Održana adventska duhovna obnova svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije

Više od 110 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, pod vodstvom splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora, mons. Dražena Kutleše, okupilo se na adventskoj duhovnoj obnovi u srijedu 1. prosinca, u crkvi Svete Obitelji u Solinu. Susretu nije nazočio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, mons. Marin Barišić, zbog liječničkog pregleda, a program je moderirao pastoralni vikar, mons. Nediljko Ante Ančić.

Susret je započeo pokorničkim bogoslužjem koje je pripremio salezijanac, don Milan Ivančević, župnik Župe Marije Pomoćnice kršćana na splitskom Kmanu. Osvrnuvši se na tekst Lk 19,1-10 koji govori o cariniku Zakeju, kazao je da on oslikava čovjekovu čežnju za vječnošću, čežnju koju je Bog u njega utisnuo.

– Bog vidi što je u čovjeku, želi ga susresti, gleda odozdo, s beskrajnim poštovanjem, brišući svaku udaljenost, ljubi nas kakvi jesmo. Isusov pogled ne sudi, ne ponižava, oslobađa, ide ravno u srce – kazao je don Milan. Naglasio je da nas je Isus danas pozvao na susret; ugledao nas na našoj 'smokvi' i zaželio proboraviti u našoj situaciji.

– I što nam govori kao pastirima? Zacijelo nas upozorava da iznova uzmemo ozbiljno darove koje smo primili, da ne zanemarimo planove koje Bog ima sa svakim od nas, da ustrajno činimo sve što o nama ovisi, da uvijek budemo svjesni svoga 'danas' u kojem ostvarujemo Božji plan s nama – poručio je.

Za ispit savjesti don Milan se poslužio dijelom promišljanja biskupa Marka Semrena što ga je jednom prigodom uputio svećenicima pozivajući se na koncilski dekret ''O službi i životu prezbitera''. U tom je svjetlu govorio o različitim tipovima svećenika: misionar i evangelizator, hijerarh i moćnik, svećenik blaga i ponizna srca, liturg, kritizer i sl., istaknuvši kako su tip, lik i identitet svećenika itekako važni.

– Na izbor nekog životnog usmjerenja duboko utječe ne samo sredina nego i uzor koji u sebi utjelovljuje i svjedoči perspektive izbora. Stoga mnogi drže da je kriza svećenika današnjice jedan od čimbenika koji utječu na aktualnu krizu općenito, pa i na krizu zvanja – naglasio je.

Nakon ispita savjesti i prigode za sakrament Pomirenja, uslijedilo je razmatranje fra Kristiana Stipanovića o temi ''Božić – tajna Božjeg utjelovljenja''. U svom razmatranju govorio je o Božjem utjelovljenju u Nazaretu i rođenju u Betlehemu u odnosu prema Euharistiji. Naglasio je da se utjelovljenje događa na Blagovijest – u susretu Marije i Gabrijela, u Marijinoj utrobi, koje je tada u početku nevidljivo. Kazavši da je jednako tako nevidljiv cjeloviti sadržaj kruha i vina, u prinosu darova na oltar. Poruka je da samo Bog zna do kraja tajnu utjelovljenja, a svećenicima daje milost kušanja otajstva utjelovljenja.

– To je za nas uvijek otajstvo, ali pozvani smo da mu se otvaramo, prepuštamo, kako bi nas obuzimalo sve više i više. Otajstvo – ono je naše poslanje, odnosno primati ga, ponirati u nj. Možda bismo mogli tako definirati svoj život: živjeti znači trajno ulaziti, sve dublje, u otajstvo ljubavi Božje – kazao je fra Kristian, gvardijan imotskog samostana i dekan Imotskog dekanata.

Govoreći o otajstvu Božića, naglasio je da je ono veliko i nama neshvatljivo, upozorivši na opasnost površnosti. Zbog slavlja svake godine te mnoštva pjesama i tekstova, propovijedi i meditacija, možemo upasti u zamku – tu je sve poznato i jasno.

– Što se onda događa? Ostajemo površni, a svima drugima kojima smo poslani svjedočiti, donosimo površnost, a ne dubinu i ljepotu otajstva. Koji propust ljubavi! Zar uopće rađanje čovjeka nije otajstvo, zar nije čudo neviđeno i neshvatljivo? Kako onda može rođenje Bogočovjeka biti jasno? U Betlehemu se rađa jedinstvena i najčudesnija osoba u povijesti. A mi to sveli na jaslice i jelke, na odrađivanje obveza: ispovijed, polnoćka, blagoslov obitelji... Ako mi, svećenici, ne drhtimo od strahopoštovanja, uzbuđenja, udivljenja, radosti i zanosa pred Božićem, kako će to oni koje vodimo, kojima smo pastiri? – zapitao se.

Naglasio je da kršćanina, osobito svećenika, nema bez Euharistije, te da se Euharistija slavi, a ne 'ima'. To bi zapravo trebao biti stav za svaki sakrament, jer svaki je sakrament slavlje otajstva Božje Ljubavi. Pitanje koje sebi moram postaviti uoči Božića, slavlja otajstva utjelovljenja, ali i prije svake Euharistije, jest: ''Jesam li slavitelj ili izvođač?“ Istaknuo je da za slavlje nije dovoljna fizička prisutnost niti umna sabranost, nego je potrebno srce. 

– Euharistija je srž i središte života kršćanina, a pogotovo svećenika. Sve je u njoj. Sva naša kršćanska vjera, sva Crkva – vojujuća, trpeća i proslavljena, sav naš život. Nemojmo sebi dopustiti da Euharistija bude izvedba, priredba, čitanje molitava. Utječimo se Majci Mariji na koju nas je sam Isus s križa uputio. Budimo Njezini sinovi, oni koji poput Nje bdiju i nad drvetom jasala i pod drvetom križa. Zagledani u Gospodina, Živog, Prisutnog ovdje i sada. Uvijek – zaključio je.

Ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije Denis Maslov predstavio je nazočnima Caritasove projekte, naglasivši da blagovalište svakodnevno podijeli oko 100 besplatnih toplih obroka svojim korisnicima; u dječji Caritas tjedno dolazi oko 200 obitelji po potrepštine za djecu; ove godine podijeljena je 121 stipendija za učenike i studente slabijeg imovinskog stanja. Caritas ima 105 bolesničkih kreveta koje besplatno posuđuje. U većini župa postoje župni caritasi (neformalno ili formalno ustrojeni). Planirani susret povjerenika župnih caritasa odgođen je za prikladnije vrijeme. Naglasio je da je pandemija pokazala pravo stanje u našem društvu, da je sve više zahtjeva upućenih Caritasu. Podsjetio je da sav novac koji se skupi u Nedjelju Caritasa (12. prosinca) ide isključivo za tople obroke i hranu koju svakodnevno dijele potrebitima.

Pastoralne preporuke za slavlje božićnih blagdana u doba pandemije, uputio je pastoralni vikar, mons. Ančić, naglasivši da i dalje vrijede prijašnje preporuke. Pozvao je svećenike da imaju pastoralne razboritosti kako bi pravilno procijenili situaciju i po tome djelovali. Obvezno je nošenje maski u zatvorenom prostoru (u crkvi i prostorijama za katehezu), držanje razmaka, provjetravanje prostora, dezinficiranje ruku prije pričesti koja se udjeljuje na ruku, ne pruža se ruka u znak davanje mira, pjevanje za vrijeme misnoga slavlja treba upriličiti u skromnijem obliku, obredi ne smiju odveć dugo trajati, zornice slaviti prema uputama, božićne ispovijedi imati prema prošlogodišnjim uputama (razmak, maska): u većim župama napraviti raspored ispovijedi u više dana. Govoreći o blagoslovu obitelji, podsjetio je na prošlogodišnja dva modela i na pastoralnu razboritost s kojom će svaki župnik djelovati. U manjim mjestima može se primijeniti način da blagoslov obitelji bude po kućama i stanovima. U gradovima i prigradskim naseljima gdje su velike župne zajednice i veća opasnost od zaraze, treba napraviti raspored blagoslova po ulicama, te pozvati vjernike u pojedine dane da dođu na Misu nakon koje će im se podijeliti kalendar, blagoslovljenu vodu i obrazac za blagoslov obitelji što će sami obaviti. U vjeronaučnim poukama i pripravi za sakramente držati se pravila koja vrijede i za škole.

Na kraju se nazočnima obratio nadbiskup Kutleša. Iznio je primjer iz knjige Jacquesa Maritaina: 'Filozofija povijesti', u kojem se govori o isusovačkim redukcijama u Paragvaju. Provincijal isusovaca vidio je nepravdu koja se čini domorodcima te je osnovao redukciju kako bi uveo pravednost i poštenje. Vidjevši da tu sve dobro funkcionira, i drugi su htjeli doći. Španjolskom kralju to je zasmetalo jer gubi radnike, pa je poslao svog izaslanika da to rasformira jer je smatrao da ne može postojati država u državi. Provincijal je bio uvjeren da je učinio najbolje što je mogao za te ljude da budu slobodni, no ipak je na kraju ubijen, a redukcija srušena. Iz razgovora provincijala i generala proizlazi da u motivima dolaska ljudi u redukciju nije bilo elemenata Kraljevstva nebeskoga. Dolazili su jer im je bolje nego vani. Na pitanje o tome je li provincijal trebao pomoći tim ljudima ili gledati nepravdu koja im se čini, gledati njihovu neslobodu i ropstvo, Maritain nudi odgovor da uređenje građanskog društva treba prepustiti laicima.

Nadbiskup je, pozivajući se na Maritaina, istaknuo kako brigu za zemaljsko treba usmjeriti prema kršćanima laicima, a svećenici se trebaju brinuti za Kraljevstvo nebesko, spašavati duše i voditi ih u Kraljevstvo nebesko. Prema koncilskim dokumentima, laik je aktivan član Božjega naroda koji traži ostvarenje Božjega kraljevstva brigom za svjetovne stvari. I klerici i laici imaju jednako dostojanstvo i jedinstvo poslanja, ali u različitosti službi i uloga. Služba je klera, hijerahije ili svećenika, u tome da služi Božjem narodu, Crkvi, dijeli sakramente, propovijeda i upravlja, a dužnost je laika Kristov spas i Njegovo kraljevstvo pronositi u svijet.

Nadbiskup Kutleša kazao je da vjernici u svećenicima, svojim župnicima, pastirima, gledaju uzore. Tim više oni trebaju biti odmjereni u riječima i djelima, oni koji će smirivati situaciju, a ne dolijevati ulje na vatru.

– Naši vjernici lako u svome župniku vide predvodnika jer ga doživljavaju kao svećenika iza kojega stoji Crkva. I zato bih vas pozvao da budemo razboriti u ovim teškim vremenima. Znamo da nismo toliko savršeni niti možemo ovdje na zemlji toliko činiti, zato molimo da dođe Kraljevstvo Božje k nama. Pomozimo ljudima da preko nas i pomoću sakramenata dođu bliže Bogu jer smo odgovorni za njihove duše. Želio bih da se dajete narodu što više možete ne ulazeći u nebitno, nego čineći ono zbog čega ste mu poslani – poručio je nadbiskup Kutleša.

Ovogodišnja adventska duhovna obnova održana je u skraćenom obliku; zbog posebnih okolnosti izostalo je zajedničko euharistijsko slavlje i zajednički objed.