Papa Franjo: 'Briga za bolesne nije stvar slobodnog odabira, nego dužnosti'
Stvarnost koju diljem svijeta proživljavamo kao posljedicu pandemije, ovu poruku čini posebno relevantnom.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnje Evanđelje (usp. Mk 1,29-39) donosi Isusovo ozdravljenje Petrove punice, a zatim i mnogih drugih bolesnih ljudi koji pate, a nalaze se uz Njega, slijede ga. Ozdravljenje Petrove punice prvo je tjelesno ozdravljenje koje nam donosi Markovo evanđelje: žena je bila u krevetu s vrućicom; Isusov stav i gesta prema njoj znakoviti su: 'On pristupi, prihvati je za ruku i podiže.' (r. 31), napominje evanđelist. Toliko je nježnosti u ovom jednostavnom činu, koji se čini gotovo prirodnim: 'I pusti je ognjica. I posluživaše im.' (isto). Isusova iscjeliteljska snaga ne nailazi na otpor; i izliječena osoba nastavlja svoj normalan život, odmah misleći na druge, a ne na sebe – i to je značajno, znak je istinskog 'zdravlja'!
Tog dana bijaše subota. Ljudi iz sela čekaju zalazak sunca, a zatim, kad obveza odmora završava, izlaze i donose Isusu sve bolesne i opsjednute. I On ih iscjeljuje, ali demonima zabranjuje da otkriju da je On Krist (usp. Ee. 32-34). Od samog početka Isus pokazuje svoju naklonost ljudima koji trpe tijelom i duhom: to je Očeva naklonost koju On utjelovljuje i očituje djelima i riječima. Njegovi učenici bili su očevici toga. Ali, Isus ih nije želio samo kao gledatelje, promatrače svog poslanja: uključio ih je, učinio dionicima, poslao, dao im je i moć da liječe gubave i izgone zloduhe (usp. Mt 10,1; Mk 6,7). I to se nastavilo bez prekida u životu Crkve sve do danas. Briga o bolesnicima svih vrsta nije 'neobavezna aktivnost' za Crkvu, nešto usputno, ne, to je sastavni dio njezina poslanja, kao što je bilo i Isusovo: donijeti Božju nježnost trpećem čovječanstvu. Na to se podsjećamo za nekoliko dana, 11. veljače, na Svjetski dan bolesnika, koji je ustanovio sveti Ivan Pavao II., koji je Crkvi dao i apostolsko pismo 'Salvifici doloris', o kršćanskom značenju ljudske patnje (11. veljače 1984.).
Stvarnost koju diljem svijeta proživljavamo kao posljedicu pandemije, ovu poruku čini posebno relevantnom. Glas Joba, koji odjekuje u današnjoj liturgiji, ponovno postaje tumač našeg ljudskog stanja, tako visokog u dostojanstvu i istodobno tako krhkog. Suočeni s ovom stvarnošću, u srcu se uvijek postavlja pitanje: 'Zašto?'
Na ovo pitanje Isus, utjelovljena Riječ, ne odgovara objašnjenjem, već prisutnošću ljubavi koja se saginje, uzima za ruku i pomaže da ustane, kao što je to učinio s Petrovom punicom (usp. Mk 1,31). Sin Božji svoje gospodstvo ne očituje 'odozgor', ne izdaleka, već u bliskosti, nježnosti, suosjećanju. A današnje nas Evanđelje također podsjeća da ovo suosjećanje ima korijene u intimnom odnosu s Ocem: 'Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše' (r. 35). Odatle je crpio snagu za obavljanje svoje službe, propovijedanje i iscjeljenje.
Neka nam Sveta Djevica pomogne da dopustimo da nas Isus ozdravi – to nam je uvijek potrebno, svima nama – da bismo zauzvrat mogli biti svjedoci Božje nježne nježnosti.