Tijelovo u Gori i krštenje petog djeteta obitelji Nikić

U koncelebraciji je bio župnik sisačke Župe Pohoda BDM, vlč. Ivan Grbešić, koji je na početku pozdravio biskupa i sve okupljene pozvavši ih na molitvu za župnika ove župe i rektora, preč. Paška Glasnovića, koji je iznenada završio na liječenju u bolnici. Tom prigodom biskup je pod Misom krstio Katarinu, peto dijete u obitelji Josipa i Paline Nikić.

Biskup je u homiliji poručio da nas današnja svetkovina vraća na početke i samu bit naše vjere. 'Slaveći Euharistiju, mi slavimo Kristovo utjelovljenje, Tijelo Kristovo koje nam se daje u kruhu i Njegova Krv u vinu koje posvećujemo na oltaru kad opunomoćeni službenik Crkve izgovara Isusove riječi: 'Ovo je tijelo moje; Ovo je krv moja.' To je isto Tijelo Kristovo koje mi blagujemo u svetoj pričesti, koje je rodila Blažena Djevica Marija. Evo, mi danas slavimo Tijelovo u svetištu Majke Božje Gorske. Ono je danas razrušeno. Kao da nam govori: 'Isus, kojega je rodila Marija, jest onaj hram koji je bio srušen, ali ga je On za tri dana opet sagradio. Ali, to da je bio srušen – kako je najavio Židovima koji su ga pitali kojom vlašću iz hrama izgoni trgovce – znači da je umro za nas na križu.' Euharistija je to dvoje: žrtva i gozba. Žrtva Kristova na Kalvariji bila je u davanju života, Krist je tu umro za nas. Euharistija je nekrvna žrtva, kako se voli reći, jer u njoj Isus Krist ne umire ponovno, nego nam se On daje, ali žrtva je ista: Njegova ljubav prema nama. Euharistija je stoga najveća ljubav Božja na zemlji.

Gozba je s Kristom jer nam se daje kruh života, jer blagujemo Tijelo Kristovo i Njegovu Krv u prilikama kruha i vina, da nas nahrani za vječni život. Da bismo bili dionici te gozbe, potrebna je – poniznost', rekao je biskup te podsjetio na riječi pape Benedikta XVI. koji je rekao da je Veliki četvrtak škola poniznosti. 

U nastavku, biskup je ustvrdio kako se Kristova žrtva i polaganje života ne može shvatiti bez shvaćanja poniznosti koju nam je Bog sam pokazao u Kristu i osobito na križu te nam je tako i Euharistiju darovao kao najveći znak one ljubavi koja je bila spremna iz poniznosti poći u smrt za nas. 'Budimo zahvalni Gospodinu koji nam u Euharistiji dolazi u susret. Budimo zahvalni i Mariji koja je omogućila utjelovljenje Sina Božjega koji je po Njezinu pristanku i sudjelovanju radi nas ljudi i našega spasenja postao čovjekom. Poklonimo se Gospodinu u Euharistiji, najprije tako što ćemo blagovati Njegovo uskrsnulo Tijelo, koje nam se daje u otajstvu, a mi ga blagujemo stvarno prisutna u kruhu i vinu.

Danas mu se ne samo klanjamo, i tako mu zahvaljujemo što nam je došao po Mariji, umro za nas na križu, darovao nam se u Euharistiji, poučio nas poniznosti i pozvao da ga slijedimo, nego mi ga danas želimo pokazati svijetu. Kad se, naime, nosi Presveti Sakrament u tijelovskoj procesiji, želi se svima pokazati tu najveću ljubav koja nas je spasila i koja nas hrani tih istim duhom služenja i poniznosti kojim je On hodio da bi nam darovao spasenje.'

Istaknuvši kako tako i sebi i svijetu pokazujemo Krista, kad ga pronosimo našim ulicama i trgovima, našim selima i gradovima, biskup je poručio da na taj način kao da želimo reći da On mora biti prisutan u našim životima, ma gdje mi to bili. 'Možda u ovim krajevima Lijepe Naše, upravo u Gori, na Banovini, u Sisačkoj biskupiji, bolje razumijemo što to znači krv svoju proliti za druge. To je Isus učinio za nas na križu, ali to su naši branitelji činili tijekom naše prošlosti, osobito u ovim krajevima. Sada nas je pogodio i potres. I to je još jedna kušnja koju trebamo svladati: žrtva života uvijek je plodonosna, ona se nikad ne daje uzalud. Tako i naše rane koje imamo, osobito u ovim krajevima, znak su naše vjernosti Bogu i svojem narodu, ovoj rodnoj grudi koja nas zove da ju ne napustimo, da se za nju žrtvujemo, da u Kristovoj poniznosti i žrtvi pronađemo snagu i za vlastitu žrtvu i poniznost, za ljubav prema Bogu i čovjeku', zaključio je biskup.