Novi rektor crkve sv. Vlaha u Dubrovniku

Misnim slavljem u podne, u zbornoj crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku, vjernici Grada, ali i šireg dubrovačkog područja, oprostili su se u nedjelju 16. kolovoza od dosadašnjeg rektora crkve, mons. Tome Lučića, te poželjeli dobrodošlicu novom rektoru, don Hrvoju Katušiću.

Euharistijsko slavlje predslavio je dubrovački biskup Mate Uzinić, a uz starog i novog rektora te katedralnog župnika, don Marina Lučića, i uz asistenciju trajnog đakona, don Tomislava Sikavice, koncelebrirao je i gost iz Ukrajine – kijevsko-žitomirski biskup Vitalii Kryvytskyi. Mons. Lučić devetnaest je godina služio u Parčevoj crkvi, a sada odlazi u mirovinu.

Primijetivši na početku Mise tužna lica okupljenih, kako festanjula u njihovoj svečanoj ljetnoj odjeći, tako i svečano obučenih trombunjera te i svih drugih vjernika koji su i ispred crkve pratili Misu, biskup Uzinić kazao je kako razumije tu tugu i ozbiljna lica, jer nakon devetnaest godina nije lako okrenuti stranicu.

- Nije to lako bilo don Tomi, koji je tražio da malo otpočine; nije to lako ni našem don Hrvoju, koji uz svoju službu generalnog vikara preuzima i ovu službu, koja je u ovome Gradu poprilično značajna i ljudi ju smatraju čašću. Nije lako ni vama koji ste se naviknuli biti tu i uvijek susretati don Tomu. Navikli ste na njegov način propovijedanja Božje riječi i slikovitog približavanja Evanđelja, koje vas je snažilo, ali i osposobljavalo da, nakon nedjeljnog slavlja, radosno i zauzeto možete kretati u svoj tjedan – kazao je biskup.

Dodao je kako je stoga malo tuge u srcima i ozbiljnosti na licima. Naglasio je da je, uz svu tu opravdanu sjetu, tugu; ovo i dan za pravu radost, jer uz to što jedan čovjek odlazi, i to nas pomalo žalosti, drugi dolazi.

- Život se nastavlja, dolazi novi čovjek, mi smo tu da ga pozdravimo. Dok don Tomi zahvaljujemo i želimo Božji blagoslov, nadam se da ćete, kao što ste surađivali s don Tomom i pomagali mu da kvalitetno vrši svoju službu, tako činiti i s don Hrvojem. Bez obzira bili tu don Toma ili don Hrvoje, važno je uočiti da je tu Gospodin, koji je don Tomu snažio svojim nadahnućima i svojom milošću i koji će, vjerujem, biti uz don Hrvoja u njegovu poslanju, ali želi biti i uz sve nas – kazao je dubrovački biskup.

Govoreći u propovijedi o porukama Misnih čitanja, biskup Uzinić na početku je ispričao rabinsku priču o čovjeku koji je zasadio voćnjak i oko njega se trudio, no ništa nije uspijevalo te ga je odlučio uništiti. Tada je vidio jedno stablo šipka sa sočnim plodom te je odlučio poštedjeti cijeli voćnjak i dalje se oko njega truditi.

- U rabinskom tumačenju, sočni šipak predstavlja izraelski narod kojeg je Bog izabrao i koji je preko njega odlučio spasiti sve ostale narode. U toj svojoj posebnosti, otkrivali su ne samo posebnost i privilegiju, nego i poslanje za sve druge narode svijeta. Slično je i promišljanje iz prvog Misnog čitanja u kojem se Izraelci u babilonskom sužanjstvu susreću s drugim narodima svijeta, nakon što su se oni oblikovali kao narod, te su druge počeli drukčije gledati: ne samo kao na one koji ih ugrožavaju i predstavljaju izazov zbog asimilacije njih samih, nego kao na one koji također vrijede, one za koje se Bog također brine. I zato su svoje izabranje počeli gledati kao nešto što će drugima omogućiti da postanu, rječnikom iz priče, „plodan šipak“. Bog nije Bog samo za jedan narod, za privilegirane, nego je Bog za sve ljude i narode te želi da se svi ljudi spase – naglasio je biskup.

Dodao je da se čini, premda je to tako bilo, da Izraelci Isusova vremena nisu bili sasvim takvi. Ističe kako ženu iz nežidovskog naroda, koja je za Isusom vikala da joj pomogne, Isus kao da ne primjećuje, pa mu učenici na nju obraćaju pozornost. Naglašava da je Isus takvim svojim ponašanjem želio karikirati taj loš stav u narodu, da su Izraelci izabrani kako bi bili protiv drugih, od njih se sačuvali, izdvojili i jedini bili spašeni, a svi drugi odbačeni.

- On ovdje poruku ne upućuje ženi, nego učenicima, ali i nama danas; učeći da takav stav, koji druge ne prihvaća i odbacuje, nije prihvatljiv. Neki bibličari kažu da ovaj poziv učenika, da joj udovolji jer viče, nije poziv da stanu na stranu žene, nego da je se riješe. Taj odnos, koji na druge gleda kao da su manje vrijedni, nije dobar. Taj je stav Isus karikirao kako bi u razgovoru sa ženom pokazao da je i vjera onih drugih važna i vrijedna Njegove pažnje;  kako u njihovoj vjeri i u njima postoji potencijal na temelju kojeg se može doći do spasenja; kako i oni koji su za Njegov narod bili odbačeni, nazivani psima, mogu biti dionici Božjeg naroda, mogu biti uključeni, mogu biti spašeni – kazao je mons. Uzinić.

Biskup je napomenuo kako se Isus za vrijeme svog života na zemlji nije imao prigode u mnogo situacija susretati s onima koji nisu pripadali Njegovoj vjeri i narodu. Dodaje da ove rijetke situacije, Isusovim učenicima, ali i nama, žele poručiti da nismo izuzeti, posebni, privilegirani kako bismo bili protiv drugih, nego da smo izuzeti, privilegirani kako bismo drugima bili poslani.

- Biti Izraelac, biti član Božjeg naroda, kasnije Crkve, nas kršćana, ne znači biti jedini spašen, ne gledati samo na sebe, nego imati poziv i poslanje poći svima i nikoga ne isključiti; te svojim autentičnim životom biti izazov drugima kako bi oni u sebi otkrili potencijal, vjeru, i u susretu s Isusom, u Crkvi i po Crkvi, mogli biti spašeni – kazao je.
Tumačenu sliku o šipku koji je sočan i poseban, biskup je nadalje usporedio i s ovom crkvom svetog Vlaha, koja je u Dubrovačkoj biskupiji na osobit način sočna i posebna. Istaknuo je kako se u njoj ne okupljaju samo članovi jedne župne zajednice i teritorija, nego je ona mjesto susreta s Gospodinom, na kojemu svi nalaze zajedništvo. Biskup je dodao kako je to zbog nekoliko razloga, između ostalog zbog sv. Vlaha i njegove posebnosti, njegova poslanja u okvirima ove Biskupije, koji nikad nije isključivao, nego je uvijek – uključivao.

- Sveti Vlaho, koji ne pripada ni našem rodu ni narodu, koji dolazi negdje s Istoka, pokazivao nam je i pokazuje, to je naša dubrovačka posebnost, da svi ljudi vrijede i da se za svakoga, u slobodi i ljubavi, treba pobrinuti. Osim sv. Vlaha, posebnost je ove crkve i ono je što je u njoj tijekom devetnaest godina činio i nudio don Toma, koji je u svom srcu i odnosu prema drugom uvijek imao pristup uključivanja, a ne isključivanja. Zato je ova crkva tijekom tih devetnaest godina bila posebna i, mnogima od vas, posebno utočište. Zahvaljujući njemu i njegovu načinu, ali i angažmanu svih, posebice festanjula, koji su don Tomi uvijek bili desna ruka, biskup je kazao da je ova crkva u ovom Gradu bila onaj šipak iz priče, sočan i privlačan, koji nije bio protiv drugih, nego poticaj i za sve druge – istaknuo je dubrovački biskup.

Jedan od načina susretanja Isusa jest i susretanje Njega jednih u drugima, te je biskup na kraju propovijedi to poželio svima: da, stoga što su poslani svima, sve uključuju.
U prigodnoj svečanosti na kraju Mise, festanjuli su se biranim riječima i uz simbolični dar oprostili od rektora Lučića i poželjeli dobrodošlicu novom rektoru. S nekoliko riječi, vjernicima su se obratili i don Toma Lučić i don Hrvoje Katušić. Nakon Mise, na stubištu sv. Vlaha napravljena je zajednička fotografija. Uime Bratovštine festanjula govorio je kapetan Ivica Ljuban, koji je poželio dobrodošlicu novom rektoru Katušiću, koji postaje i duhovnik njihove Bratovštine. Istaknuo je kako zborna crkva sv. Vlaha, iako druga po hijerarhiji u Biskupiji, nema slučajno središnje mjesto u Gradu, ali i srcima puka.

- Ona je oduvijek bila mjesto molitve, zavjeta, nade i ufanja. Biti njezinim upraviteljem posebna je čast u ovoj Biskupiji. Naslijediti pokojnog don Iva Bjelokosića i našeg don Tomu nije samo čast, nego i odgovornost u čuvanju vrijednosti koje ova crkva predstavlja. Nadamo se da će don Hrvoje, svojom mladošću i energijom, nadoknaditi životno iskustvo svojih prethodnika. Mi, članovi Bratovštine sv. Vlaha, primamo don Hrvoja otvorena srca i nudimo svesrdnu pomoć u očuvanju svega što ova crkva našeg Parca znači, a napose u organiziranju Feste sv. Vlaha – kazao je kapetan Ljuban.

Od dolaska, don Toma je neumorno sijao Božju riječ, tumačio Evanđelje na način razumljiv svakomu: realistično, pristupačno, primjereno vremenu, kazao je festanjuo i posvjedočio kako su sa svake Mise svi izlazili bogati, ispunjeni i radosni. Naveo je i kako su ga prije trinaest godina jedne velike dnevne novine spomenule kao jednog od najradije slušanih svećenika u Hrvatskoj. Rekao je tada, skroman kao i uvijek, da ne razumije zašto, jer on misli da ima boljih te da on govori samo ono čemu je osvjedočen i u što vjeruje.

- Njegove su riječi bile da je svećenikovo duboko orati, sijati pomno odabrano sjeme, a dragi Bog je onaj koji daje da rodi. Sudeći po viđenom, njegova je žetva bila dobra – primijetio je.

Govornik je citirao i misao iz jednog intervjua u kojem je don Toma, uz četrdeset godina misništva, rekao da je čovjek stil i propovijed. Najbolje su propovijedi pripremane na koljenima. Na kraju je pročitao i pjesmu posvećenu don Tomi, koju je za jednu prijašnju prigodu napisao dugogodišnji predsjednik bratovštine Antun Bašić.

- Dragi naš don Toma, dobar ste boj bili, našu vjeru, zajedništvo i štovanje sv. Vlaha učvrstili, ali trku još nijeste završili. Imate vi još force i srca i zato trku za štovanjem sv. Vlaha nastavljamo zajedno –uime svih festanjula poručio je festanjuo Ljuban.

Festanjuli su za uspomenu don Tomi darovali srebrni kip sv. Vlaha s posvetom te zahvalnicu, što su uručili predsjednik bratovštine, kapetan Nikola Srabotnjak i počasni predsjednik Antun Bašić.

U svom obraćanju, mons. Lučić se, u svom stilu, na početku našalio.

- Gledajući ovoliko, dupkom punu crkvu, znate li što bi vam Isus rekao? Rekao bi: „Žao mi je naroda. Žao mi je da se mučite.“ Ali, takav je dan, vreo. Razmišljajući o onome što reći na ovom rastanku, mons. Lučić kazao je kako mu je u tome pomogao dolazak jednog prijatelja iz Slavonije, odnosno asocijacija na pirove i glazbenike koji imaju svoj način da narodu kažu kad završavaju. Zadnja pjesma uvijek glasi: „Što smo znali, to smo otpjevali.“ To i ja sada kažem vama: što sam znao, to sam otpjevao u ovih devetnaest godina, da ne ponavljam ništa – kazao je mons. Lučić.

Počevši od onih najmanjih i najvjernijih, ministranata, izrazio je zahvalnost svima s kojima je surađivao: sestrama milosrdnicama koje se brinu za crkvu; sviračima i katedralnom zboru; čitačima; skupljačima milostinje; festanjulima i njihovim obiteljima; trombunjerima; gradskoj glazbi; kvartetu Sorkočević; redovničkim zajednicama u Gradu; institucijama vezanim za proslavu Feste: Gradu i Županiji; Društvu prijatelja dubrovačke starine, koje je materijalno mnogo učinilo za obnovu crkve; građevinskim poduzećima i njihovim ljudima te svima koji s različitih strana dolaze na Mise u crkvu sv. Vlaha.

- Iskreno zahvaljujem svima koji su na bilo koji način nešto pridonijeli. Ako sam bilo što propustio, molim da mi se oprosti, jer čovjek je čovjek i uvijek nešto može pogriješiti i zaboraviti – kazao je.

Potom se obratio novom rektoru, rekavši kako je to takva služba kakva jest, te kako nema naroda na kugli zemaljskoj iz kojeg se neki čovjek nije našao ovdje i posjetio crkvu.

- Treba imati puno razumijevanja, puno strpljenja i žrtvovati puno vremena. Često su ljudi trebali vremena, a kad god sam to vrijeme nekome žrtvovao, uvijek bi mi se stostruko vratilo. Zato bih Hrvoju poručio: sveti Vlaho je čuvar našeg Grada, a ti si čuvar Sv. Vlaha. Kad ti to bude u svijesti, kad ideš u crkvu i iz nje ideš: da čuvaš onoga koji čuva ovaj Grad, Biskupiju i sve ljude u njoj, a on čuva tebe i sve nas, to će ti biti podrška, snaga i nagrada za sve što u životu budeš radio – kazao je.

Mons. Lučić zahvalio je biskupu što ga je pustio u mirovinu te svoje obraćanje završio riječima jednog svećenika, prilagođenima za ovu situaciju: „Kad dođem Gospodinu i bude me pitao: ‘Don Toma, što si radio na zemlji?’, ja ću reći: ‘Gospodine Bože, volio sam ljude u crkvi sv. Vlaha, i to je sve’.“

Novi rektor Katušić kazao je kako se iskreno pridružuje zahvalama don Tomi. Prisjetio se kako su njega i don Marina Lučića kao mlade, koji su krenuli na put svećeništva, don Toma i don Stanko pratili, duhovno pomagali, savjetovali i davali primjer kako svećenički život može biti privlačan.

- Što se tiče moje službe, to je velika odgovornost. I ako promatrate povijest Dubrovačke biskupije i popis rektora crkve, to je da se prestrašiš i onako iskreno kažeš, a ja to sada iskreno kažem: nisam dostojan. Kao što u Misi kažemo. Ipak, Gospodin je taj koji nam daje djelovati i od svega onoga malog što mu mi dajemo, On čini velika djela. Na taj način pristupam ovoj službi –  kazao je novi rektor Katušić.

Dodao je i kako on festanjulima i drugim vjernicima zbog svojih godina ne može  biti poput oca i očinski ih pratiti.

- Ja vam mogu biti više poput sina, da vi možete biti netko tko će mene učiti upoznavati ovu crkvu, Grad, iako sam ovdje rođen, i Festu. Don Toma mi je ostavio veliki zadatak: da čuvam Svetog Vlaha, a ja vas pozivam da se u ovoj jednoj viziji Crkve, u kojoj Crkva nisu samo Papa, biskupi i svećenici, nego smo to svi zajedno: i vjernici laici i posvećene osobe, zajedno slavimo u službu sv. Vlaha i Onoga kojem je on služio, a to je naš Gospodin – kazao je.

Mnogo je dirljivih trenutaka bilo na ovom Misnom slavlju, bilo je i suza i smijeha, i žalosti i radosti, kao i pljeska. Pljeska pozdrava, zahvalnosti, dobrodošlice. U trenutcima kada su, zbog epidemioloških mjera, mnoge normalne geste izražavanja osjećaja morale izostati, kao da je sve zamijenio pljesak. Primjerice, kad je u trenutku nemogućnosti pružanja znaka mira na Misi don Toma s oltara podigao ruke prema vjernicima u crkvi, oni su to jedva dočekali i spontano iz srca uzvratili dugotrajnim pljeskom. Pljeskom mira.