Propovijed mons. Gorskoga na župnu svetkovinu sv. Leopolda u Dubravi

Propovijed prenosimo u cijelosti:

Još nam je u živom sjećanju veličanstveni događaj vjere iz 2016. godine – prisutnost neraspadnutog tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u našem Zagrebu i ovoj crkvi. Impresivna slika nepreglednog mnoštva vjernika koji su strpljivo čekali u redovima kako bi dotakli kovčeg s tijelom našega svetca. Zašto su svi to htjeli učiniti? Što ih je privlačilo? Svetost! Svetost jednog skromnog, rastom malog redovnika, ali duhom velikoga, ispunjenog Bogom milosrđa. Svetost privlači, jer svetost je lijepa.

Sv. Leopold, kojega danas častimo kao zaštitnika vaše župe, tu je svetost stekao nasljedujući Isusa u pastirskoj službi. Isus je, naime, uzor i pralik svake pastirske službe u Crkvi, svakog svećenika, redovnika ili redovnice, svakog vjernika laika u njihovim nastojanjima i naporima da se Evanđelje, ta radosna i oslobađajuća snaga, osobno živi i proširi srcima ljudi.

Isus sebe postavlja kao mjerilo brižne skrbi za povjerene ljude. 'Ja sam pastir dobri, poznajem svoje i mene poznaju moje i život svoj polažem za ovce.' Dobar je zato što u dušu poznaje svakog čovjeka i jer nije tražio da mi umremo za Njega, nego je On za nas dao život na križu.

U slici dobrog pastira koji poznaje svoje i za njih polaže život, prepoznajemo djelovanje sv. Leopolda u pomiriteljskoj službi Crkve koju je vršio iz poslušnosti poglavarima i iz ljubavi prema grješnicima. Bog mu je udijelio milost da one koji su mu dolazili na ispovijed poznaje, kao da je imao uvid u njihove živote, u njihove savjesti. Samo ljubav omogućava takav pristup. Samo ljubav omogućava prihvaćanje službe koju nije tražio, a vršio ju je cijeloga života. To je svojevrsno umiranje za one kojima je služio u sakramentu Pomirenja i tako postao živi most Božjega milosrđa prema grješnicima.

Prihvatiti život koji nismo tražili, planove koje nismo planirali, poznavati one s kojima se susrećemo, počevši od obitelji, djece prijatelja i prepoznati njihove potrebe, zaviriti u dušu i vidjeti bol, i muku i strah, to je moguće samo iz ljubavi. Ljubav prema onima koji su nam povjereni prodire kroz naše ljušture i omogućava nam poznavanje svojih, kao što Isus poznaje nas. Ohrabruje nas na djelovanje sve do polaganja života, ne u jednom trenutku nego tijekom desetljeća služenja u ljubavi.

Naime, pastirska služba nije samo obveza zaređenih službenika Crkve, ona po krštenju pripada svima koji smo postali dionici Krista proroka i svećenika. Zato ju na svoj način vrše biskupi i svećenici, na svoj način roditelji prema svojoj djeci, prijatelj prema prijatelju, jer gdje god postoji vodstvo, gdje se živi i naviješta Evanđelje sa željom da zahvati bližnjega, vrši se pastirska služba privođenja ljudi Bogu.

Samo se tako mijenja čovjek, tako se mijenja svijet i samo se tako postiže svetost. Svetost, naime, a tako i svaki ljudski posao koji teži uspjehu, traži poznavanje i umiranje, traži redovitost ispravnih postupaka u djelovanju, traži postupnost u vlastitom duhovnom rastu, i onih koje želimo privesti Kristu, što uključuje strpljivost prema svima, pa i sa sobom, traži dosljednost u obdržavanju evanđeoskih načela, bez koketiranja sa zamamnim ponudama svijeta. I za to nam nisu potrebni posebni uvjeti ili sposobnosti. Sv. Leopold pokazuje nam da se u gotovo nikakvim uvjetima može činiti izvanredno dobro i postići svetost. Uvjeti i prilike u životu ne čekaju se, oni se stvaraju – radom i molitvom.

Iz službe pomirenja s Bogom, sv. Leopold svom je dušom težio za pomirenjem među ljudima. Posebno za zbližavanjem Istoka i Zapada, pravoslavnih i katolika. On, pastir, nije mogao ostati gluh na Isusov zaziv: 'Oče, molim te da svi budu jedno', i na težnju izraženu u današnjem Evanđelju: 'jedno stado i jedan pastir'.

Iako zatvoren u ispovjedaonicu, mogao je moliti i po onima kojima je udijelio odrješenje, širiti pomirenje i prihvaćanje kršćana na drugi način. Zato je svakog pokornika doživljavao kao priliku za izgradnju mostova prema razjedinjenim kršćanima. Žarko je molio i svom dušom čeznuo za pomirbom Istoka i Zapada, za jedinstvom Crkve, jednim stadom i jednim pastirom. Ne samo da je bio most Božjeg milosrđa prema ljudima nego je sv. Leopold postao most koji spaja Istočnu i Zapadnu Crkvu, iako toga nije bio svjestan. Živio je i molio za jedinstvo Crkve u vrijeme kada su samo rijetki to činili, s vjerom da je Bogu sve moguće. I doista, danas svjedočimo susretima pape Franje s predstavnicima Istočnih Crkava. Ono što nam se nedavno činilo dalekim snom, postala je stvarnost. Uvjereni smo da su žrtva i molitve sv. Leopolda pridonijeli ovim prvim koracima zajedništva.

Za nas u Hrvatskoj, čija je povijest opterećena sukobima s pravoslavnim kršćanima, taj nam se korak ne čini laganim, i mi to ponekad doživljavamo s nerazumijevanjem. Ipak, iako s mukom, polako se teška zavjesa povijesnih sukoba i podijeljenosti razmiče, otvara nove putove i budi nadu. To ima svoju cijenu koja ne traži samo čvrstu vjeru već prije svega dijalog u kojem se različiti stavovi razumiju i tope do razumijevanja i prihvaćanja. Ekumenizam ne počinje negdje drugdje. On počinje prihvaćanjem svojih članova obitelji, prijatelja i sugrađana koji drugačije ispovijedaju Krista. Počinje pomirenjem sa svojima da bismo mogli doći do pružene desnice i zajedničke molitve s drugima. Počinje pomirenjem i izgradnjom mira da bi završilo zajedništvom u kojem svatko zadržava svoje posebnosti, ali zajedno hvalimo Gospodina.

Tako nas sv. Leopold vodi od pomirenja s Bogom, do pomirenja s drugim kršćanima, sve do dijaloga s onima koji nisu iz ovog ovčinjaka, kako kaže Isus: 'Ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih treba da dovedem', dakle s onima koji nisu kršćani.

To su ponajprije naša braća i sestre koji nisu upoznali Krista, a žive s nama, žive uz nas, neki se, u posljednje vrijeme, sve više protive našem ispovijedanju vjere. Papa nas poziva da župa upravo tu djeluje misijski, to jest, da postane mjestom prihvaćanja, jasnoćom nauke i čistoćom života. Jer ljepota čistog kršćanskog života uvijek privlači, dosljednost izaziva poštovanje, svetost nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

No, osim naše, krštene ili nekrštene braće, tu su i tisuće migranata na putu u zapadnu Europu. Hrvatska nije izuzetak.

Čini nam se da sve nadilazi naše snage i da već dosta muke imamo s očuvanjem svoje vjere. Sve je to istina. Nije u našoj moći mijenjati srca ljudi. To je uvijek bilo Božje djelo, ali jest u našoj moći poput sv. Leopolda vjerovati da je Bogu sve moguće. Zato se i čuvanje svoje baštine, vjere i kulture ne čini zaključavanjem u trezor ili zidanjem zidina oko nas. Sjetimo se Evanđelja i talenata. Onaj koji je htio sačuvati povjereno i zakopao talenat u zemlju, na kraju je sve izgubio. Otvaranje životu, otvaranje drugima, uvijek nosi sobom i određeni rizik, ali jedino takav način života donosi uspjeh, plodove dobra i svetosti.