U Gredi proslavljen blagdan sv. Akcija i 430 godina od Sisačke bitke

Svečanu Misu ispred kapelice sv. Akacija predslavio je sisački biskup Vlado Košić. Suslavili su generalni vikar Sisačke biskupije, mons. Ivica Mađer, domaći župnik Dragutin Papić, prepošt Stolnog kaptola Svetoga Križa, mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik Marko Karača, kutinski župnik Vladimir Hren, župnik petrinjske Župe Preobraženja Gospodinova Damir Ceković i policijski kapelan Ivo Borić.

U homiliji je biskup Košić podsjetio da je tradicija da se 22. lipnja na tom mjestu slavi Misa u spomen na slavnu sisačku pobjedu kada su malobrojni, ali srčani branitelji zaustavili osmanlijsko nadiranje. ''To je bila velika pobjeda, tako da su sva zvona zvonila u srednjoj Europi, Beču, Budimpešti i dakako u Zagrebu na spomen tog događaja. U Zagrebu svakog dana u 14 sati, kada je ta bitka završila, odnosno kada je došao glas da je kršćanska vojska pobijedila, zvonilo je malo zvono pet minuta, a od 2010. godine i mi smo na našoj sisačkoj katedrali osposobili zvona da zvone u isto vrijeme. Tako je bilo sve do 2020. godine, do potresa. Nadamo se da će uskoro ponovno zvoniti zvona i širiti glas o toj pobjedi. Taj zvon je također znak i teškog života koji se ovdje na ovim našim prostorima živio tijekom stoljeća, kada je doista Hrvatska bila mučenička, posebice u 16. i 17. stoljeću, koja su bila, kako su povjesničari zapisali, stoljeća plača. Mnogo je tada ljudi ubijeno i protjerano iz ovih naših krajeva'', rekao je biskup.

Dodao je da je tako do dana današnjeg jer je taj hrvatski prostor uvijek bio napadan, uvijek se morao braniti i uvijek je na njemu bilo teško živjeti.

U nastavku je predslavitelj rekao da su sv. Akcije i drugovi mučenici, čiji se blagdan na taj dan slavi, a poginuli su u progonu 140. godine, znak da je već od početka Crkva bila mučenička. Usprkos trpljenju kojem su bili podvrgnuti, ostali su vjerni svom Kralju svih kraljeva, Isusu Kristu. Poručio je i da su takvo mučeništvo podnosili i dali svoj život za Krista i brojni hrvatski ljudi, i zato postoje svetci poput Nikole Tavelića, Marka Križevčanina i brojnih drugih.

Spomenuvši se mučeništva blaženih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica, upitao je tko su ti koji su počinili zločine nad njima. ''Uglavnom su to bili ljudi na vlasti koji su svoju moć iskazivali nad tim nedužnima zbog njihove vjere, želeći ih instrumentalizirati da njima služe. Oni se, međutim, nisu željeli odreći svoje vjere, kao i naš sveti Kvirin, ni pod cijenu smrti. Mnogi na ovom svijetu sebe proglašavaju bogovima i žele da im se drugi klanjaju. Kršćani to nikad nisu htjeli, nisu na to pristali jer je njihov Bog Isus Krist i za njih nema drugih bogova, i zato su spremni podnijeti i mučeništvo. Evo, još ću jednu veliku tragediju našeg naroda spomenuti. A to je Bleiburg. To je Križni put koji je pokosio gotovo pola milijuna Hrvata i po tome pljuvati, tu žrtvu ne prihvaćati, znak je nepoštivanja osoba i ljudi koji nisu tada bili vojska i koji su bili razoružani, a bilo ih je samo civila oko dvjesto tisuća na tom polju. Ubijani su bez ikakva suda i tjerani su po čitavom ovom području sve do Makedonije. Ubijeno je i više od petsto svećenika od kojih su dvadeset i dvojica iz naše biskupije. I zato, kako je moguće veličati taj režim, taj zločinački režim ubojica i njima se diviti, a prezirati svoj narod koji je toliko propatio i koji je bio njihova žrtva? Trebamo pred istinom stajati, pa bila ona nama gorka, ili draga. Takvu kakva jest treba prihvatiti, ne možemo ju nijekati. Kada sam prije petnaestak godina bio na čelu Iustitia et pax, u Njemačkoj je postojao zakon, ne znam postoji li još i sada, o takozvanom negacionizmu, tj. da je onaj koji je nijekao holokaust bio kažnjen. Dakle, tko ne bi priznavao da su nacisti činili zlo nad Židovima i ubijali ih, za to je bio sankcioniran. Tada smo i mi dali izjavu da bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj, da bi onaj tko niječe zločine partizana i komunista trebao biti kažnjen. Kod nas još na raznim razinama vlasti vladaju oni koji to niječu, i zato se trebaju zamisliti jer, istina je istina, pa bila ona i gorka, uvijek je samo istina. Zato se ne može početi s obnovom ni društva, ni obitelji ni bilo koje zajednice ako se ne suočimo s istinom. Može se događaje interpretirati ovako ili onako, ali činjenice su krute. One su takve kakve jesu. Ono što se dogodilo nije moguće izmijeniti, i to trebamo priznati i pred time se trebamo pokloniti. Činjenica je da se posvuda oko nas nalaze jame, ta mjesta smrti koja pokazuju krvavi karakter te revolucije i onih koji su naviještali bolju budućnost, a napravili su goru budućnost. Oni su progonili ljude, ukinuli su sve slobode, a među njima, osobito vjersku. To neki i danas žele, ali to nije moguće. Nije moguće jer je Krist pobjednik, jer je On jači od svakoga zla, a ti naši ljudi, sve te žrtve tolikih ratova, ugradili su se u povijest našeg naroda za njegov boljitak.

Nakon popričesne molitve okupljene je pozdravio i domaći župnik, preč. Papić, zahvalivši svim župljanima koji su pomogli u pripremi slavlja.