Papa Franjo na kraju niza kateheza o Poslanici Galaćanima: 'Moramo probuditi Krista u svojim srcima'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Došli smo do zaključka kateheza o Poslanici Galaćanima. O kolikim bi se drugim sadržajima, prisutnim u ovom spisu sv. Pavla, moglo razmišljati! Božja Riječ nepresušan je izvor. A apostol nam je u ovoj poslanici govorio kao evangelizator, kao teolog i kao pastir.

Sveti biskup Ignacije Antiohijski lijepo kaže pišući: 'Samo je jedan učitelj koji je govorio i što je rekao bilo je učinjeno; ali stvari koje je učinio u šutnji dostojne su Oca. Tko posjeduje Isusovu riječ, može slušati i njegovu šutnju' (Ad Efes, 15,1-2). Možemo reći da je apostol Pavao znao dati glas ovoj šutnji. Njegovi najoriginalniji uvidi pomažu nam otkriti šokantnu novost, sadržanu u objavi Isusa Krista. Bio je pravi teolog, koji je promišljao Kristovo otajstvo i prenosio ga svojom stvaralačkom inteligencijom.

Također je znao vršiti svoje pastoralno poslanje prema izgubljenoj i zbunjenoj zajednici. Činio je to različitim metodama: s vremena na vrijeme koristio se ironijom, strogošću, blagošću... Isticao je svoj autoritet kao apostol, ali istovremeno nije skrivao slabosti svog karaktera. U njegovu je srcu zaista izvirala snaga Duha: susret s Uskrslim Kristom pobijedio je i preobrazio cijeli njegov život, a on ga je posve istrošio u službi Evanđelja.

Pavao nikad nije razmišljao o kršćanstvu s ironičnim osobinama, bez oštrine i energije, naprotiv. Slobodu koju je donio Krist branio je sa strašću koja i danas pokreće, pogotovo ako mislimo na patnju i samoću koju je morao podnijeti. Bio je uvjeren da je primio poziv na koji samo on može odgovoriti; i želio je objasniti Galaćanima da su i oni pozvani na tu slobodu, koja ih je oslobodila svih oblika ropstva, jer ih je učinila baštinicima drevnog obećanja i, u Kristu, djecom Božjom.

Svjestan rizika koje nosi ova koncepcija slobode, nikad nije umanjio posljedice. Sa žarom je ponovio vjernicima da sloboda ni na koji način nije jednaka oslobađanju, niti vodi u oblike preuzetne samodostatnosti. Naprotiv, Pavao je slobodu stavio u sjenu ljubavi i njezino dosljedno djelovanje stavio u službi milosrđa. Cijela ova vizija postavljena je na obzor života prema Duhu Svetom, koji ispunjava Zakon koji je Bog dao Izraelu i sprječava ih da ponovno padnu u ropstvo grijeha. Uvijek postoji napast vratiti se unatrag. Mi kršćani nikad ne vraćamo unatrag, a napast je upravo to: vraćanje unatrag kako bismo bili sigurniji, vraćamo se na Zakon. Život u Duhu može biti proživljen u punini jedino u kršćanskoj slobodi.

Na kraju ovog niza kateheza, čini mi se da bi se u nama mogao roditi dvojak stav. S jedne strane, apostolovo učenje u nama stvara oduševljenje; osjećamo se potaknuti odmah krenuti putem slobode, 'hoditi po Duhu'. S druge strane, svjesni smo svojih ograničenja, jer svaki dan doživljavamo koliko je teško biti poslušan Duhu, podržati Njegovo blagotvorno djelovanje. Tada se može pojaviti umor koji koči entuzijazam. Osjećamo se obeshrabreno, slabo, ponekad marginalizirano s obzirom na životni stil prema svjetovnom mentalitetu. Sveti Augustin sugerira nam kako reagirati u ovoj situaciji, pozivajući se na evanđeosku epizodu oluje na jezeru.

Kaže ovako: 'Vjera Kristova u tvom je srcu kao Krist u lađi. Slušaš uvrede, umoriš se, uznemiren si, a Krist spava. Probudi Krista, protresite svoju vjeru! Čak i u nemiru možete nešto učiniti. Protresite svoju vjeru. Krist se budi i govori tebi... Zato probudi Krista... Vjeruj što ti je rečeno, i velika će biti smirenost u tvome srcu' (Govori 163 / B 6). U trenutcima poteškoća, kao što kaže sv. Augustin, trebamo probuditi Krista koji je u nama, kao u barci. Moramo probuditi Krista u svojim srcima i tek tada ćemo moći promatrati stvari Njegovim pogledom, jer On vidi dalje od oluje. Kroz njegov spokojni pogled možemo vidjeti panoramu koju, sami, ne možemo ni zamisliti.

Na ovom zahtjevnom, ali zadivljujućem putu, apostol nas podsjeća da si ne možemo dopustiti nikakav umor u činjenju dobra. Nemojmo se umoriti činiti dobro. Moramo vjerovati da Duh uvijek dolazi u pomoć našoj slabosti i daje nam potrebnu potporu. Zato naučimo češće zazivati Duha Svetoga! A kako ga zazivati? Kažemo: 'Znam moliti Oca Očenašem, ili Zdravomarijom Mariju, ali Duha Svetog kako moliti?' Molitva Duhu Svetom jest spontana, zazivati ga da dođe. 'Dođi, Duše Sveti, jer umoran sam, ne znam što činiti. Dođi, Duše Sveti.' Činimo to često. Možemo to činiti jednostavnim riječima, tijekom dana, u raznim trenutcima.

I možemo ponijeti sa sobom, možda u džepnom Evanđelju, prekrasnu molitvu koju Crkva izgovara na Duhove: 'Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti! Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi, srca svjetlosti! Tješitelju tako blag, Ti nebeski goste drag, pun miline...'. I dalje se nastavlja ta prekrasna molitva. Ako ne možeš naći baš tu molitvu, onda moli bit molitve Duha Svetoga, a to je: 'DOĐI!' Trebamo ju često moliti spontanim riječima. I dobro nam čini ako to molimo često. Pomoći će nam da hodimo u Duhu, slobodi i radosti.