Svjedočanstvo misionarke, s. Franciske: 'Za vjeru u Ugandi treba jako trpjeti'

U ponedjeljak 9. listopada, u Župi sv. Petra na Vidicima euharistijsko slavlje na blagdan Posvete Lateranske bazilike, majke svih crkava, predvodio je povjerenik za misije i misijsko djelovanje, don Tomislav Puljić, župnik Župe Srca Isusova na Baldekinu.

Poseban događaj tijekom propovijedi donijela nam je jedna sestra franjevka iz daleke Afrike. Riječ je o s. Franciski Slađani Ivanović koja djeluje kao misionarka u zajednici sestara u mjestu Ruti kod Mbarare, u Ugandi, već pune dvije godine. Te je večeri okupljenim vjernicima posvjedočila o životu u misijama. Sestra inače pripada Bosansko-hrvatskoj provinciji Prečistog Srca Marijina, piše Šibenska biskupija.

U svojoj propovijedi don Tomislav je najprije u skladu s blagdanom dana obuhvatio povijest posveta crkava, počevši od Rima, pa nadalje po cijelom svijetu. Na koncu je rekao nekoliko zanimljivosti o crkvama u Šibeniku – od sveukupno dvadeset i četiri crkava i kapelica, posvećenih je samo devet. Posveta crkve svetkovina je u određenoj mjesnoj crkvi zbog iznimne važnosti milosti posvećenja. S obzirom na to da je prvoj Crkvi Krist rekao: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15), don Tomislav je obuhvatio misijsko poslanje Crkve sadržano u toj ključnoj rečenici prepustivši tako riječ s. Franciski.

Svoje svjedočanstvo sestra je započela rečenicom kako je krv mučenika sjeme novih kršćana, te je na taj način dala uvid u stvarno stanje misije u Ugandi, posebice zato što je za vjeru trebalo i treba trpjeti. Kršćanstvo u Africi prihvaćeno je zahvaljujući mnogim misionarima koji dolaze iz svega svijeta. No, precizirala nam je i realno stanje u kojem sestre franjevke  ondje trenutačno žive. Najprije, važno je istaknuti da je Uganda obradiva zemlja, ali da oni koji žele nešto posijati i uzgajati za potrebe obitelji ne smiju jer se zemlja mora iznajmljivati, a to je vrlo skupo.

Govoreći o prilikama djece, naglasila je kako su djeca ugrožena skupina jer ako ne idu u školu ili nešto ne rade, umiru od gladi. Djevojčice su izložene prostituciji zbog zarade i prehranjivanja obitelji, a nažalost, nije ih mimoišla ni aktualna pandemija virusa COVID-19. Pritisnuti su sa svih strana raznoraznim nedaćama, kao što su: zagađena voda, razne bolesti, od kojih je najčešći AIDS, materijalno siromaštvo, nemogućnost posla, itd. Djece ima, ali sredstava za školovanje djece nema dovoljno. No, postoji i jedna pozitivna priča koja je nedavno izašla na vidjelo, a ta je da je jedna djevojka, Martina Fišić, koja inače živi i radi u Irskoj zajedno sa sestrom s. Franciske, Frankom Ivanović, osnovala fond preko kojeg je u selu Karundi, koje su posjetile, izgradile školu za djecu. Potrebna su im kumstva, to jest dobrovoljno plaćanje školarine za djecu, kao i mnoga druga materijalna sredstva za normalan život.

Unatoč mnogim izazovima u dalekoj Ugandi, sestra na kraju tumači kako im uopće ne ponestaje radosti te kako im je najveća radost poći na euharistijsko slavlje koje traje po pet i više sati. Oni su uz Boga, blizu Njegovu Srcu koje čuje vapaj svoje djece, a na nama je da probudimo milosrđe i da nađemo načina kako doći do njihovih srdaca.

Druženje sa sestrom, kao i mnoga pitanja vezana za misije u Ugandi nastavila su se u ugodnom druženju u župnoj dvorani.