Na Svjetski dan siromaha biskup Škvorčević posvetio novu crkvu u Čagliću

Uz čaglićkog župnika Roka Ivanovića koncelebrirali su svećenici Pakračkog dekanata predvođeni dekanom Jozom Zorićem. Pozdravljajući svećenike, predstavnike javnog života, na čelu s Davorom Huškom iz Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova, požeško-slavonskom županicom Antonijom Jozić, gradonačelnikom Lipika Vinkom Kasanom, i sve vjernike, biskup Antun je podsjetio da je Crkva Isusovo djelo, vidljivo i ovdje u Čagliću dugi niz godina. Kazao je da su razorena crkva i ljudi protjerani iz ovog mjesta 1991. godine bili znak kako uz Božji naum o nama da živimo zajedništvo vjere postoje i neke ljudske zle namjere. Podsjetio je sudionike slavlja da je prošle godine u ovo vrijeme bila blagoslovljena njihova ponovno izgrađena crkva, koju je mržnja razorila, a da smo se danas okupili posvetiti je. Kazao je kako je posveta crkve njezina svojevrsna duhovna oprema, da ona bude dostojna za sveta slavlja. Nije dovoljno podignuti samo zidove, nego imati i čvrsti oltar, žrtvenik, po mogućnosti od kamena, na kojem Isus obnavlja svoju žrtvu ljubavi s križa. Jednako tako i ambon s kojega nam taj isti Isus Krist naviješta svoju riječ, govori božansku istinu o nama, osobito onu najveću o njegovoj pobjedi nad smrću i našoj pobjedi s njime. Navodeći Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima“, biskup je primijetio da je Čaglić brojčano mala župa, ali da je to još uvijek puno više od broja što ga je Gospodin Isus spomenuo. Poželio je sudionicima slavlja da se po uspostavi njihove župne crkve u njezino puno dostojanstvo, obnove u svijesti kako su oni živa Isusova Crkva.

Zatim je Jozo Zorić, pakrački župnik i dekan, prijašnji čaglićki župnik koji je počeo graditi novu župnu crkvu, u kratkim crtama podsjetio na tijek njezine ponovne izgradnje. Kazao je da su radovi započeli u prosincu 2017. godine po projektu arhitekta Nenada Šironje iz Daruvara, prema sačuvanim fotografijama razorene crkve u Domovinskom ratu. Nova crkva izgrađena je na temeljima stare, te joj je istovjetna i oblikom i veličinom. Građevinske radove prve faze, koje je izvršio Trim Projekt d. o. o. iz Lipika, nadzirao je inženjer Davor Has iz Požege, a financijski je potpomogla Požeška biskupija. Daljnje radove izvršilo je poduzeće Lonja-Strug d. d. iz Kutine. U nedjelju, 3. ožujka 2019. godine položen je kamen temeljac. U Povelji koja je tom prigodom u nj ugrađena, između ostalog je zapisano da će svojom ponovnom izgradnjom razorena župna crkva Sv. Jurja u Čagliću biti podignuta u spomen svim nedužnim ubijenim župljanima u Domovinskom ratu, te hrvatskim braniteljima koji su položili živote za našu slobodu. Uz već spomenutu Požešku biskupiju, njezinu gradnju pomoglo je i Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova, posredstvom nadležnih ureda grada Lipika, te župljani čaglićke župe. Poželio je da ova crkva bude Bogu na slavu, a vjernicima trajni poziv na ljubav i vjernost Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi. Potom je biskup blagoslovio vodu, kojom je poškropio zidove crkve i predmete u njoj te sudionike slavlje, podsjetivši ih da su snagom Duha Svetoga po svetom krštenju ugrađeni u živi organizam Isusove Crkve

U homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja da Katolička Crkva po svem svijetu na poticaj pape Franje po sedmi puta ove nedjelje slavi Dan siromaha. Istaknuo je da nas je uspostavom spomenutog Dana Papa podsjetio kako postoje ljudi koje nazivamo siromasi, i da oni nisu neki usputni slučaj o kojem ne treba voditi računa, nego ih valja staviti u središte naše pozornosti. Spomenuo je da siromah nije samo onaj koji je lišen materijalnih dobara, ustvrdivši kako netko može imati veliko materijalno bogatstvo a zapravo biti duhovno siromah.

Polazeći od prvog čitanja slavlja posvete crkve iz Knjige Nehemijine, biskup je naglasio kako sveti pisac bilježi da su njegovi sunarodnjaci, odvedeni u babilonsko sužanjstvo, uz materijalno teško stanje još teže proživljavali gubitak vlastitog identiteta, jer su zbog svoje nevjernosti Bogu saveza izgubili i zemlju, i hram i kralja, iskusivši tako najdublje siromaštvo.

Povjerovali su nekom svom konceptu o životu, a Božji naum stavili u stranu kao nebitan. Sužanjstvo je bilo ljekovito jer ih je osvijestilo kako bez Boga ne mogu opstati, te su se vratili Bogu Otaca, oslobodili se progonstva i ponovno stigli u domovinu.

Pisac Nehemijine knjige izvješćuje kako je narodu kao prvi čin obnove nakon sužanjstva bila na skupu u Jeruzalemu predstavljena knjiga Zakona, da bi vršeći zapovijedi ponovno postali narod Saveza, vjeran Bogu, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka iz naviještene Božje riječi iščitaju istinu o sebi samima. Jer oni su u vrijeme Domovinskog rata materijalno izgubili gotovo sve i bili prognani. No, najviše su izgubili oni koji su se udaljili od Boga, kad im on više nije bio prva i najvažnija vrijednost od koje žive, istaknuo je biskup. Spomenuo je riječi sv. Terezije Avilske: «Kad imaš Boga, onda imaš sve». Kazao je kako je mržnja, koja je tijekom onih nesretnih ratnih dana razorila i uništila toliko toga materijalnog, ali nije uspjela iz srdaca mnogih ljudi u Hrvatskoj, uključujući i njih u Čagliću, izbrisati Boga. Naša vjernost Bogu i Božja vjernost nama u Isusu Kristu naše je prvo i istinsko dostojanstvo. Naime, s Bogom se ne gradi tek nešto prolazno, nego ono što ostaje za vječnost, kako veli sv. Pavao, kad u drugom čitanju uvjerava Solunjane da dolazi vrijeme u kojem će one, koji misle da na ovom svijetu žive u miru i sigurnosti, zadesiti propast kojoj neće moći umaći, ustvrdio je biskup. Rekao je da kroz ratove i druga zla što ih činimo jedni drugima, kao i kroz prirodne katastrofe kao što su potresi, poplave i slično iskustveno dohvaćamo kako je ovaj naš svijet prolazna stvarnost, i da su stoga gubitnici oni ljudi koji se za taj i takav svijet vežu kao za svoj jedini cilj i smisao.

Osvrćući se na evanđeosku prispodobu o talentima kojom nam Isus poručuje da smo na zemlji Božji povjerenici, kojima on daruje određene vrijednosti što ih evanđelist naziva talentima, biskup je ustvrdio da je sâmo naše pojavljivanje na ovom svijetu velika vrijednost koju smo primili kao nezasluženi Božji dar, i da je stoga prvo i najvažnije pitanje: što činimo od vlastitog života. Hoćemo li primljeni Božji dar prepustiti inerciji, sebičnosti i zloći, ili ćemo surađivati s tim Božjim darom. Naglasio je kako je Bog svakom čovjeku dao najveću sposobnost, a to je ljubiti kao što on ljubi. Božjim se ne postaje kroz ono što imamo, nego kroz ono što jesmo po ljubavi koju nastojimo živjeti i ostvarivati na zemlji, otvarajući vrata vječnosti. Onomu pak koji Božje darove „zakopa“ u svoju inerciju, sebičnost i zloću, prigovarajući pri tom i Bogu da je loš i nepravedan gospodar, namijenjena je sudbina „zlog i lijenog sluge“ iz evanđelja, koju Gospodin Isus opisuje kao „plač i škrgut zubi“, a to je stanje na koje čovjek u svojoj slobodi samog sebe osuđuje, ustvrdio je biskup. Pojasnio je kako se navedena zloća i lijenost ne odnose u prvom redu na lijenost u redovitim i svakodnevnim poslovima, nego je riječ o lijenosti i zloći u suradnji na Božjem naumu o nama. Najveća tragedija, stoga, nije kad se izgubi kuća ili neka druga materijalna stvar, kao što se nekima dogodilo u Domovinskom ratu, a drugima u nekoj prirodnoj katastrofi ili na neki drugi način, nego kad se u nama izgubi čovjek. Velika je tragedija fizički ubiti čovjeka, ali je teže umiranje kao posljedica moralnog ubijanja drugoga prezirom, mržnjom, zloćom i sebičnošću, zbog kojih se život pojedinih ljudi a i hrvatsko društvo u cjelini pretvara u ruševinu, upozorio je biskup. Kroz mržnju je u Hrvatskoj srušeno daleko više, negoli kroz materijalna razaranja, jer su ljudi dospjeli u ruševno stanje, a Božje su stvorenje i najveći Božji dar, ustvrdio je biskup.

U prigodi pak Svjetskog dana siromaha pozvao je sudionike slavlja da imaju oka za one koji su materijalno siromašni, ali da najprije pogledaju sebe i provjere jesu li i koliko duhovno osiromašili, udaljili se od Boga, te mu otvore nove prostore u svom srcu, dajući mu mogućnost da on u njima ostvaruje pobjede koje nam je Isus Krist priskrbio svojom smrću na križu. Podsjetivši sudionike slavlja da je njihova nova župna crkva prostor, gdje se naviješta Božja istina o nama, pozvao ih je da rado dolaze u nju slušati je, te se poput povratnika iz babilonskog sužanjstva i oni opredjeljuju biti vjerni Bogu i s njime surađivati u djelu spasenja. Kazao je kako je tužno kad su crkve prazne, one tada postaju spomenici naše nevjernosti Bogu, a oltar i sve drugo u njima postaju svojevrsna naša osuda, ustvrdio je biskup. Bog nam u svetim

slavljima koja se odvijaju u crkvi, osobito u svetoj misi u kojoj Isus Krist obnavlja žrtvu svoje ljubavi na križu za nas, želi posredovati toliko bogatstvo u svaku našu dušu, te je žalosno ako mu napose svojim nedolaskom u crkvu na nedjeljna sveta slavlja svjedočimo da imamo neka svoja blaga i bogatstva, važnija od njegovih, ustvrdio je biskup. Pozvao je nazočne da se na ovom slavlju obnove u svijesti i u opredjeljenju kako ne žele ostati siromasi pored tolikog bogatstva koje nam Bog besplatno daruje u Isusu Kristu, nego da budu bogataši u duhu, srcu i savjesti te očitovati to u ljubavi prema svakom čovjeku, napose siromahu. Zamolio je zaštitnika njihove Župe sv. Jurja Mučenika da svojim zagovorom pomogne kako ni jedno njihovo srce ne bi ostalo prazno i postalo prostor u kojem će se gomilati mrak sebičnosti, zloće, mržnje ili osvetničkih misli, nego da se snagom Božje riječi i otajstava koja ovdje slavimo u njima obnavlja djelo Božje u Isusu Kristu i njegova pobjeda nad smrću. Zahvalio je Bogu što nas unatoč svim našim nevjernostima voli i uvijek prihvaća kao svoje.

Nakon homilije i ispovijesti vjere molitvom Litanija svih svetih zazvan je zagovor nebeske Crkve. Potom je biskupov tajnik Matej Siluković pročitao Povelju koju je biskup Antun zajedno s moćima hrvatskog blaženika, mučenika Miroslava Bulešića pohranio u oltar. Podsjećajući da Isus ima nadimak Krist, što znači pomazanik, biskup je zatim izlio na oltar ulje kao znak da on zajedno sa svojim pomazaničkim narodom obnavlja na oltaru žrtvu svoje ljubavi, te je pomazao dvanaest križeva raspoređenih po zidovima crkve, koji podsjećaju kako su dvanaestorica apostola svojim mučeničkim svjedočanstvom za Krista postali temeljem Crkve. Upalio je potom tamjan na pet oltarnih mjesta kao znak spomenute žrtve i molitava koje se uzdižu Bogu s novog oltara, a kađenje nazočnih vjernika označilo je da su oni hram Duha Svetoga. Snažan obred posvete crkve završio je ukrašavanjem oltara za prinošenje prve euharistije nakon njegove posvete, upaljene su svijeće i sva rasvjeta u crkvi, dozivajući u svijest kako je Isus Krist poput svjetla koje pobjeđuje mrak, pobijedio i samu smrt.

Na svršetku misnog slavlja riječi zahvale biskupu Antunu u ime župljana uputio je upravitelj čaglićke župe Roko Ivanović. Zahvalu za sudjelovanje na ovom slavlju uputio je i župljanima iz župa Pakračkog dekanata, kao i predstavnicima javnog života, časnim sestrama Sv. Križa i drugim uzvanicima. Kazao je da su bile potrebne godine pune mudrosti i odricanja, strpljenja i marljivog rada prijašnjih župnika i njihovih suradnika, da se ovo plemenito djelo privede kraju i čaglićkoj Župi omogući da ima dostojno mjesto za slavljenje Boga. Zahvalio je za to djelo ponajprije dobrom i milosrdnom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i župnom zaštitniku Sv. Jurju Mučeniku i Bl. Miroslavu Bulešiću, a onda svakom pojedinom članu ove brojčano male, ali molitveno jake župne zajednice. Zahvalio je pjevačkom zboru i svima koji su se aktivno uključili u pripremu slavlja, kao i svećenicima iz župa Pakračkog dekanata koji su ga svojim sudjelovanjem uzveličali.

Na kraju biskup Antun je rekao da smo ovim svetim slavljem iskazali Bogu zahvalnost, i preporučili mu se da nas prihvati kao svoje unatoč svemu i nakon svega, jer mi nemamo nekoga drugoga tko bi nam mogao osigurati našu blagoslovljenu sadašnjost i sretnu vječnost. Zamolio je sv. Jurja da moli za sve u Čagliću, a sv. Franju Asiškog da moli za žitelje Lipika, kako bismo svi bili dostojni Božjih darova i dospjeli u onu puninu koju nam je priskrbio Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Potaknuo je sudionike slavlja neka svoje srce trajno usmjeravaju Bogu i ne zaborave da naš put k njemu vodi preko ljudi, napose siromaha, u kojima se krije lice Isusovo, i kojima zbog toga trebamo iskazivati dobrotu i plemenitost i tako našu Hrvatsku učiniti ljepšom.

Nakon svete mise biskup Antun je prigodom Svjetskog dana siromaha u pratnji župnika Ivanovića i tajnika Silukovića pohodio jednu siromašnu obitelj u Donjem Čagliću i uručio joj darove i novčanu potporu.