gisotti je ustvrdio da se Papa Franjo neće mijenjati. Dapače, veli kako će zadržati svoj uhodani stil rada iz Argentine gdje je bio i ostao pastir siromaha i glas onih koji glasa nemaju. Vozio se gradskim prijevozom, a siromasima uvijek bio na raspolaganju. Nije bježao od ljudi, ni od problema. Oboljelima od AIDS-a napr. ljubio je noge, pa tim gestom dao do znanja kako nisu otpisani zbog toga što su bolesni. Isus je i za njih krv svoju prolio. Rado je ispovijedao, obilazio svećenike i nije se bojao dići glas i usprotiviti se ljudima i institucijama kad je bilo ugroženo dostojanstvo čovjeka. U isto vrijeme pružao je svjedočanstvo evanđeoske jednostavnosti i poniznosti s kojom je ušao u konklave kako bi skupa s drugim kardinalima pronašli onoga koga Duh Božji želi na kormilu svoje lađe.

Ušao je, dakle, u Sikstinsku kapelu kao Jorge Mario Bergoglio, a izišao kao Papa Franjo. Kardinali su ga izabrali da istim onim predanim služenjem učvršćuje braću u vjeri i bude vidljivo počelo jedinstva i temelj zajedništva i ljubavi u Crkvi i u svijetu. Dok se nakon deset godina prisjećamo toga svjetskog i otajstvenog događaja iz Sikstinske kapele, ne možemo mimoići i neke stvari s kojima se susreo Papa Franjo. Neki primjećuju kako se njegov desetogodišnji pontifikat našao na raskršću „između obazrivosti prema tradiciji i želje za inovacijom“. U samom „izboru imena Franjo“, zapravo, Papa je dao do znanja kako će neminovno „dolaziti do određenih lomova i prijepora“. Stoga su neki komentatori pisali o djelovanju pape Franje kroz „prizmu svjetla i sjene“, s pohvalnim ali i kritičnim tonovima prema određenim činima i događajima. U njegovu izboru imena, koje ga povezuje s „Asiškim Sirotanom“, otkriva se i prepoznaje program koji će novi Papa u nekoliko prigoda izreći i poželjeti. Tako će par dana nakon preuzimanja službe reći kako živo želi da Crkva bude „Crkva siromaha i za siromahe“ (na audijenciji s predstavnicima medija, 16. ožujka 2013). U jednom razgovoru za časopis „La Civiltà Cattolica“ naglasio je da želi da „Crkva bude kadra liječiti rane, da bude blizu ljudima kako bi mogla razgaliti njihova srca“ (19. rujna 2013.), te poput „ratne poljske bolnice“ bila mjesto „gdje se ljude tješi i previja rane njihove“.

Odjek i prijepori oko nedorečenih ili dvoznačnih izjava 

4. Pisalo se nerijetko i o nekim Papinim izjavama koje su bile nedorečene ili dvoznačne, poput one na putovanju iz Rio de Janeira u Rim (29. srpnja 2013.) kad su novinari pitali u zrakoplovu „postoji li u Vatikanu gay lobby“. Papa se našalio i odgovorio kako to ni u koga „ne piše na osobnoj iskaznici“. A onda dodao, „ako je jedna osoba gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da je sudim“? O ovoj je izjavi (kao i o nekim drugim sličnim) bilo je u medijima i po portalima puno polemike i „jednosmjernih“ tumačenja. Zaboravlja se, npr., kako je papa Franjo u travnju 2015. uskratio prihvatiti veleposlanika kojeg je predložila francuska Vlada, jer je „deklarirani gay“. A  Sveta Stolica ima praksu ne prihvaćati one koji imaju „neregularno obiteljsko stanje“ (rastavljeni), osobe s istospolnim sklonostima ili pak promotore toga, da predstavljaju svoju zemlju pri Vatikanu.

U sklopu obilježavanja desete obljetnice pape Franje spominje se i započeta reforma Rimske kurije koja je u tijeku, uvođenje strožih mjera u svezi seksualnih prekršaja, poput pedofilije i pedopornografije, a to je pokrenulo ciljanu borbu protiv toga društvenoga zla i svrstalo Katoličku Crkvu na čelu te borbe, koja je počela još za pontifikata pape Benedikta XVI. Ne može se u ovoj prigodi prešutjeti i brojne polemike unutar Crkve koje je proizvela Apostolska pobudnica „Amoris Laetitia”. Odmah nakon objave tog dokumenta javili su se četvorica kardinala (Raymond Burke, Carlo Caffarra, Walter Brandmüller, Joachim Meisner) koji su zatražili određeno objašnjenje što je stvorilo neku „podjelu u Crkvi između takozvanih tradicionalista i progresista“. Slična se stvar dogodila i u svezi motu proprija pape Franje „Traditionis custodes” gledom na mogućnost slavlja latinske mise prema starom misalu. (nadbiskup Gänswein, osobni Ratzingerov tajnik, piše u svojoj knjizi kako je ta odluka pogodila i Benedikta XVI.). Primjećuje se uz to i neka vrsta „građanskog rata unutar Crkve“ koju predvodi skupina „tradicionalista protiv Pape Argentinca“, kao i neki drugi prijepori i nesporazumi. Uz već učinjenu reformu Vatikanske banke Papa Franjo je učinio i veliku „operaciju čišćenja“ u krugu Vatikanskih financija: Zatvorio je „brojne račune“, te učinio Vatikansku banku likvidnom. Poznatim procesom protiv kardinala G. Angela Becciua pokazao je kako „nema zaštićenih“ za sve koji loše upravljaju novcem i darovima vjernika.

Što su zabilježili i rekli novinari i javni djelatnici o papi Franji?

4.  Deseta obljetnica pape Franje bila je dobra prigoda „barem u mrvicama“ pogledati na prošlo desetogodišnje razdoblje. Ovdje ću se poslužit izričajima pojedinih novinara. Negdašnji glasnogovornik Svete Stolice pater Lombardi, prisjećajući se „izbora imena“ napisao je kako je time Papa Franjo „očitovao hrabrost, slobodu i jasnoću stava“. Napomenuo je pri tom kako su važne i njegove „prve izjave o siromasima i Crkvi siromaha, o brizi za sva stvorenja, kao i o miru u svijetu“. Stoga je „svojim spontanim postupcima i govorima stekao naklonost ljudi, jer im je htio priopćiti da ih Bog voli, oprašta im i želi da se spase“. Pater Lombardi dodaje da je Papa pokrenuo reformu Rimske Kurije hrabro i s povjerenjem u Duha Svetoga koji vodi Crkvu. A „njegove spontane geste, telefonski pozivi i drugo što odudara od uobičajenog protokola, brže su shvaćali i pozitivno ocijenili oni za koje velimo da su ‘udaljeni’, nego mi koji mislimo da smo mu blizu“.

Brojnim ekumenskim i drugim druženjima Papa je pokazao da „vjeruje više u snagu susreta, nego u moć pregovora i potpisa“. Takvim stilom i načinom on je zapravo „izvrsno poslužio stvarima dijaloga i mira“, pa mu je „ugled poprimio globalne dimenzije gledom na njegovu viziju kuće zajedništva“ gdje se „uzajamno uvažavaju znanost i razum, vjera i kultura, a odbacuje svako osuđivanje i sustav otpisivanja“. Pater Lombardi misli da su se mnoge stvari dogodile u zajedničkom hodu jer „Sveti Otac više je slušao nadahnuća Duha, nego ostvarivanje zadanih projekata i ljudskih strategija“.

5. Zanimljivo je također čitati što su o Papi Franji rekli neki javni djelatnici i što su osobito zapazili. Tako je predsjednik talijanskog društva kršćanskih radnika (Acli), Gianni Bottalico, isticao Papin govor u Firenzi u kojem je govorio kako je „važno uključiti siromahe u društvene sfere, jer to će nam pomoći ostvariti novi humanizam u Isusu Kristu“. Bottalico uz to veli da papa Franjo „koristi tisuće znakova i gesta“ pomoću kojih uspijeva ući posebice u svijet patnje i trpljenja“. Takvim opredjeljenjem on pruža „izraze nade, poticaja i povjerenja malenima i poniznima o kojima zbori evanđelje“. Zanimljiv je osvrt i izjava uvaženog profesora i novinara Ivice Šole u razgovoru s Domagojem Puljizovićem za list „Danas“ (13. ožujka 2023.). On veli kako je „kriva percepcija o Franji kao liberalnom papi“. Naime, „kad slušate njegove izjave dok traje rasprava, steknete dojam liberalnog i progresivnog pape, opozicionara..“. Tijekom rasprave, naime, Papa podržava „apsolutnu slobodu govora“, pa se „stekne dojam da je Crkva pro LGBT, pro imigrantska i protueuropska“, te da je i „za teologiju oslobođenja“. Kriva je, međutim, veli prof. Šola, percepcija „da je Franjo liberalni papa. Liberalan je dok traje rasprava, ali kad treba donijeti zaključak, on stane „na stranu kontinuiteta Crkve s prethodnim papama“. Prof. Šola uz to primjećuje kako je dobro što on „otvara Crkvi oči za Treći svijet jer Europa je demografski i kršćanski prazna“. „Njegov odmak od eurocentrizma“ Šola smatra „hrabrim iskorakom“, jer, „Europa nema duhovnu snagu kao što ima Latinska Amerika, a ni demografsku snagu kao što ima Afrika i Oceanija“. To, međutim, nikako ne znači „da Papa ne voli Europu“, već je zbog porazne demografije „digao ruke od nje“.

Predsjednica pokreta Fokolara, gospođa Marija Voce, s tri riječi opisala je djelovanje pape Franje, a to su „sinodalnost, ljubav i dijalog“. O „zajedničkom sinodalnom hodu“ (syn-hodos) Papa je progovorio u svom prvom javnom nastupu: „A sada započinjemo put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja“.  Druga riječ „ljubav i caritasa“ očita je u svim njegovim nastupima, osobito prema onima koji su „na rubu, koji pate ili su otpisani poput bolesnika, djece, migranta, nezaposlenih i napuštenih“. Treća riječ „dijalog i razgovor“ prepoznatljiva je u njegovoj otvorenosti prema svima, počevši od osobnih prijatelja do susreta s predstavnicima drugih religija. Istina, veli Marija Voce, „neki se boje da u tim susretima ne izgube vlastiti identitet“. Papa, međutim, smatra kako se identitet zapravo u tim susretima učvršćuje. Neki tvrde kako je Papa pokrenuo „pravi križarski rat ljubavi“ koji ne ostavlja nikoga hladnim, ni ravnodušnim, jer neumorno ponavlja da su „Božje odlike očinska briga i majčinska nježnost prema svima, a posebice prema slabima i siromašnima“.

Papa Franjo „veliki reformator Crkve“

6. Vatikanist Luigi Accattoli tvrdi da je Papa Franjo „najveći reformator Crkve u zadnjih stotinu godina“. Kad se s pažnjom prouči njegovu apostolsku pobudnicu Evangelii Gaudium –  Radost evanđelja (EG), može ga se prepoznati kao reformatora na djelu. On, naime, već u 25. broju pobudnice najavljuje kako se „ne mogu ostaviti stvari da teku kako teku“, već treba poduzeti „pastoralnu i misionarsku obnovu i preobrazbu“. Uz potrebitu reformu i „preobrazbu crkvenih struktura kako bi postale sve više misionarske“, Papa traži da oni, „koji Boga traže ne smiju naići na hladnoću zatvorenih vrata“ (EG 27). I dodaje s tonom žalosti kako se kršćani često ponašaju kao „kontrolori milosti, a Crkva nije carinarnica, nego očev dom gdje ima mjesta za svakoga“ (EG 47). Zbog toga je u više navrata zborio kako mu je draža i „uprljana Crkva koja je izišla na ulicu, nego kad je obuzeta mišlju o samoj sebi, pa se zaplete u nekim protokolarnim uzlovima“.

Pobudnica „Radost evanđelja“, kojom je papa Franjo najavio i zapravo počeo s reformom i preobrazbom Crkve, puna je dobrih misli i poticaja. On njome želi Crkvi pokazati put, kako bi mogla biti suputnica svima koji Boga traže. Prožeta je pozitivnim duhom radosti, te govori vrlo jasno i neposredno. Ide u srce problema s kojim se susreću današnji ljudi. Žarka mu je želja da Crkva ne bude „jednostavno samo nazočna u svijetu“, već neka „obnovljenim snagama aktivno evangelizira dijalogom s državom i njezinim legitimnim strukturama; s društvom po kulturi i znanosti“ (EG 238), putem ekumenizma s „kršćanima na drugi način“, te putem dijaloga s drugim religijama svijeta. Papa Franjo posebice zagovara zdravi pluralizam koji poštuje druge i drugačije. Ne slaže se s onima koji misle da se u „sekularnom svijetu religija treba povući u privatnost zatvorenih ograda crkava, sinagoga i džamija“ (EG 255).

Kršćani „opečaćeni poslanjem“ pozvani su tješiti i liječiti 

7. Pogotovu se ne slaže kada „manjina agnostika i nevjernika svojim stilom i načinom zatome uvjerenja većine vjernika ili ignoriraju bogatstvo različitih vjerskih tradicija“. To „ne doprinosi toleranciji i miru, već rađa i jača duh ozlojeđenosti“ (Isto.), veli papa Franjo. Rado se „vidi u savezu sa svima koji iskreno traže istinu, dobrotu i ljepotu, te se zauzimaju za obranu ljudskog dostojanstva u izgradnji mirnog suživota među narodima, kao i u očuvanju stvorenoga svijeta“ (EG 257).  Zbog toga Papa poziva i potiče kršćane neka budu „znakovi nade i neka ostvaruju onu revoluciju nježnosti i dobrote“ (EG 88) koja nam je potrebna kao zrak i voda. Posebice u okruženju gdje se ljudi sebični, ne vole se i ne prihvaćaju jedni druge, već se podcjenjuju i omalovažavaju. Neka nas „Bog poštedi tako zagušljivog ozračja, veli papa Franjo, koje se može izliječiti jedino udisanjem čistoga zraka Duha Svetoga koji nas oslobađa usredotočenosti na nas same“ (EG 97).

Samo Duhom Svetim obnovljeni i zahvaćeni kršćani će biti kadri, veli papa Franjo, „voditi osobitu briga o onima koji su najranjiviji, a to su beskućnici, ovisnici, prognanici, migranti, selioci, nerođena djeca, stari i napušteni“ (EG 210). Takvi se, naime, „bez straha otvaraju djelovanju Božjeg Duha kako bi poput apostola navješćivali čudesna djela“ (EG 259). Ispunjeni Božjom snagom i milošću oni su kadri plivati i protiv struje, te poput prvih kršćana „nepokolebivom hrabrošću biti ustrajni u naviještanju Božje Riječi“ (EG 263). A svijetu „komu su poslani, pružati razloge nade koja je u njima“ (1 Pet 3, 15). Oni se neće ponašati „kao neprijatelji koji prstom upiru i osuđuju“ (EG 271), već kao Božji ljudi koji se „ne umaraju činiti dobro“ (Gal 6, 9). I ne prestaju svakog dana „moliti milost i tražiti da im Gospodin otvori srce i prodrma njihovu mlakost i površnost“ (EG 264). Pravi misionar, stoga, „ne prestaje biti učenikom Isusa koji kroči skupa, govori, diše i radi s njime“ (EG 266). A kada se u jedinstvu s Kristom, onda se „ljubi ono što on ljubi, te živi i djeluje na hvalu slave njegove milosti“ (Ef 1, 6).

8. Neovisno od sklonosti, interesa i želja, shvaćanja i motiva Isusovi učenici, svjedoci i misionari „evangeliziraju sve na veću slavu Oca koji je na nebesima“ (EG 267). Poslanje, naime, koje su primili „nije privjesak koji se može skinuti“, već nešto što se „ne može iščupati, a da pri tomu ne uništim same sebe“. Dapače, Papa dodaje kako su kršćani „opečaćeni poslanjem da prosvjetljuju, blagoslivljaju, tješe, liječe i oslobađaju“ (EG 273). Pa „ako se uspije pomoći samo jednoj osobi da živi bolje, već je dovoljno da opravda dar moga života“ (EG 274). I Papa završava usklikom „kako je lijepo biti članom vjernog Božjeg naroda u kojem se ruše zidovi, a naša srca ispunjaju licima i imenima“ (Isto.).

Da ništa drugo nije rekao ili napisao već ovu pobudnicu koja je obilježena radosnim stilom i brojnim poticajima, bilo bi dovoljno uz desetu obljetnicu reći Bogu hvala za „Papu reformatora“. Svojim riječima, poticajima i gestama on nas potiče i hrabri da „ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos“ (EG 80), kao i „nada i radost evangelizacije“ (EG 83).  Posebice pak poziva da ne dopustimo „da nam se ukrade duh zajedništva i bratske ljubavi“ (EG 109).  Usudio bih se završiti poticajnom rečenicom da „ne dopustimo da nam pobudnica ‘Radost evanđelja’ završi na policama naših knjižnica“. Uvrstimo je u našu „kućnu literaturu“ i trudimo se iščitavati njezina poglavlja kako bi se ostvarivao „ideal bratske ljubavi, zajedništva i misijskog zanosa što ga je Gospodin započeo na našem krštenju“. Neka je blagoslovljeno i vrijeme koje je pred nama u radosti evangelizacije s Papom Franjom na čelu!

✠ Želimir Puljić,
Apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije