„Ako želimo sijati sjeme za budućnost stavimo Evanđelje milosrđa u temelj naših odluka”

Papa Franjo danas je predslavio Misu na Stadionu kralja Baudouina, u Briselu, na kojoj je bilo oko 40 tisuća ljudi, a tijekom koje je blaženom proglasio karmelićanku Anu od Isusa, duhovnu kćer svete Terezije Avilske i prijateljicu svetog Ivana od Križa.

Propovijed Svetog Oca s dnašnje Mise prenosimo u cijelosti:

„Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more .“ (Mk 9,42). Ovim riječima, upućenima učenicima, Isus upozorava na opasnost sablažnjavanja, odnosno na prepreke na putu „malih“. To je snažno i strogo upozorenje, o kojem moramo razmišljati. Želio bih to učiniti s vama, u svjetlu drugih Svetih tekstova, kroz tri ključne riječi: otvorenost, zajedništvo i svjedočanstvo.

Za početak, otvorenost. O tome nam govore prvo čitanje i Evanđelje, pokazujući nam slobodno djelovanje Duha Svetoga koji, u Knjizi izlaska, ispunjava svojim darom proroštva ne samo starješine koji su s Mojsijem otišli do šatora sastanka, već i dvojicu ljudi koji su ostali u taboru.  
 
To nas navodi na razmišljanje, jer, iako je u početku njihova odsutnost u skupini izabranih bila sablažnjiva, nakon dara Duha sablažnjivo je zabraniti im da vrše poslanje koje su, unatoč tome, primili. Mojsije to dobro razumije, kao ponizan i mudar čovjek, koji otvorenog uma i srca kaže: „Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!!“ (Br 11,29). Kakva prekrasna želja! To su mudre riječi koje uvode ono što Isus izjavljuje u Evanđelju (usp. Mk 9,38-43.45.47-48).  
Ovdje se scena odvija u Kafarnaumu, a učenici žele spriječiti čovjeka da izgoni demone u ime Učitelja, jer – kažu – „ne ide s nama“ (Mk 9,38). Razmišljaju ovako: „Tko nas ne slijedi, tko nije ‘naš’, ne može činiti čuda, nema pravo na to.“ No, Isus ih, kao i uvijek, iznenađuje i kori, pozivajući ih da izađu iz svojih okvira, da se ne „sablažnjavaju“ nad Božjom slobodom. Kaže im: „Ne branite mu […] tko nije protiv nas, za nas je“ (Mk 9,39-40).  

Promotrimo dobro ove dvije scene, Mojsijevu i Isusovu, jer se tiču i nas i našeg kršćanskog života. Svi smo, naime, krštenjem primili misiju u Crkvi. Ali to je dar, a ne povod za ponos. Zajednica vjernika nije krug privilegiranih, već je obitelj spašenih, i nismo poslani donositi Evanđelje u svijet zbog naših zasluga, već po Božjoj milosti, Njegovim milosrđem i povjerenju koje, unatoč svim našim ograničenjima i grijesima, Bog nastavlja polagati u nas s očinskom ljubavlju, videći u nama ono što ni sami ne možemo vidjeti. Zato nas poziva, šalje i strpljivo nas prati iz dana u dan.  

Ako, dakle, želimo surađivati s ljubavlju koja je otvorena i brižna u slobodnom djelovanju Duha, bez da budemo sablazan ili prepreka bilo kome zbog svoje oholosti i krutosti, trebamo izvršavati svoje poslanje s poniznošću, zahvalnošću i radošću. Ne trebamo biti ogorčeni, već se trebamo radovati što i drugi mogu činiti ono što mi činimo, kako bi Kraljevstvo Božje raslo i kako bismo se svi jednog dana našli u zagrljaju Oca.
I to nas dovodi do druge riječi: zajedništvo. O njoj nam govori sveti Jakov u drugom čitanju (usp. Jak 5,1-6) s dvije snažne slike: bogatstva koja propadaju (usp. v. 3) i prigovori žetelaca koji dopiru do ušiju Gospodina (usp. v. 4). Time nas podsjeća da je jedini put života put darivanja, ljubavi koja povezuje kroz dijeljenje. Put sebičnosti stvara samo zatvorenost, zidove i prepreke – „sablasti“, zapravo – okivajući nas za stvari i udaljavajući nas od Boga i bližnjega.

Sebičnost, kao i sve što sprečava ljubav, „sablažnjava“, jer pritišće malene, ponižava dostojanstvo ljudi i guši vapaj siromašnih (usp. Ps 9,13). To je vrijedilo u vrijeme svetog Pavla, a vrijedi i danas za nas. Pomislimo, primjerice, na to što se događa kada se u životu pojedinaca i zajednica temelje isključivo načela interesa i logike tržišta (usp. Apostolska pobudnica *Evangelii gaudium*, 54-58). Stvara se svijet u kojem više nema prostora za one u nevolji, ni milosrđa za one koji griješe, ni suosjećanja za one koji pate i ne mogu se nositi s poteškoćama.

Božja riječ je jasna: kaže da se „prigovori žetelaca“ i „vapaj siromaha“ ne mogu ignorirati, ne mogu se izbrisati kao da su neskladna nota u savršenom koncertu svijeta blagostanja, niti se mogu prigušiti nekim oblikom lažnog milosrđa. Naprotiv, to su živi glasovi Duha, podsjećaju nas tko smo – svi smo siromašni grešnici – i pozivaju nas na obraćenje. Ne gušimo taj proročki glas, ne utišavajmo ga svojom ravnodušnošću. Poslušajmo što Isus kaže u Evanđelju: daleko od nas bilo oko koje sablažnjava, koje vidi potrebite i okreće se na drugu stranu! Daleko od nas bila ruka koja se stisne u šaku da sakrije svoje blago i pohlepno se povlači u džepove! Daleko od nas bile noge koje žure, ne da se približe onima koji pate, nego da prođu pored njih i ostanu na distanci! Daleko s tim svime: daleko od nas! Ništa se dobro i trajno tako ne može izgraditi!

Ako želimo sijati sjeme za budućnost, i na društvenoj i na ekonomskoj razini, bit će nam korisno ponovno staviti Evanđelje milosrđa u temelj naših odluka. Inače će, ma koliko se monumentalni činili, spomenici naše raskoši uvijek biti kolosi na glinenim nogama (usp. Dn 2,31-45). Ne zavaravajmo se: bez ljubavi ništa ne traje, sve nestaje, raspada se i ostavlja nas zarobljenima u životu koji je prolazan, prazan i besmislen, u svijetu bez suštine, koji je, iza svojih fasada, izgubio svaki kredibilitet, jer je sablaznio malene.

I tako dolazimo do treće riječi: svjedočanstvo. Za ovo kao nadahnuće možemo vidjeti na životu i djelu Ane od Isusa, na dan njezine beatifikacije. Ova žena bila je među predvodnicima velikog reformskog pokreta u Crkvi svog vremena, slijedeći stope „duhovne veličine“ – Terezije Avilske – čije je ideale širila u Španjolskoj, Francuskoj, pa i ovdje, u Bruxellesu i tadašnjim Španjolskim Nizozemskim zemljama.

U vremenu obilježenom bolnim skandalima, unutar i izvan kršćanske zajednice, ona i njezine kolegice, svojim jednostavnim i siromašnim životom, ispunjenim molitvom, radom i ljubavlju, uspjele su vratiti mnoge ljude vjeri, do te mjere da je netko njihovu ustanovu u ovom gradu opisao kao „duhovni magnet“.

Po vlastitom izboru, nije ostavila pisane spise. Umjesto toga, trudila se primijeniti ono što je i sama naučila (usp. 1 Kor 15,3), a svojim načinom života pridonijela je podizanju Crkve u vrijeme velike poteškoće.

Prihvatimo s dubokom zahvalnošću primjer "ženske svetosti" koji nam je ostavila (usp. Apostolska pobudnica *Gaudete et exsultate*, 12) – nježan, a istovremeno snažan, ispunjen otvorenošću, zajedništvom i svjedočanstvom. Uzdajmo se u njezinu molitvu, slijedimo njezine kreposti i zajedno s njom obnovimo našu spremnost da hodimo putevima Gospodnjim.