Sahranjen omiljeni kapucin fra Bono Zvonimir Šagi

Fra Bono Zvonimir Šagi, omiljeni varaždinski kapucin, koji je nakon kratke i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo u ponedjeljak 16. studenoga u varaždinskoj Općoj bolnici u 88. godini života, 69. godini redovništva i 63. godini svećeništva, sahranjen je u kapucinskoj grobnici na Gradskom groblju u Varaždinu u četvrtak 19. studenoga.

Sprovodne obrede predvodio je mons. Bože Radoš, varaždinski biskup, a svetu misu zadušnicu u dvorištu kapucinske crkve Presvetog trojstva mons. Ivica Petanjak, krčki biskup, u zajedništvu s dvadesetak svećenika i redovnika, te, radi nepovoljne epidemiološke situacije, u nazočnosti tek manjeg broja rodbine, prijatelja i vjernika, piše Varaždinska biskupija.

Uime mons. Josipa Mrzljaka, biskupa u miru, svih svećenika, redovnika i redovnica te čitavog Božjeg naroda Varaždinske biskupije, iskrenu sućut svima ožalošćenima izrazio je na početku sprovoda na groblju u Varaždinu varaždinski biskup, mons. Bože Radoš. Biskup Radoš je kazao kako vjeruje da je bogat mirom u duši, praćen prijateljstvom i mirom svoje zajednice, s punom košarom dobrih djela fra Bono pošao na posljednje putovanje, na put u Očevu kuću. Ostajemo mu zahvalni, a to mu želimo izreći kroz molitvu za njegovu dušu, poručio je mons. Radoš..

- Fra Bono je bio osjetljiv za disanje svoga vremena. Mnogim ljudima se približio, učio ih je kako udahnuti Evanđelje i živjeti Boga. Po tome je bio poseban i privlačan. Bio je čovjek Crkve, osjetio je i radovao se novim vjetrovima koji su zapuhali po Drugom vatikanskom koncilu. Novo disanje Crkve bilo je njegovo disanje. Nastojao je da to disanje prenese u svoju zajednicu, konkretno u svakoga čovjeka. Tražio je puteve po kojima Bog želi doći u ljudsku dušu. Nije se ustručavao biti slobodan u traženju. S mnogima se dobro razumio, za mnoge je bio čvrsta točka i uporište u njihovom traženju puta prema Bogu. Draga braćo kapucini, fra Bono je bio živa nepisana povijest vaše zajednice i provincije. Isto tako, možda još više, ovoga grada kojeg je volio onako kako se samo rodna gruda može voljeti. Stoga smo danas svi siromašniji za jednu dobru dušu. Dobri duh varaždinskog samostana, grada, provincije i biskupije. Vjerujem čvrsto da je njegov posljednji izdisaj, početak novoga disanja u Bogu u vječnosti. Vjerujemo i ponizno molimo onoga u čije je ruke stavio cijeli svoj život da ga pozove riječima “Slugo dobri Bono, uđi u radost Gospodara svog” - rekao je varaždinski biskup.

Ispred Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića riječi zahvale uputio je provincijalni magistar fra Jure Šarčević. Zahvalio je svim djelatnicima Opće bolnice Varaždin na skrbi i njezi za fra Bonu, kao i za sve druge bolesnike koji se u ovim teškim i neizvjesnim vremenima liječe od COVIDA-19. Nakon što je pročitao nekoliko crtica iz fra Boninog životopisa, fra Jure je dodao kako se iza suhoparnih biografskih podataka zapravo krije jedan uistinu bogat i plodan život koji se ne može sažeti u nekoliko kartica teksta.

- Izvan sumnje pater Bono spada u red velikih i zaslužnih ljudi naše Provincije u njenoj novijoj povijesti, pa i naše Crkve. Iako je bio svestrana ličnost, ipak lako ga se prepoznaje u nekoliko temeljnih odrednica. Kao redovnik kapucin živio je skromno, asketski i druge je poticao na odricanje. Osim knjiga i novina, drugo nije tražio. Kao svećenik i župnik istakao se neumornim pastoralnim radom na župi i izvan nje. U tome je bio kreativan i učinkovit. Nalazio je vrijeme i mjesto za svakog vjernika. U mlađim godinama svoga dugoga života noćima nije odlazio spavati u krevet, nego je ostao u  župnom uredu, studirao, pratio zbivanja u Crkvi kod nas i u svijetu i pripremao pastoralne planove. Iako je bio praktičan pastoralni radnik, Bono se bavio teologijom i pisanjem. Nijedno pitanje ili tema njemu nije bila strana i nepoznata. Često je bio kritičan i britak riječima i perom, prema svojima u Crkvi, ali i onima iz nje, zbog toga su ga znali napadati, ali on nije odustajao od svoga uvjerenja i stava. Kao franjevac kapucin bio blizak ljudima, pravi „pučki fratar“. On je sav svoj život promatrao i živio kroz prizmu brige za ljude svojim svestranim pastoralnim radom - poručio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića.

Bono Zvonimir Šagi, sin Stjepana i Ane rođene Bunić, rođen je 11. prosinca 1932. godine u Brodarovcu, u Župi svetog Jurja Maruševec. Osnovnu školu pohađao je u Druškovcu i Maruševcu, gimnaziju u Varaždinu (1. razred u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a 2. u Realnoj gimnaziji u Varaždinu) i u Nadbiskupskoj Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U kapucinski red stupio je 17. rujna 1950. u Varaždinu, doživotne redovničke zavjete položio u Zagrebu 4. listopada 1955., za svećenika je zaređen 2. studenoga 1958. u Varaždinu, a svoju mladu misu imao je 9. studenoga 1958. u Maruševcu.

Diplomirao je teologiju 1959. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svećeničku službu započeo kao vjeroučitelj u Župi svetog Mihaela u Zagrebu (Dubrava) od 1958. do 1961. Nakon što je ukinut vjeronauk u školi, prvi je u Zagrebu organizirao redovni tjedni vjeronauk u župi za srednjoškolce i studente.

U ožujku 1961. poslan je u Varaždin po želji nadbiskupa Franje Šepera da pripremi osnivanje župa sv. Vida u Varaždinu i sv. Mihaela u Sračincu. Župe su osnovane 8. listopada 1961. Otada do 2008. godine vrši službu župnika Župe svetog Vida u Varaždinu uz suradnju ostale braće svećenika varaždinskog Kapucinskog samostana, uz to je još od 1965. do 1971. upravljao i Župom Sračinec. Službu župnika Župe sv. Vida obavljao je do svoje 75. godine, kada je prema propisima crkvenog prava dao ostavku na tu dužnost u srpnju 2008. godine. U više mandata bio i gvardijan Kapucinskog samostana u Varaždinu.

U pet trogodišnjih mandata bio je biran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića (1973. - 1982. i 1988. - 1992). i u jednom mandatu (1976. - 1979.) predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara (svih provincijala) u tadašnjoj Jugoslaviji (KVRPJ). Aktivno je sudjelovao na četiri generalna kapitula Reda u Rimu i svojim doprinosom sudjelovao u pokoncilskoj obnovi redovničkih pravila i kanonskih propisa glede redovnika. Bavio se pretežito pastoralnom (kontekstualno-praktičnom) teologijom, suvremenom kršćanskom duhovnošću, praktičnom problematikom redovništva i Socijalnim naukom Crkve. S tog je područja napisao više knjiga i više stotina, što stručnih i znanstvenih, što publicističkih članaka, odnosno eseja. Do sada ima 17 objavljenih knjiga.

Od 1988. do 2002. vanjski je predavač na Institutu za kršćansku duhovnost pri KBF-u u Zagrebu. Od 1984. do 2005. godine stalni je kolumnist u katoličkoj obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti KANA (kolumna “U sadašnjem trenutku”), od 1987. do 1992. glavni i odgovorni urednik AKSE (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti), a od 1993. do 2002. glavni urednik revije za propovjednike “Služba Riječi”, koju izdaje također Kršćanska sadašnjost. U toj je reviji napisao devet godišta homilija za sve nedjelje i blagdane u godini. Objavljuje članke u raznim časopisima: “Svesci”, “Bogoslovska smotra” i dr., te sudjeluje na teološkim i drugim simpozijima, javnim tribinama itd.

Za svoj rad dobio je mnoga priznanja i nagrade: od Hrvatskog Novinarskog Društva dobio je nagradu „Marija Jurić Zagorka“ za kolumnu 1996. godine. Dobitnik je Plakete Grada Varaždina 1996. godine. Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije za životno djelo 2002., a 2008. proglašen je počasnim  građaninom općine Maruševec. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović dodijelio mu je 30. lipnja odlikovanje „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“. Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku dodijelilo mu je 25. listopada. 20014. Ekumensku povelju. Hrvatsko društvo katoličkih novinara 16. svibnja 2018. dodijelilo mu je nagradu za životno djelo, a iste godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća prigodom obilježavanja Dana Grada Varaždina, 6. prosinca, primio je Nagradu za životno djelo 'za 60 godina svećeništva, unaprjeđenje i promicanje teološke znanosti te za sveukupni doprinos u znanstvenom i kulturnom životu grada Varaždina'.