Veliki intervju s mons. Jozićem: 'Gdje god bio, uvijek ću ostati Hrvat i dio ovoga naroda'

Veliki intervju s mons. Jozićem: 'Gdje god bio, uvijek ću ostati Hrvat i dio ovoga naroda'

Događaj koji je obilježio sredinu rujna 2020. u Crkvi u Hrvata, ali i šire, svakako je biskupsko ređenje mons. Ante Jozića u Solinu.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
IKA
Objavljeno:
 
21.09.2020 14:13

 

Biskupsko ređenje mons. Ante Jozića bila je prva takva svečanost u nedavno posvećenoj crkvi Svete obitelji, u Prasvetištu Gospe od Otoka, u Solinu. Ovaj razgovor za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM), odnosno za Hrvatski katolički radio (HKR) i Informativnu katoličku agenciju (IKA) nastao je u Jozićevoj rodnoj kući, u Trilju, u kojoj, nakon ređenja, čeka polazak u Bjelorusiju gdje je imenovan za novog apostolskog nuncija Svete Stolice.

Događaj koji je obilježio sredinu rujna 2020. u Crkvi u Hrvata, ali i šire, svakako je biskupsko ređenje u Solinu. Za biskupa je ondje 16. rujna posvećen mons. Ante Jozić, novi apostolski nuncij u Bjelorusiji, rodom iz Trilja. Njegova životna priča obiluje očitovanjem Božje milosti i upornosti, osobito protekla godina. No, mons. Jozić u Katoličkoj Crkvi ostavio je značajan trag vjernosti Kristu, postao je prepoznatljiv po vještinama dijaloga, mudrosti, strpljivosti – osobinama tako potrebnima za stvaranje mostova – u Crkvi i u ime Crkve.

To je prepoznao i papa Franjo te ga je, nakon njegova bogatog diplomatskog iskustva, u svibnju 2020. godine imenovao apostolskim nuncijem u Bjelorusiji. Mons. Jozić danas ima 53 godine (rođen je 16. siječnja 1967.), za svećenika je zaređen 1992. godine, govori devet stranih jezika. Nakon prvih svećeničkih godina u Makarskoj, studirao je u Rimu, te kasnije kao predstavnik Svete Stolice djelovao u Indiji, Moskvi i Hong Kongu. Početkom prošle godine Sveti Otac imenovao ga je apostolskim nuncijem u Obali Bjelokosti.

Nakon nesreće koju je doživio u travnju 2019., i dugog oporavka po Božjoj milosti i zagovoru Gospe Sinjske, mons. Ante Jozić spreman je preuzeti novu službu – pod geslom: 'U tebe se, Gospodine, uzdam!' Naslovni je nadbiskup Cisse, a uskoro ga čeka put na dužnost nuncija u Bjelorusiju. Njegovo biskupsko ređenje bilo je prva takva svečanost u nedavno posvećenoj crkvi Svete obitelji, u Prasvetištu Gospe od Otoka, u Solinu. Ovaj razgovor za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM), odnosno za Hrvatski katolički radio (HKR) i Informativnu katoličku agenciju (IKA) nastao je u Jozićevoj rodnoj kući, u Trilju, u kojoj, nakon ređenja, čeka polazak u Bjelorusiju.

Mons. Joziću, hvala vam na susretljivosti koju ste nam iskazali pozivajući nas na ovaj razgovor u svoj dom. Nakon što smo pratili vaše ređenje u Solinu, u kojem se osjećala nazočnost mistike samog otajstva, možete li se osvrnuti na proteklu godinu u kojoj su se ispreplitale, ljudski gledano, neizvjesnosti i božanski čudesni koraci, unatoč odgodi vašeg ređenja u čak dva navrata?

– Hvala vama na posjetu. Moje ređenje bilo je odgađano dvaput zbog poznatih razloga. Prvi put bilo je zakazano za 1. svibnja prošle godine, ali je zbog jedne nepredviđene situacije, nezgode, automobilske nesreće, od 7. travnja prošle godine ređenje moralo biti odgođeno jer su moje liječenje i oporavak trajali mnogo duže. Drugi put bilo je odgođeno zbog trenutačne pandemije. Ređenje je trebalo biti u Rimu, zajedno s jednim kolegom Ircem, 21. ožujka, no poglavari su smatrali da u to vrijeme nije dobro riskirati naše živote i živote naših bližnjih, naše obitelji, rodbine, pa su odlučili da se to dogodi u našim mjesnim biskupijama kada za to bude najpogodnije vrijeme. Evo sada se to dogodilo, u trećem pokušaju, u srijedu 16. rujna, kako bismo mogli sve pripremiti i izbjeći bilo kakvu zarazu. Iako je i ovo sada vrijeme u kojem smo izloženi epidemiji, ali, hvala Bogu, vjerujem da je sve prošlo uredu. Bio je radni dan, a bio je to zapravo ujedno i dan moje naslovne Biskupije Cisse u Istri, koja je nekoć postojala, i o kojoj povijesni izvori i vrela govore i slavi se sveta Eufemija, zaštitnica grada Rovinja i moje biskupije, kazao je na početku razgovora novozaređeni naslovni nadbiskup Cisse, mons. Ante Jozić.

Prometna nesreća u Tunelu sv. Ilije, u Biokovu 7. travnja prošle godine promijenila vam je život. Teško ste stradali, a mnogi su potvrdili da je vaš oporavak pravo čudo! Mnogi su molili za vas. Informativno, možemo spomenuti da vam je u nesreći slomljena potkoljenica i natkoljenica lijeve noge, slomljene su pete obiju nogu, prsti na objema nogama, zadobili ste teške unutarnje ozljede trbušne šupljine, crijeva, nagnječenje pluća i srca, lomove rebara… Na svu sreću, nije bilo teške ozljede glave. Što ste vi u sebi prolazili u to vrijeme oporavka?

– Bili su to vrlo teški dani za mene, kada sam osjetio jake, teške, fizičke boli, ali hvala Bogu, prošlo je. Uz Božju pomoć i uz molitve mnogih. Vama su dobro poznate sve moje dijagnoze koje sam imao, bilo ih je ukupno 37. Zahvaljujući naporima i pomoći liječnika i terapeuta, te ostalog medicinskog osoblja, ja sam uspio sve to nadvladati. Ustao sam na vlastite noge, prohodao sam ponovno, učio sam hodati. I, hvala Bogu, izliječio sam sve rane i vraćam se polagano, normalno, svom poslu. Svaka je bol teška. Bilo je to vrijeme dubokog razmišljanja, promišljanja, što će biti s mojim životom, s mojim zdravljem, hoću li moći nastaviti, hoću li se vratiti u normalu, hoću li moći nastaviti služiti kao svećenik, ili kao biskup, hoću li moći nastaviti svoju crkvenu misiju. Ali, hvala Bogu, osjetio sam ja tu pomoć 'izvanka'. Liječnici su odradili svoje što je najbolje moguće, ali ti su mi isti liječnici, znajući kakve sam povrede imao, rekli da je bila 'intervencija izvana'. To su ti trenutci, ne znamo kako, ne znamo zašto, jer pojedine bolesti i ozljede teško mogu ozdraviti u tako kratkom vremenu. Moram reći da sam polagano stao na noge i načinio prve korake već nakon mjesec i pol dana od nesreće. To je ipak veliko čudo, jer kaže jedan liječnik da su se neki njegovi pacijenti sa sličnim ozljedama, lomovima, oporavljali nekoliko mjeseci, a neki i nekoliko godina. Hvala Bogu da mi je dao snage da te povrede što lakše nadiđem, ozdravim i vratim se svom poslu. I sada se polagano spremam za skorašnje putovanje u nuncijaturu, u Minsk, u Bjelorusiji.

Za vrijeme oporavka u bolnici posjećivali su vas mnogi. Osim kardinala Pietra Parolina, bili su tu i drugi biskupi i nadbiskupi: mons. Marin Barišić; nadbiskup Splitsko-makarske nadbiskupije, Giuseppe Pinto, bivši apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Također i Gabriele Caccia, bivši apostolski nuncij na Filipinima, ostali hrvatski biskupi, ali i kardinal John Tong, apostolski administrator Biskupije Hong Konga, koji je bio kod vas oko blagdana sv. Dujma. U njegovoj pratnji bili su i njegovi svećenici i brojni vjernici. Ne smijemo zaboraviti da se tih dana dogodio i poziv pape Franje.

– Nakon nesreće, mnogi ljudi željeli su me posjetiti u bolnici, htjeli me vidjeti, sa mnom razgovarati. Uz mnoge, došao mi je u posjet i kardinal Parolin, koji je trebao doći na moje ređenje. Bez obzira na to što je otkazao kartu, i nije mislio doći, ipak je došao, posjetio me i dao mi podršku. Doduše, bio je to kratak posjet kardinala Parolina, trajao je oko sat vremena. Toga dana osjetio sam brigu mnogih ljudi za mene, za moje zdravlje, ne samo kardinala Parolina, već cijele Crkve, svih ljudi u Vatikanu. Na poseban način i pape Franje, koji me nakon nekoliko dana i osobno nazvao. Budući da poznajem papu Franju, znao sam da je on, jer sam mu prepoznao glas, inače ne bih vjerovao da je to on. Kazao mi je da je molio za mene, da su svi u Vatikanu molili za moje zdravlje, za moje ozdravljenje. Ganula me pažnja koju mi je Papa ukazao tim telefonskim pozivom, koji je trajao nekoliko minuta i kad mi je rekao da mi u glasu osjeća da sam potpuno ozdravio, da sam kao Lazar izašao iz groba, od mrtvih. I rekao mi je riječi ohrabrenja, da se ne bojim, da će biti dobro, da se uzdam u Božju pomoć, u molitve drugih i da samo hrabro nastavim liječenje i rehabilitaciju. To su bili trenutci, telefonski poziv Pape, posjet kardinala Parolina i posjete drugih biskupa iz Hrvatske i drugih zemalja. Svi koji su željeli doći na moje ređenje, došli su mi u posjet, u bolnicu. To mi je stvarno dalo snagu, ohrabrenje i pomoć da ima smisla živjeti, ima smisla boriti se, izdržati napore, nevolje, jer nakon toga dolazi nešto lijepo – vraćamo se životu. Svaki je život dragocjen, vrijedan, svako je zvanje važno. Povratak životu, svom poslu, čovjeka nadopunjuje, ispunjava, nadahnjuje.

Poslije tako teških ozljeda vi ste 2019. godine izašli iz bolnice bez pomagala i prvo što ste učinili bilo je to da ste zahvalili Gospi Sinjskoj. Kako sada gledate na to vrijeme i koje je za vas sada, nakon svega, ključno iskustvo Božjeg nauma s vama? Kakav je bio povratak, možemo to tako reći, s ruba života?

– Još prije potpunog izlaska iz same bolnice, odlučio sam tražiti dopuštenje da nakratko izađem i pođem u samostan Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, te izrazim zahvalnost Gospi na pomoći, na ozdravljenju, što me sačuvala i očuvala na životu, Tada sam još bio na štakama i mučio sam se hodati, ali sam pokušao bez štaka i kleknuti i dignuti se. I uspio sam. To je primijetio liječnik koji je tu bio i rekao da ljepše klečim i klecam nego on koji ima zdrave noge. Bilo je to ohrabrenje da ima smisla učiniti sve što liječnici traže i, uz Božju pomoć, molitvu, život ima smisla i možemo se vratiti u život. Normalno, nije život više kao što je bio prije, moje noge su drukčije, nisu kao prije, ali ja mogu ponijeti sve svoje stvari, mogu potpuno djelovati kao svećenik, kao biskup, na svom poslu, u svojoj misiji.
Kao i kardinal Stepinac, izabrao sam biskupsko geslo: 'U tebe se, Gospodine, uzdam!'

Mons. Joziću, bilo je doista milosno biti dio vašeg ređenja, pogotovo zato što je bilo u novoj crkvi Svete obitelji u Prasvetištu Gospe od Otoka. Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić podsjetio je kako je jedan Petrov nasljednik, papa Grgur VII., 8. listopada 1075. godine poslao 'svoga legata', apostolskog nuncija, upravo u Solin, koji je u krunidbenoj bazilici svetog Petra i Mojsija u ovom gradu okrunio hrvatskog kralja Zvonimira. Kako je bilo biti zaređen na takvom povijesnom mjestu?

– Mi svećenici Splitsko-makarske nadbiskupije potpuno smo svjesni važnosti solinskog Prasvetišta, solinskog mjesta, i ja sam u svojem govoru rekao da je to mjesto sagrađeno na korijenima kršćanstva i hrvatske državnosti. Dolazak opata legata Gebizona u Split, odnosno u Solin, i krunjenje u 11. stoljeću označava i Papino priznanje hrvatske državnosti i veze Hrvata sa Svetom Stolicom na korijenima kršćanstva. Svakako, ta mi je važnost stalno bila u srcu, otpočetka. Kad sam saznao da ovo Prasvetište, ova crkva, u ovom vremenu može biti završena i da u njoj bude moje ređenje, normalno da mi je srce zaigralo. I kad sam saznao da se moje ređenje ipak ne odgađa, već će se dogoditi tu, u središtu kršćanstva za nas Hrvate, bio sam presretan. Usto, mislio sam na sve svoje bližnje, da ne putuju daleko na moje ređenje. Na svoje roditelje, članove svoje obitelji, svoju rodbinu, svoju Crkvu, svoju nadbiskupiju i cijeli hrvatski narod. Izabrao sam geslo svog biskupskog služenja: 'U tebe se, Gospodine, uzdam!' To je geslo imao kardinal Stepinac, to geslo imaju i neki drugi naši biskupi. To sam zapravo geslo imao i ja kad sam zaređen za đakona, Nisam ja to ukrao Stepincu, nisam ja to ukrao nikom. Mene je ispunio taj poziv da svi budemo jedno. Vidite, doživio sam tu tragediju o kojoj smo govorili, kada čovjek doživi nešto takvo, kad je bespomoćan, kad nema pomoći ni od kud, kad je beznadan, kad je u velikoj tuzi, u bolesti, u muci, kad ne zna što će biti s njim, kad mnogi izgube volju za život, izgube smisao za život, jedna takva rečenica daje snagu, ohrabrenje, da jedino u Bogu postoji nada, sigurnost i utjeha. 'U tebe se, Gospodine, uzdam!' Moj cijeli rad, svećenički i dosadašnji, bio je u tom znaku, u tom geslu. Bilo bi mi najdraže da tako i ostane i u budućnosti mog biskupskog služenja i predstavljanja Svetog Oca u državama u kojima budem radio, primjerice uskoro u Bjelorusiji. Neka bude kroz nadu, kroz smisao, da sve ono što sam doživio na neki način pretvorim u jedno novo iskustvo za rad koji me čeka.

Jeste li u trenutku ređenja mislili na svoju obitelj? Dolazite iz obitelji s jedanaestero djece, a vi ste osmo dijete svojim roditeljima?

– Rekao sam u svom govoru da zahvaljujem Trojedinom Bogu na daru života koji me preko mojih roditelja pozvao u ovaj svijet, koji me obdario raznim darovima, koji me čuvao i očuvao i dao mi novu priliku. Ništa bez Božje pomoći i bez pomoći mojih najbližih. Ja dolazim iz brojne obitelji, nas je zapravo bilo dvanaest u obitelji, jedanaest nas je živućih. Meni je obitelj uvijek bila bliska, blizu, pogotovo u trenutcima tragedije, nesreće. Potrošili su mnogo svog dragocjenog vremena, i slobodnog i radnog, kako bi bili uz mene, kako bi me ohrabrili, služili mi, kako bi mi dali novu nadu. Ja sam svima njima duboko zahvalan na tome. Mi svećenici nemamo svoje obitelji, ali imamo obitelj u kojoj smo se rodili, rođenu braću i sestre, imamo svoje prijatelje, svećenike. Jedan mi je svećenik dolazio u posjet svaki dan u bolnicu, a i drugi isto tako. To nam daje snagu, sigurnost da nismo sami. To nam daje pomoć koja se ne može platiti, ne može se procijeniti, to nema cijene. Ovo moje iskustvo promijenilo je mene i moj život. Nadam se da će to biti jako korisno i u mom budućem radu.

Kardinal Parolin u propovijedi je istaknuo kako papa Franjo želi da biskupi umrežuju akciju i kontemplaciju te budu obilježeni mirisom mistike. Što to znači, mons. Joziću?

– To je bilo lijepo rečeno. Ja bih to pojednostavio. Prije svega, biskup je molitelj u crkvi, predvoditelj u crkvi. Biti umrežen ne znači samo biti u kontaktu sa svim ljudima, već znači prenositi života Krista svim ljudima. Da bi to čovjek mogao, mora biti molitelj, mora biti ispunjen Duhom, mora biti zbližen, sjedinjen s Kristom. Uloga je nuncija prije svega pastoralna. Nije diplomatska, politička, nego isključivo religiozna. Svećenik i biskup prije svega su molitelji i predvoditelji crkvenog zajedništva. Zato će i moje biskupsko služenje u tom smislu biti povezivanje, umrežavanje vjernika s Bogom, Kristom, s Blaženom Djevicom Marijom. Kad smo blizu Boga, blizu Crkve, blizu Krista, svi smo umreženi, svi smo braća i sestre. Nismo više u strahu. Mislim da je na to mislio kardinal Parolin. S druge strane, uloga je Crkve i smirivanje napetosti, izbjegavanje nasilja, izbjegavanje ratova. I ako nešto uspijemo u tome planu, mnogo smo učinili. Crkva ima svoj moralni autoritet i ima važnu ulogu da to može učiniti. I mnogo je puta Crkva u tome uspjela. Država u koju ja idem sada, Bjelorusija, proživljava razne napetosti, no svojim radom želim doprinijeti kako bi se te napetosti smanjile, ne samo na dobrobit Crkve već i svih građana.

Četiri i pol godine u Indiji bili ste tajnik nuncijature, nakon toga šest ste godina bili u Rusiji, gdje ste najprije bili tajnik, a potom savjetnik, a nakon toga deset ste godina, od 2009. do 2019. proveli u Kini, točnije Hong Kongu, gdje ste bili voditelj Studijske misije Svete Stolice. Koliko su vas obilježila ova diplomatska iskustva, a osobito Kina?

– Zadržao sam se prilično dugo u nekim državama, obično se tajnici češće mijenjaju, svake tri do četiri godine. Negdje sam boravio četiri, negdje šest, pa i deset godina. Nisam mnogo proputovao, ali sam radio u velikim državama. Sve su to bili zahtjevni zadatci. Negdje sam radio kao pomoćnik, negdje kao savjetnik, negdje kao tajnik. Osim u Hong Kongu, gdje sam zapravo bio voditelj cijele misije i odgovoran za cijelu Kinu, Hong Kong i Macao. Zahvalan sam Bogu i svojim poglavarima da sam imao to iskustvo raditi u tim državama, učiti iz povijesti tih država o raznim primjerima crkvenog života, imao prilike učiti jezike, biti blizak toj kulturi. Trebalo je dosta učiti, treba dosta strpljenja, pažnje, treba dosta vremena posvećivati da bi se napravio dobar posao i učinilo dobro Crkvi, kako bi se izbjeglo ono što je nepotrebno i da bi se dobilo jedno pozitivno rješenje nakon određenog broja godina. Nije to bilo lako. Sve ove zemlje u kojima sam bio ne ću reći da su bile problematične, već je situacija u najmanju ruku bila izazovna, i u Indiji, i u Rusiji, a na poseban način u Kini. Predugo bi trajalo da idem u detalje. Nastojao sam učiniti nešto dobro, nešto pozitivno za te Crkve, da se uspostavi mir i neki malo bolji odnosi s Vatikanom. I vrlo mi je drago da smo u tome uspjeli, u Indiji, u Rusiji, u Kini. U Indiji smo smanjili napetosti koje su postojale između pojedinih političkih skupina, imali smo i posjet pape Ivana Pavla II. Izdali smo i dokument: 'Crkva u Aziji', što je doprinijelo shvaćanju Katoličke Crkve i njezine misije u zemljama kao što je Indija, te u drugim zemljama Istoka. U Rusiji smo na poseban način također uspjeli uspostaviti bolje odnose, od predstavništva Svete Stolice, podignuti u rang nuncijature, uspostavili smo normalne odnose s Pravoslavnom Crkvom, sklopili smo neke ugovore s državom i izmjene koji prije nismo imali. Položaj Crkve bitno je popravljen, uspostavljene su četiri nove biskupije. Svakako je život Crkve u Rusiji otvoreniji i okrenut prema napretku. U Kini, od jedne teške situacije, kao što znate, nakon gotovo trideset godina pokušaja da se nešto konkretno učini, stavi na papir, pomogne Crkvi, zaštiti se Katolička Crkva, da se nađe neka procedura po kojoj će se ponašati, uspjeli smo sastaviti neki kratki ugovor, koji nije Bog zna što, ali je možda prvi put, napismeno, nešto za što se i Vatikan i Kina mogu složiti i zajednički djelovati u korist Crkve. Ugovor je potpisan prije dvije godine, sada uskoro istječe, ali će se i produžiti. Mislim da možemo biti zadovoljni da su unazad dvije godine u imenovanjima novih biskupa izbjegnute napetosti, a i rizik, strah, od novih, ilegalnih ređenja biskupa, gdje je kineska država imenovala biskupe po svojoj volji, bez sudjelovanja Vatikana, pa su bili nelegitimni. To je sada izbjegnuto. Radi se na jedinstvu unutar kineske Katoličke Crkve, koja je razjedinjena u dva dijela: ona koja surađuje s civilnim vlastima i ona koja ne surađuje s vlastima. Dakle, zahvaljujući Vatikanskom ugovoru, postiglo se nešto o čemu se nekad moglo samo sanjati. Iako su to samo prvi početci. Vjerujem da će se u budućnosti, nakon pandemije, ići u popravljanje i tog ugovora, odnosno da će se ići k tome da Crkva ima potpuno neovisan pristup imenovanjima biskupa, odnosno postavljanja onih ljudi koji su najbolji za Crkvu.

Sada odlazite u Bjelorusiju odakle dolaze vijesti o napetostima i političkim sukobima. Što je vaše poslanje u toj zemlji?

– Kao i u svakoj državi, nas očekuju uvijek isti poslovi. Osim predstavljanja Svetog Oca i povezivanja mjesne Crkve sa Svetim Ocem, jedna od glavnih zadaća nuncija također je i imenovanje novih biskupa. Nakon odlaska u mirovinu biskupa koji su navršili 75 godina, nuncijatura pokreće postupak o imenovanju novih biskupa. Tako i tamo. Trenutačno znamo da je politička situacija u Bjelorusiji dosta nesigurna, nemirna, i da je potrebno i to rješavati. Katolička Crkva ne će ulaziti u politiku, niti je moja zadaća govoriti o tome, to će svaki narod odlučiti za sebe, opredijeliti se za vlast koju želi, sadašnju ili neku drugu, mi se u to ne ćemo miješati. I nije dobro da Crkva ulazi u politiku i da se politički angažira za jednu opciju ili protiv nje. Zašto? Crkva mora biti otvorena prema svima, prema svim vjernicima. Ako se Crkva, ili njihovi lideri, opredijele za jednu ili drugu osobu, onda dolazi do podjele vjernika. Jer, svi vjernici ne misle isto. Prema tome, pozvani smo svjedočiti Evanđelje, Božju riječ, u narodu u kojem živimo i radimo. Biskupi u svojim biskupijama, svećenici u svojim župama. Čim se izdvojimo iz te svoje uloge, čim se opredijelimo za jednu ili drugu političku opciju, onda ćemo doći u stanje da ćemo se suprotstaviti drugim vjernicima unutar Crkve, koji tako ne misle, i doći će do napetosti. Biskupi i svećenici moraju nadahnjivati svoje vjernike, podržavati ih u stavu Crkve, u skladu s Evanđeljem, a ne u skladu s političkim strankama. Zato treba prepustiti političkim strankama da se dogovore, da rade za dobro ljudi, za istinu, za pravdu, za one vrednote koje pomažu svakoj državi – napredak, rast i ekonomsku neovisnost. To će biti moj posao i u Bjelorusiji. U mojoj će misiji Sveta Stolica davati svoje sugestije, ja ću obavještavati Svetu Stolicu što se tamo događa, kako kaže kardinal Parolin. Vidim da su dosad postojali dobri odnosi. Političari su dosad posjećivali Vatikan, a nedavno sam čitao da bi rado pozvali i Papu u posjet Minsku. Sve to ukazuje na želju mjesnih vlasti da nađu rješenje, to i narod želi, naći što prije rješenje. Crkva može u tome pomoći, kroz svoja sredstva, kroz svoj način, ali ne kroz političke angažmane, jer to nije put Crkve.

Nije zgodno unaprijed govoriti, no možete li ukratko predstaviti državu, a posebno Crkvu u kojoj ćete biti u službi Svete Stolice? S kakvim stajalištem i porukom dolazite u jedan takav ambijent Bjelorusije?

– Radio sam Rusiji u sličnom ambijentu kao što je ovaj. Ima samo nekoliko biskupija, postoji i grkokatolička zajednica. Uz Rusiju, ima država koje dosta utječu na Bjelorusiju, kao što je Poljska, kao što je Litva. No, većinska je Crkva Pravoslavna, ruskog patrijarhata. Ne mogu govoriti o detaljima, mislim da je naša uloga biti most, ne samo s vjernicima naše katoličke vjere nego i s drugima, biti most na ekumenskom nastojanju. Krist je pozvao svoje apostole da budu jedno, da rade na jedinstvu. To će biti jedna od mojih važnih uloga – raditi na jedinstvu kršćana. Znači, imati zajedničke inicijative u kojima se časti i pronosi Isus Krist, Bog i Blažena Djevica Marija. Imamo mnogo zajedničkog s tamošnjim kršćanskim crkvama. No, nije uvijek lako, potrebno je htjeti i naći trenutke zajedništva, molitve. Bit će možda teško u početku, no dat ću sve od sebe kako bi h pomogao u razvoju dobrih odnosa Katoličke Crkve i tamošnjih kršćanskih zajednica i drugih religija koje tamo žive.
U Rusiji je bio čest slučaj da neki etički stavovi Katoličke Crkve dobiju podršku službene Moskve.

Jedna od uloga nuncija jest jačati i vezu između Rimskoga prvosvećenika i mjesne Crkve, ali ste i veleposlanik Svete Stolice pri državnoj vlasti. Kako pomiriti dvije funkcije koje nuncij 'nosi'? Prvotna uloga nuncija nije diplomatska, ni svjetovna, nego je crkvena i duhovna. Postoji li ipak uloga nuncija da se utječe ne na politiku u doslovnom smislu riječi nego na politiku izgradnje mira, uspostavljanje normalnih odnosa, dijaloga među sukobljenim stranama?

– Uloga je nuncija prije svega religioznog karaktera. Nuncij kao biskup je molitelj, predmolitelj crkvenog zajedništva, koji zajedno s drugim biskupima traži najbolja rješenja za Crkvu. No, mi smo ujedno i predstavnici pred civilnim vlastima, kao veleposlanici Svete Stolice u drugim državama. Predstavljamo Svetu Stolicu u toj državi u kojoj radimo. Djelujemo aktivno u svemu onom što promiče mir, solidarnost, prijateljstvo, suradnju za opće dobro. Moram reći da druge države traže podršku Vatikana, traže mišljenje Vatikana o pojedinim pitanjima, posebno etičkim pitanjima, raznim drugim pitanjima, gdje su države pozvane da donesu zakone, mjere, za cijelu državu. Ponekad ni same države ne znaju što je najbolje za njih. Mislim da Crkva i sam Vatikan može pomoći ljudima da shvate što je najbolje za njihov narod, za njihovu kulturu. Crkva može dati dosta svoga tumačenja, može dati dosta za dobro toga naroda. Dok sam radio u drugim državama, primjerice u Ruskoj Federaciji, bio je čest slučaj da stavovi Katoličke Crkve dobiju podršku službene Moskve, ponajprije u nekim etičkim pitanjima. Znači da i Pravoslavna Crkva ima isti ili sličan stav u tim pitanjima. To sve govori da temeljne, istinske, vrijednosti, utemeljene na Evanđelju, kako ih mi gledamo, možemo naći i u drugim kulturama i drugim državama s većinskom pripadnošću drugoj vjeri.

Dolazite iz Hrvatske, Dalmacije, u vama je i ovo Sinjsko polje, rijeka Cetina, Gospa Sinjska. Sigurno u svom srcu nosite sve to. No, poslanje vas je odvelo izvan domovine. Možete li u svoju službu unijeti svoje hrvatske korijene?

– Mene uvijek ovaj kraj označava kao Hrvata, kao čovjeka iz Dalmacije, iz ovog kraja, gdje sam rođen, gdje sam odrastao, gdje sam, kako se kaže, s majčinim mlijekom upio i sve što obilježava ovaj kraj, na kulturnom i religioznom području. Ovaj je kraj vrlo religiozan, imamo Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, dakle, ne samo za te dane, ljudi cijele godine hodočaste, mole, ispovijedaju se, ljudi se tu popravljaju. Ljudi hodočaste pješice. I ja sam išao kao dijete, i kasnije kao srednjoškolac iz Splita. Išli smo u Samostan Gospe Sinjske. I zato tu imamo dosta duhovnih zvanja, redovnica i redovnika, svećenika i časnih sestara. Jer to dolazi iz obitelji, iz vjerničkih obitelji. Zato je ovaj kraj označio i našu Crkvu čudotvornom. Uvijek će mi ovaj kraj ostati u srcu, gdje god pošao. Radim za Svetu Stolicu, ali uvijek ću ostati Hrvat i dio ovog naroda, za njega ću uvijek raditi. Tako me ljudi i prepoznaju i cijene. Prije nisu ni znali što je Hrvatska, gdje je Hrvatska. Kad sam započeo svoju službu u Indiji, slao sam razglednice da se javim ljudima gdje sam stigao, no te razglednice nisu nikad stizale u Hrvatsku. Napisao sam Hrvatska, Europa, ali ništa, razglednice nisu stizale. Išao sam pitati u poštu u New Delhiju gdje šalju te moje razglednice. Kažu mi u Split blizu grada Londona!? Uglavnom, sada sve moje kolege znaju gdje je Hrvatska. Znaju gdje je Split, znaju gdje je Cetina, gdje je Trilj, znaju sve. Kad osjete da za njih radite, da im pomažete, to rađa jedno zajedništvo, jednu snagu, jednu povezanost. Nije važno slavlje, nije važan novac. Važno je zajedništvo, ono se ostvaruje kroz dobre odnose, kroz rad, kroz molitvu, i to je naša glavna zadaća i uloga u svim državama u kojima radimo.
Sveta Stolica i Republika Hrvatska imaju dobre odnose i treba ih i dalje razvijati.

To što vas je Sveti Otac odabrao za nuncija znak je povjerenja i u naš narod iz kojeg Papa bira svoje veleposlanike. Dokaz tomu je i osobni dolazak državnog tajnika Svete Stolice – zbog vas – u Split i Solin.

– Moram reći da je to istina. Kardinal Parolin vrlo je zauzet. On je gotovo svaki tjedan odsutan iz Vatikana, u posjetima, putovanjima i u Italiji, Europi, Francuskoj, Španjolskoj… Čak sam se dvoumio da mu kažem da ne dolazi u Hrvatsku, da ću naći nekog drugog, da ga ne mučim. No on je govorio da je meni obećao i da želi doći u Split, odnosno Solin, na moje ređenje. Postoje dobri odnosi između Svete Stolice i Hrvatske, i to se očitovalo u njegovim posljednjim dolascima u Hrvatsku, a također i ovim sada. Drago mi je da su i civilne vlasti pridale njegovu dolasku veliku važnost, primile ga, razgovorali s njim, pozvali i druge biskupe. To je jedan važan trenutak. Ti se odnosi hrane tim kontaktima. Da državnog tajnika Svete Stolice vidite u Hrvatskoj nekoliko puta u dvije godine, to se u pravilu ne događa. To samo označava dobre odnose Svete Stolice i Hrvatske, i da ih i dalje treba razvijati. Događaj kao što je moje biskupsko ređenje i dolazak kardinala Parolina, koji je i prije izrazio svoju želju da dođe u Split, zasigurno učvršćuje i odnose mjesne Crkve s Vatikanom.

Mons. Joziću, smijemo li pitati s kakvim je dojmovima vaš glavni zareditelj, kardinal Parolin otišao iz Solina i Splita?

– Dan prije odlaska bio sam s njim. Rekao mi je da je veoma zadovoljan jer je bio na mojem ređenju. Malo se bojao hoće li biti ponovno odgođeno, hoće li se netko zaraziti, on ili ja, pa će se morati ponovno odgoditi. No, rekao je jednu stvar koja me nemalo iznenadila: 'Jako sam bio dirnut ovim posjetom. U tihom, smirenom, crkvenom ozračju, dogodilo se jedno ređenje koje nije trebalo mnogo objašnjavati.' On ne voli duge ceremonije, to nekad zna biti mnogo duže. No zbog cijele situacije nisu svi govorili, čestitali, kao što je ovdje običaj. Njega se to dojmilo, bilo je crkveno slavlje, a nije bilo nešto ekstravagantno. I drugo, on je slušao moj govor, ja sam mu se ispričao ako sam malo odužio, on mi je na to rekao: 'Nisi dugo govorio, nije meni to bilo dugo. Neka si izgovorio, drago mi je da si izgovorio sve ono što ti je na srcu. Danas srce treba govoriti, a ne um, ne neke računice.' Ja sam mislio da će on biti umoran, a ja sam bio umoran. Ponajprije zbog priprema, osjećao sam noge. No, vidio sam da je kardinal Parolin bio svjež, da nije bio umoran, nije se ni odmarao, on je proživio taj trenutak kao milosni dar, kao snagu. Mi jesmo prijatelji, mi se poznajemo, pokazuje on prijateljstvo i drugim suradnicima, Papinim predstavnicima, ali mnogi su bili zaređeni od drugih ljudi, ne od njega. No kardinal Parolin zna da sam ja radio u Kini, zna koliko sam u tome projektu i ja sudjelovao, a on je najzaslužniji za taj ugovor s Kinom. Međutim, dolaskom na ređenje u Solin, prethodnim dolaskom meni u posjetu u bolnicu pokazao je koliko me cijeni, koliko cijeni moj moral, moje zalaganje.

U liturgiji se prepoznalo i vaše srce, osobito u trenutku spomena mladića koji je prouzročio prometnu nesreću u kojoj ste vi stradali, a on je poginuo.

– Nisam mogao ne spomenuti to, svi znaju što se meni dogodilo. Imao sam specifično ređenje za razliku od drugih biskupa i drugih nuncija. Ne znam je li itko imao takvo ređenje, je li u povijesti ičije ređenje bilo odgođeno dva puta, pa se održalo kao 'treća sreća'. Želio sam reći da nemam nikakve osvete prema tome čovjeku. Žao mi je što nisam upoznao pokojnog Tihomira Lončara. Susreo sam ga, ne očekujući, drago mi je da sam upoznao njegove roditelje. Oni su došli meni u bolnicu ispričati se. Bilo mi je teško čuti te riječi. Rekao sam im da se ne trebaju ispričavati, jer nije nitko kriv, nisu oni krivi, nije ni on kriv, nije ni on želio tu nesreću, nisam ni ja želio tu nesreću. Dogodila se 7. travnja 2019. Bog je tako htio. Odsad ćemo biti prijatelji. Oni mi se često jave. Bilo mi je drago da su bili nazočni na mojoj prvoj biskupskoj Misi, čak je tom prigodom mama ispekla jednu veliku tortu. No želio sam reći da ću biti povezan s njima. Misa je bila posvećena njemu i njegovim roditeljima. Bio sam vrlo emotivan, uspio sam doći do kraja, nekako sam uspio kontrolirati osjećaje. Drago mi je da su ljudi to osjetili, to je izviralo iz mog srca, iako sam često za toga mladića služio Mise. Nisam još uspio, ali ubrzo ću posjetiti njegov grob i ponijeti cvijeće. Molit ću za njega i ostat ćemo povezani u Duhu, a On neka nas sve nadahne s neba.
 

Završavajući ovaj razgovor u vašem obiteljskom domu, mons. Joziću, želimo da vas dobri Bog prati u novoj službi! Zahvalni smo Bogu što smo u vama i vašem ređenju mogli izbliza gledati Božje čudo i biti dionici Njegovih blagoslova i milosti. Hvala vam na vašem na vremenu.

– Na kraju, svima bih još jednom iskreno zahvalio. Želim svima reći hrvatsku riječ: hvala. Od srca. Za sve molitve. Za sve misli. Za sve što su učinili za mene. Za one koji su molili za mene na daljinu, koji su za mene u Hrvatskoj i svijetu organizirali Mise. Ne samo u razdoblju moje bolesti, mog liječenja i rehabilitacije, nego i prije. Neka Bog stostruko plati, svima. Želim poručiti ljudima, vjernicima, neka nastave moliti. Molitva daje snagu, daje pomoć, daje podršku. Mi smo sada u većim izazovima, potrebna nam je molitva, ona može mnogo pomoći. Osjetio sam veliku blizinu ljudi. Ta povezanost mora ostati i dalje.

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Biskupije