Drugi Papin govor domorodačkim narodima i članovima župne zajednice u Edmontonu

Edmonton, Župa Presvetog Srca Isusova, 25. srpnja 2022.

Draga braćo i sestre, lijepo vas pozdravljam!

Sretan sam što sam s vama i što vidim lica raznih predstavnika domorodaca koji su me prije nekoliko mjeseci posjetili u Rimu. Taj mi je posjet puno značio: sada sam u vašem domu, prijatelj i hodočasnik u vašoj zemlji, u hramu u kojem ćete kao braća i sestre slaviti Boga. U Rimu, nakon što sam vas saslušao, rekao sam vam da "učinkovit proces rehabilitacije zahtijeva konkretne radnje" (Obraćanje izaslanstvima autohtonih naroda Kanade, 1. travnja 2022.). Drago mi je vidjeti da u ovoj župi, koja okuplja ljude iz različitih zajednica First Nations, prvih naroda, Métisa i Inuita, zajedno s ljudima iz neautohtonih naroda iz lokalnih četvrti i neke od braće i sestara imigranata, takav rad već je počeo. Ovdje je dom za sve, otvoren i uključiv, baš kao što Crkva mora biti, obitelj Božje djece u kojoj su gostoljubivost i dobrodošlica, tipične vrijednosti autohtone kulture, bitni: gdje je svatko dobrodošao, bez obzira na događaje iz prošlosti i osobnih životnih okolnosti. Lijepo je što su neki svećenici ove zajednice primili "orlovsko pero" kao znak bratskog zajedništva. Želio bih vam zahvaliti za konkretnu blizinu tolikim siromasima, kojih je mnogo u ovoj bogatoj zemlji, kroz milosrđe: to želi Isus, koji nam je rekao i uvijek nam ponavlja u Evanđelju: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'' (Mt 25,40).

Pritom treba reći da se i u Crkvi kukolj miješa s dobrim žitom. I upravo zbog tog korova htio sam krenuti na ovo pokorničko hodočašće i započeti ga jutros prisjećajući se zla koje su domorodački narodi pretrpjeli od tolikih kršćana i s velikom boli moleći za oproštenje. Boli me pomisao da su katolici igrali ulogu u sustavu koji je širio osjećaj manje vrijednosti, pljačkajući zajednice i ljude njihovih kulturnih i duhovnih identiteta, odsijecajući im korijene i njegujući predrasude i diskriminatorne stavove, i da je to također učinjeno kroz nametnuto kršćansko obrazovanje. Obrazovanje uvijek mora započeti poštovanjem i promicanjem talenata koji već postoje u ljudima. To nije i nikada ne može biti nešto pripremljeno kako bi se nametnulo, jer obrazovanje je pustolovina istraživanja i otkrivanja misterija zajedničkog života. Hvala Bogu, u župama poput ove iz dana u dan kroz susret se grade temelji za ozdravljenje i pomirenje.

Pomirenje. Želio bih podijeliti neka razmišljanja o ovoj riječi. Što nam Isus predlaže u tome, što to znači za nas danas? Dragi prijatelji, pomirenje koje je učinio Krist nije bio vanjski mirovni sporazum, neka vrsta kompromisa kako bi se zadovoljile strane. Niti je to bio mir sišao s neba, postignut nametanjem odozgo ili iskorištavanjem drugoga. Apostol Pavao objašnjava da Isus pomiruje spajajući, čineći dvije udaljene stvarnosti jednom stvarnošću, jednom stvari, jednim narodom. I kako to čini? Posredstvom križa (usp. Ef 2,14). Isus je taj koji nas pomiruje jedne s drugima na križu, na tom stablu života, kako su ga stari kršćani voljeli zvati.

Vi, draga domorodačka braćo i sestre, imate puno toga za poučavanje o životnom značenju stabla koje, spojeno sa zemljom svojim korijenjem, daje kisik kroz lišće i hrani nas svojim plodovima. I lijepo je vidjeti simboliku stabla predstavljenu u fizionomiji ove crkve, gdje deblo povezuje oltar s tlom na kojem nas Isus pomiruje u Euharistiji, "činu kozmičke ljubavi" koja "spaja nebo i zemlju" , ''obuhvaća i prožima sve stvoreno'' (Enciklika ''Laudato si''', 236). Ova liturgijska simbolika podsjeća me na veličanstven odlomak koji je izrekao sveti Ivan Pavao II. u ovoj zemlji: "Krist oživljava samo središte svake kulture, tako da ne samo da kršćanstvo utječe na sve indijske narode, nego je Krist, u udovima svoga Tijela, On sam Indijanac'' (Liturgija riječi s kanadskim Indijancima, 15. rujna 1984.). A On je taj koji na križu pomiruje, sastavlja ono što se činilo nezamislivim i neoprostivim, grli sve i svakoga. Svatko i sve: autohtoni narodi pridaju snažno kozmičko značenje bitnim, važnim točkama koje nisu namijenjene samo kao geografske referentne točke, već i kao dimenzije koje obuhvaćaju cjelokupnu stvarnost i ukazuju na način njezina iscjeljenja, predstavljenog takozvanim "medicinskim kotačem". Ovaj hram usvaja ovu simboliku bitnih, kardinalnih točaka i daje joj kristološko značenje. Kroz krajeve svoga križa Isus je obuhvatio kardinalne točke i okupio najudaljenije narode, sve ozdravio i izmirio (usp. Ef 2,14). Ondje je ispunio Božji naum: ''sve pomiriti'' (usp. Kol 1,20).

Braćo, sestre, što to znači za one koji u sebi nose tako bolne rane? Tu mislim na veliku poteškoću onih koji su silno patili zbog ljudi koji su trebali biti uzor u Crkvi, vidjeti ikakvu perspektivu pomirenja. Ništa ne može izbrisati pogaženo dostojanstvo, pretrpljeno zlo, iznevjereno povjerenje. Ni sram nas vjernika nikada ne treba biti izbrisan. Ali, trebamo krenuti ispočetka, a Isus nam ne nudi riječi i dobre namjere, nego križ, tu sablažnjivu ljubav koja čavlima probija stopala i zapešća i trnjem probija glavu. Evo smjera koji treba slijediti: zajedno gledamo Krista, ljubav izdanu i raspetu za nas; pogledajte Isusa, razapetog u tolikim internatima. Želimo li se pomiriti među sobom i u sebi, s prošlošću, s pretrpljenim nepravdama i ranjenim sjećanjem, s traumatičnim događajima koje nikakva ljudska utjeha ne može izliječiti, naš pogled mora biti podignut prema Isusu raspetomu, treba crpiti mir s Njegova oltara. Jer upravo se na drvu križa bol pretvara u ljubav, smrt u život, razočaranje u nadu, napuštenost u zajedništvo, podijeljenost u jedinstvo. Pomirenje nije toliko naš posao, ono je dar koji izvire iz raspela, to je mir koji dolazi iz Srca Isusova, to je milost koju treba moliti.

Postoji još jedan aspekt pomirenja o kojem bih vam želio govoriti. Apostol Pavao tumači da nas je Isus po križu pomirio u jedno Tijelo (usp. Ef 2,14). O kakvom Tijelu govori? O Crkvi: Crkva je ovo živo tijelo pomirenja. Ali, ako pomislimo na neizbrisivu bol koju osjećaju toliki unutar institucija kojima upravlja lokalna Crkva, ona dolazi samo od osjećaja ljutnje i srama. To se dogodilo kada su si vjernici dopustili da budu svjetovni i, umjesto da promiču pomirenje, sami su napravili paradigmu kolonijalnog osvajanja. Kolonizacijski mentalitet teško umire, čak i s vjerskog gledišta. Zapravo, čini se da je zgodnije usaditi Boga u ljude, nego dopustiti ljudima da se približe Bogu, ali to nikad ne ide, jer Gospodin tako ne čini: ne prisiljava, ne guši i ne tlači; uvijek ljubi, oslobađa i čini slobodnima. On svojim Duhom ne podupire one koji podjarmljuju druge, one koji Evanđelje pomirenja brkaju s prozelitizmom. Jer Boga se ne može naviještati na način suprotan Bogu. A koliko se puta u povijesti to dogodilo! Dok se Bog jednostavno i ponizno nudi, mi smo uvijek u iskušenju da ga nametnemo i nametnemo se u Njegovo ime. Svjetovno je iskušenje natjerati ga da siđe s križa kako bismo ga pokazali u Njegovoj moći i pojavi. Ali, Isus pomiruje na križu, ne silazeći s križa. Dolje oko križa bilo je onih koji su mislili na sebe i iskušavali Krista ponavljajući mu da se spasi (usp. Lk 23,35.36), ne misleći na druge. U ime Isusovo, u Crkvi se to više ne događa. Neka Isus bude naviješten onako kako On to želi, u slobodi i ljubavi, a svaki raspeti kojeg susrećemo nije za nas slučaj koji treba rješavati, nego brat ili sestra koje treba ljubiti, Tijelo Kristovo koje treba ljubiti. Neka Crkva, Tijelo Kristovo, bude živo Tijelo pomirenja!

Sama riječ 'pomirenje' praktički je sinonim za Crkvu. Izraz, zapravo, znači "ponovno sakupiti vijeće". Crkva je kuća gdje se možemo ponovno pomiriti, gdje se možemo okupiti kako bismo dijelili i zajedno rasli. To je mjesto gdje prestajemo misliti o sebi kao o pojedincima da bismo se prepoznali kao braća gledajući se u oči, prihvaćajući povijest i kulturu drugih, dopuštajući da mističnost cjeline, tako ugodna Duhu Svetomu, promiče iscjeljenje ranjenog sjećanja. Ovo je put: ne odlučivati umjesto drugih, ne stavljati svakoga u već prije određene okvire, nego se staviti pred raspelo i pred brata kako bismo naučili hodati zajedno. To je Crkva i takva neka bude: mjesto gdje je stvarnost uvijek iznad ideje. To je Crkva i takva neka bude: ne skup ideja i pravila koje treba usaditi u ljude, već dom dobrodošlice za sve! To je Crkva i takva neka bude: hram uvijek otvorenih vrata gdje se svi mi, živi hramovi Duha, sastajemo, služimo i mirimo. Dragi prijatelji, geste i posjeti mogu biti važni, ali većina riječi i aktivnosti pomirenja odvija se lokalno, u zajednicama poput ove, gdje ljudi i obitelji hodaju rame uz rame, dan za danom. Zajednička molitva, zajednička pomoć, razgovor o životu, radostima i zajedničkim borbama, otvaraju vrata Božjem djelu pomirenja.

Postoji konačna slika koja nam može pomoći. U ovom hramu, iznad svetohraništa, vidimo četiri stupa tipičnog autohtonog šatora, za koji znam da se zove ''tepee''. Šator ima veliko biblijsko značenje. Kad je Izrael hodao pustinjom, Bog je boravio u šatoru koji se postavljao svaki put kad bi se ljudi zaustavili: bio je to Šator sastanka. Podsjeća nas da Bog hoda s nama i voli se sastajati zajedno, na skupovima, u vijeću. A kad je postao čovjekom, Evanđelje doslovce kaže da je "razapeo svoj šator među nama" (usp. Iv 1,14). Bog je Bog blizine, u Isusu nas uči jeziku suosjećanja i nježnosti. Ovo treba shvatiti svaki put kad dođemo u crkvu, gdje je On prisutan u svetohraništu, riječ koja zapravo znači ''šator''. I lijepo je što su neki znakovi Božje blizine nama prikazani na ovom zastoru: Srce Isusovo koje kuca za nas, Njegova Sveta Majka koja hoda s nama, Njegov sveobuhvatni križ i Njegova providnost koja se nad nama rasprostire poput orlovskih krila. Bog stoga postavlja svoj šator među nama, prati nas u našim pustinjama: On ne živi u nebeskim dvorima, nego u našoj Crkvi koja želi biti dom pomirenja.

Isuse, raspeti, uskrsli, koji prebivaš u ovom svom narodu, koji želiš zasjati našim zajednicama i našim kulturama, uzmi nas za ruku i, čak i u pustinjama povijesti, vodi naše korake k putu pomirenja. Amen.