Nadbiskup Kutleša: "Svećenik koji ne živi iz srca ne može ljubiti"

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predslavio je Misu posvete ulja u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu. Nadbiskup Kutleša u misnom slavlju posvetio je krizmano ulje koje se koristi kod sakramenta krštenja, svete potvrde te svetog reda i blagoslovio bolesničko ulje koje se koristi za sakrament bolesničkog pomazanja. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti. 
 

"Draga braćo svećenici!

Liturgija Velikoga četvrtka okuplja nas kako bismo obnovili svećenička obećanja, ali i unutarnju snagu poziva koji izvire iz svijesti da nas je Krist prvi uzljubio. Upravo je tim riječima iz poslanice Rimljanima (usp. Rim 8, 37) papa Franjo započeo svoju Encikliku Dilexit nos o ljudskoj i božanskoj ljubavi Isusa Krista izraženoj simbolom njegova Srca.

Svrha i smisao onoga na što nas je Papa htio potaknuti svojom enciklikom jest vratiti se k srcu, „težiti onamo gdje svaka osoba, bez obzira na kategorije i stanja, čini svoju sintezu, onamo gdje je za svaku konkretnu osobu izvor i korijen svih drugih njezinih snaga, uvjerenja, strasti i izbora“ (usp. Dilexit nos, br. 9).

U ljubavi Kristova srca sadržana je čitava povijest spasenja, ali i konkretna istina svakog svećeničkog poziva. Htio bih da se danas u ovom bratskom zajedništvu vratimo k tome izvoru, prvoj Ljubavi koja nas je pronašla, oblikovala, pomazala i poslala: Kristu - svećeniku, žrtvi i oltaru - koji u čašu blagoslovnu Posljednje večere izlijeva svu svoju ljubav pretvarajući vino u svoju krv, znak vječnoga saveza.

Papa Franjo više puta naglašava da je današnji svijet izgubio doticaj s vlastitim srcem - da je čovjek postao podijeljen, rascjepkan, „izvan vlastitog središta“, nesposoban za istinsku prisutnost i trajnu ljubav (usp. Dilexit nos, br. 9). I tu dolazimo do velike odgovornosti svećeničkog poziva: biti čovjek srca u svijetu bez srca, biti svjedok milosrdne Božje blizine u vremenu otuđenja, biti pastir po Srcu Isusovu u Crkvi i za Crkvu.

Pozvani smo danas ponovno stati pred Krista kao oni koji su susreli pogled Učitelja koji nas je prvi zavolio i pozvao. Dopustimo da nas dotakne i preobrazi snaga ljubavi božanskoga Srca. Jer samo svećenik koji ima srce, može ljubiti, praštati, služiti, moliti. Samo onaj koji je primio Ljubav, može je i darovati.

Stoga, draga braćo svećenici, u ovome našem susretu želim s vama promišljati o četiri poruke koje nalazimo u enciklici Dilexit nos, a koje su važne za nas svećenike: o svećeniku kao čovjeku srca, svećeniku kao čovjeku zajedništva, svećeniku kao dušobrižniku te svećeniku kao čovjeku Euharistije.
 
1. Svećenik je čovjek srca

Ako postoji riječ koja sažima bit svećeničkog života, to nije ni „služba“, ni „zvanje“, ni „funkcija“, nego srce. Srce koje je jednom zatreperilo na Kristov pogled. Srce koje se u tišini euharistijskog klanjanja otvorilo Ljubavi koja spašava. Srce koje se u skrovitosti molitve i u snazi Duha Svetoga odvažilo reći: „Evo me, Gospodine.“ Taj početak bio je duboko osoban. Bio je to susret sa živim Bogom. „Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“ poručio nam je papa Benedikt XVI. citirajući sv. Ivana Mariju Vianneya[1], a slično će ponoviti i papa Franjo podsjećajući da se poziv „rađa iz Božjeg srca“.[2]

Ključno pitanje koje bismo trebali postaviti sebi u ovoj prigodi jest: kakvo je moje svećeničko srce? Jesam li ga sačuvao u njegovoj gorljivosti, nježnosti, spremnosti na darivanje ili sam se - umoran, razočaran i obuzet duhovnom lijenošću - pretvorio u „službenika“, u onoga koji čini, ali ne ljubi, koji govori, ali ne gori? Zavirimo u svoje srce gdje svatko od nas čuva istinu o sebi. „Tamo ne vrijedi ono što se pokazuje izvana ili što se skriva. (...) Prividi i laži nude samo prazninu“ (usp. Dilexit nos, br. 6).

Svećenik koji ne živi iz srca ne može ljubiti. A svećenik koji ne ljubi ne može služiti. Kad slavimo Euharistiju, kad ispovijedamo, kad propovijedamo - mi ne „izvodimo“ nešto što nam je povjereno, nego se suobličujemo onome koji je rekao: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“ (Lk 22,19).

Možda se u našem svećeničkom odgoju naglasak često stavljao na razum i volju, a zanemarivalo se srce. Stoga valja sa svom ozbiljnošću primiti riječi enciklike: „Ako je srce obezvrijeđeno, tada se obezvrjeđuje i sve ono što znači govoriti iz srca, djelovati srcem, sazrijevati i njegovati srce. Kada se ne cijeni ono što je vlastito srcu, gubimo odgovore koje sama inteligencija ne može dati, gubimo susret s drugima, gubimo poeziju. I gubimo povijest i vlastite životne priče jer istinska osobna avantura gradi se polazeći od srca“ (Dilexit nos, br. 10). Vratimo se stoga tom autentičnom izvoru i oblikujmo svoja srca po Srcu Isusovu. Gospodin nas ne treba savršene, nego traži srce koje će poput njegova gorjeti i kad je izdano, ostati i kad je napušteno, ljubiti i kad je neshvaćeno.

Na današnji dan, dok obnavljamo svoja svećenička obećanja, pozvani smo to učiniti iz dubine srca moleći: „Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.“
 
2. Svećenik je čovjek zajedništva

Svako naše euharistijsko slavlje najuzvišeniji je izraz zajedništva. Zajedništvo je u temeljima svećeničke službe i identiteta. Danas, sabrani oko biskupa, obnavljajući obećanja dana na dan ređenja, pokazujemo ono što doista jesmo: prezbiterij - tijelo Kristovih svećenika okupljeno u jedinstvu služenja, ljubavi i odgovornosti.

Liturgija Velikoga četvrtka jasno nam pokazuje tu duboku povezanost. Ulje koje se danas posvećuje po našim rukama izlit će se na glave novokrštenika, krizmanika, bolesnika i ređenika. Udovi Crkve povezuju se sakramentalnom milošću koja izvire iz Kristova probodenog Srca čineći zajedništvo cijeloga Božjeg naroda.

I u tom je smislu srce simbol središta koje ujedinjuje i čini cjelovitim (usp. Dilexit nos, br. 19). Srce Kristovo, na Križu probodeno sve privlači k sebi (usp. Iv 12, 32). I mi smo pozvani imati takvo srce koje ujedinjuje i gradi mostove, koje podnosi slabosti drugih i dovoljno je široko da nikoga ne isključuje.

Naše međusobno zajedništvo temelj je vjerodostojnosti našega navještaja. Ako ne možemo biti braća, ne možemo biti pastiri. Ako ne znamo voljeti jedni druge, kako ćemo moći voljeti one koji su nam povjereni? Ako ne molimo jedni za druge, naše riječi bit će prazne. Uzajamno povjerenje, bratski odnos, sposobnost slušanja, spremnost na pomoć, blizina u teškoćama i osamljenosti, praštanje uvreda, sve su to konkretni oblici svećeničkog zajedništva. Ono nije puka emocija, nego je dio sakramentalne stvarnosti Crkve iz koje crpimo snagu i koja nas obvezuje.

Također, hijerarhijsko zajedništvo prožeto poštovanjem nije odnos podložnosti i vlasti, nego sudioništvo u biskupovoj pastirskoj brizi. Upravo ovaj dan odražava takvo zajedništvo ljubavi, vjere i služenja. U srcu Crkve ne može biti raskola. U srcu svećenika ne smije biti zavisti. Ako smo svi na jednoj lađi Crkve onda svi trebamo poštovati i ljubiti jedni druge.

Draga braćo svećenici, neka nas ova Misa posvete ulja podsjeti da Duh Sveti nije duh razdora, nego duh jedinstva. Neka nas podsjeti da je naše poslanje nemoguće bez uzajamne ljubavi. I neka nam izmoli novo srce, srce koje ne razdvaja, nego okuplja i gradi Crkvu.
 
3. Svećenik je dušobrižnik

Krist nikada nije bio ravnodušan u odnosu prema ljudima. Nije izbjegavao rane, nego ih je vidao. Nije zaobilazio bol, nego ju je preuzimao. Nije prelazio preko grijeha, nego ga je otkupio. Ako nam je njegovo Presveto Srce ostavljeno kao uzor i mjerilo, zapitati nam se koliko su naša srca nalik njegovu?

Ljudi našeg vremena, često ranjeni, osamljeni, uplašeni i sumnjičavi, trebaju dušobrižnike suosjećajna srca. Dušobrižništvo je poziv da svećenik bude otac, brat, pratitelj, liječnik duše, zagovaratelj pred Bogom za svakog čovjeka koji mu je povjeren.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est piše: „Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo - u konačnici jedino svjetlo - koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje.“ (br. 39).

Srce koje liječi nije srce koje nudi gotova rješenja, nego ono srce koje je prisutno te zna slušati i čekati. To je srce koje zna oprostiti i uime Božje reći: „Ni ja te ne osuđujem“ (Iv 8,11). Ono zna pozvati: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28).

Veliki četvrtak prilika je za obnovu naše dušobrižničke osjetljivosti. Teret i obveze službe lako nas ukrute i učine hladnima. Učimo od Isusa koji upravo na ovaj dan pred učenicima izlijeva najdublje osjećaje svoga srca: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22, 15). Dopustimo da nas Kristove riječi i geste s Posljednje večere osposobe za darivanje, da nam on podari srce koje liječi, koje se brine i koje nikada ne odustaje ni od jedne duše.
 
4. Svećenik je čovjek Euharistije

Na ovaj dan Krist je iz ljubavi prema svijetu ostavio Crkvi dvostruki dar: dar Euharistije i dar svećeništva. Te se dvije stvarnosti ne mogu razdvojiti. Bez svećenika nema Euharistije i bez Euharistije nema svećenika. U tom uzajamnom i otajstvenom odnosu otkriva se srž našega poziva: biti čovjek Euharistije, čovjek koji živi od dara i za dar, od žrtve i za žrtvu.

Krist na Posljednjoj večeri ne ostavlja učenicima samo uspomenu, nego sama sebe. U kruhu i vinu, u riječima i gestama on predaje svoje Srce: „Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje.“ (Lk 22,19). U tim riječima nalazi se životni program svećenika. Što znači biti svećenik bez spremnosti lomiti se za druge?

Svaki put kad izgovaramo riječi posvete, pozvani smo čuti Kristov poziv: „I ti budi dar. I ti budi lomljenje. I ti budi onaj koji se daruje.“ Naše darivanje nije samo na oltaru, nego se nastavlja u svakodnevici: u umoru, u malim križevima pastoralne vjernosti, u podnošenju tuđe slabosti, u ustrajnosti molitve i tihe prisutnosti.

Dopustimo i mi da nas Isus oblikuje po logici lomljenja i dijeljenja; po dinamici darivanja, a ne proračunatosti. Što više živimo iz Euharistije to više postajemo živa hostija koja nastavlja Kristovo darivanje.

Zapitajmo se jesmo li ljudi Euharistije? Pristupamo li oltaru sa zahvalnošću i strahopoštovanjem? Pripravljamo li svoje srce kao što pripravljamo kruh i vino? Vjerujemo li da Euharistija ima moć preobraziti svijet jer je prvo preobrazila nas?

Ne zaboravimo, vjernici nas najdublje prepoznaju po načinu na koji slavimo svetu misu. Ako lomimo Kruh s vjerom, ako ga primamo s ljubavlju, ako izgovaramo riječi pretvorbe s poštovanjem - tada vjernici znaju: ovaj svećenik vjeruje u ono što čini. A to mijenja i njihove živote.

Na ovaj dan ustanove Euharistije i svećeništva obnovimo svoj euharistijski identitet moleći da naša srca kucaju u skladu s Isusovim, da nas Krist očisti od svake nečistoće, mlakosti, nemara i krutosti.
 
Draga braćo svećenici, neka ove četiri poruke budu srce vaše svećeničke obnove: Vrati se Srcu! Čuvaj zajedništvo! Budi dušobrižnik! Živi Euharistiju! Čineći to, osjetit ćeš snagu Crkve i uživati plodove vjernosti Bogu i svojim svećeničkim obećanjima.

I zapamtite: onaj koji vas je pozvao ne prestaje vas ljubiti. Njegovo Srce kuca za vas. Amen." 
 
[1] Benedikt XVI., Pismo svećenicima, 16. lipnja 2009.
[2] Franjo, Poruka za 51. Dan molitve za duhovna zvanja, br. 3.