Posvećena samostanska crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru

Biskup Palić predslavio je misno slavlje u zajedništvu s provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, fra Jozom Grebešom; župnikom i gvardijanom, fra Dankom Perutinom; kancelarom, don Stipom Galom te brojnim svećenicima među kojima su bili i nekadašnji župnici te župe. Slavlju su, uz brojne župljane i hodočasnike, nazočili i predstavnici vlasti, javnoga i kulturnoga života grada. U nastavku donosimo biskupovu homiliju.

1. S velikom radošću okupili smo se ovdje u crkvi sv. Petra i Pavla da zazovemo Božji blagoslov i posvetimo ovu obnovljenu crkvu, simbol nesalomljivog duha, postojane nade i nepokolebljive vjere našega katoličkog hrvatskog naroda na ovim prostorima.
U ovu svetu euharistijsku žrtvu uključujemo sve one koji su na bilo koji način sebe ugradili u obnovu i uređenje ove crkve, koju je mržnja razorila, a ljubav ponovno sagradila.

2. Božja riječ je sastavni dio naših slavlja i čuli smo je i večeras. Prije nego otvorimo razum, srce i misli poruci Božjoj riječi, sjetio sam se jedne anegdote. U jednoj je crkvi jedan krizmanik ispisao na klupi svoju osmrtnicu. Urezao je riječi: ''Ovdje sam umro od dosade.'' Događa se. Događa se da dođemo u crkvu, na Misu neraspoložena duha i srca i umiremo od dosade. Možda tome pridonesu i naše propovijedi, ponekad duge i moralizatorske, koje veličaju nas same i naše umijeće izražavanja, a Krista i Njegovu poruku ljubavi i praštanja stavljaju u drugi plan. Događa se da dođemo umorni i opterećeni. Događa se da dolazimo iz obzira, tradicije i običaja. Međutim, dolazimo i s vjerom i želimo susresti Uskrsloga, koji nam se i danas daje u Riječi i kruhu. Slavlje Euharistije naš je trajni ispit savjesti, draga braćo i sestre, i velikim djelom o našem načinu i pristupu i o našoj raspoloživosti ovisi je li bogoslužje beživotni događaj, čista dužnost ili, ne daj Bože, za nekoga 'uzrok smrti'.

3. Jedno drugo bogoslužje bilo je sasvim drugačije i o tome smo čuli u Nehemijihoj knjizi. Ovo čitanje pokazuje da je posveta hrama, crkve, veliki događaj. To se bogoslužje slavilo u ratom razrušenom i zapaljenom gradu. Hram je u Jeruzalemu ponovno sagrađen 515. g. pr. Krista, nakon što su prvi hram uništili Babilonci, drugi je posvetio svećenik Ezra. Ruševine su očišćene. Ljudi koji su se vratili u grad obnovili su zidine. Još nisu savršene, pune su rupa i otvora, ali imale su zaštitu. Okupljaju se na bogoslužje. Raspoloženje je loše. Još uvijek je više porušenog nego izgrađenog; više je straha nego nade. Ljudi su umorni, ne mogu više i ne žele više.
Čuli smo da je svećenik Ezra čitao iz Biblije i propovijedao od zore do podneva, a svi su ljudi plakali, bilo zato što su bili veoma dirnuti ili toliko iscrpljeni! I događa se nešto neočekivano. Ezra poziva one koji ga slušaju: ''Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite! Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost!'' (Neh 8,9-10).
Zato su nam potrebne crkve i bogoslužni prostori. U njima čitamo i slušamo Božju riječ, a ona je poziv na radost i promjenu života.
Božja Riječ je riječ utjehe upućena umornima i žalosnima, razočaranima i iscrpljenima, uplašenima i sumnjičavima, žalosnima i umirućima. Božja riječ vrijedi za one u razrušenom Jeruzalemu, ali i za sve one u razrušenim životnim odnosima i okolnostima. Dopustimo da i nama u srcu večeras odjeknu riječi utjehe: ''Radost Jahvina vaša je jakost!''

4. ''Ti si stijena i toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'', kaže Isus Petru (Mt 16,13-19). ''Božja ste građevina… hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama'', kaže sveti Pavao Korinćanima (1 Kor 3,9-17). Zašto se onda trudimo graditi crkve Bogu od mrtvog kamenja kad je svatko od nas Njegova živa građevina?
Jedan razlog je taj što, kao što su i Isus i Pavao jasno rekli, nitko od nas nije cijela zgrada. U Isusovoj Crkvi Petar je kameni temelj, Isus sam graditelj, apostoli su stupovi (usp. Ef 2,20; Otk 21,14), a vjernici kamenje. U Pavlovoj verziji Krist je temelj ili Glavni graditelj, oni koji su došli nakon Njega bili su graditelji, a naša generacija samo sadašnje cigle: u dogledno vrijeme i mi ćemo biti zamijenjeni drugim kamenjem i ukrasima, a to su generacije nakon nas.
Možda u sebi postavljamo pitanje zašto se mi, ‘živo kamenje’, ne možemo moliti kod kuće ili gdje god da jesmo? Naravno da možemo i trebamo. Ali kad Pavao kaže ''Božja ste građevina'', on ne govori u jednini: on govori korintskim kršćanima i svima nama. Isto tako Isus misli na cijelu kršćansku zajednicu kad govori o ‘svojoj Crkvi’. Materijalna zgrada može biti mjesto za privatnu molitvu, naravno, ali njen glavni razlog je javno bogoslužje i izgradnja zajednice. Nema prave Crkve Kristove gdje se vjera ne ispovijeda i sakramenti ne slave u zajedništvu s Petrom, Papom i nasljednicima apostola, biskupima.

5. Pavao ne kaže samo da smo Božja građevina; kaže da smo mi Božji hram, odnosno Crkva. Hram je bio mjesto za koje se govorilo da je Bog Izraelov tu najintenzivnije prisutan; gdje su bili pohranjeni Izraelovi najsvetiji svitci, posude i ruho; gdje su se prinosile žrtve i prinosi; i gdje je bio smješten Kovčeg saveza. Kovčeg je bio svetohranište ili mjesto za ploče s deset zapovijedi, za Aronov štap i za posudu s manom koja je pala s neba da nahrani Izraelce u pustinji. Dizajniran je za nošenje na dugim motkama.
Danas mi katolici govorimo o tabernakulu kao prostoru za zaključavanje Euharistije, naše mane s neba, ali latinska riječ 'tabernaculum' zapravo znači ‘šator’. Dakle, iako naša fizička, materijalna crkva ostaje na mjestu, mi živi hramovi možemo spakirati svoje šatore i iznijeti Kovčeg van, noseći Boga u svijet u nama. Ali, poput Kovčega, uvijek se na kraju ‘vratimo kući’, u Hram.

6. Stoga crkva koju danas posvećujemo nije neka višenamjenska prostorija, muzej za čuvanje ili promatranje umjetnina ili blagovaonica za poseban obrok. Ovo je mjesto za hvalu, blagoslov i propovijed; žrtvovanje, zagovor i zahvaljivanje; pjevanje hvalospjeva, čašćenje, posvećivanje, pričest, krštenje, odrješenje, poslanje. I upravo će se ovdje, u ovoj crkvi, događati čudo: ljudska djeca će po krštenju postajati Božjom djecom, kruh i vino pretvarat će se u Kristovo tijelo i krv, bračni parovi po sakramentu Ženidbe u žive slike Kristove ljubavi prema nama, grješnici po sakramentu Pomirenja u svetce, a duše naših dragih pokojnika preporučivat ćemo Božjemu milosrđu. Ovakvi iznimni događaji zaslužuju posebno mjesto.

7. Braćo i sestre! Bog je izgradio svoju Crkvu na Isusu, Isus na Petru, a ne na betonskoj ploči. Današnja posveta ove crkve je poziv svakome od nas da preuzmemo svoju zadaću i odgovornosti kao članovi Crkve, Božje obitelji, dok smo na zemlji i na putu prema nebeskoj slavi. I kao što uči Drugi vatikanski koncil, jedino ako imamo Kristova Duha i prihvaćamo cjelovito uređenje Crkve i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu, svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva, združujemo s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima, možemo za sebe reći da smo u potpunosti dio te iste Crkve (usp. LG 14).
Bez obzira na to jesmo li svojim životom mala kapelica ili velika katedrala, znamo da nam je, kao i crkvi koju danas posvećujemo, potrebna povremena duhovna obnova. Stoga, dok svjedočite današnjem obredu, molite Boga da i vas ponovno posveti. Dok svjedočite prirodnim materijalima koji su ugrađeni u nadnaravni dom, dopustite Duhu Svetom da vas obnovi kao svoj hram, pa poput ovog mjesta posvećenog božanskoj službi, vaš život također može biti služenje Bogu, bogoslužje.

Amen!