Belgija i Nizozemska bilježe rast broja eutanazija

Institut za medicinsku antropologiju i bioetiku sa sjedištem u Beču (IMABE) objavio je 12. veljače da su se slučajevi eutanazije u Belgiji povećali sa 24 u 2002. godini na 2 656 u 2019. godini. U istom je razdoblju broj slučajeva u Nizozemskoj narastao s 1 882 na 6 361, prenosi katolički tjednik Nedjelja.

IMABE, koji je osnovan 1988. i povezan je s Austrijskom biskupskom konferencijom, citirao je studiju koju je u siječnju 2021. objavio etičar Kaspar Raus sa sveučilišta u Gentu, zaključivši da zaštitne mjere namijenjene upravljanju eutanazijom u Belgiji nisu uspjele u praksi.

Raus i suautor ponudili su tri razloga za ovaj neuspjeh. Prvo, proširen je opseg primjene Zakona o eutanaziji iz 2002. Prema zakonu, potpomognuto samoubojstvo dopušteno je samo u slučaju ozbiljnih, neizlječivih i nepodnošljivih bolesti. Ali u praksi je i 'umor od života' prihvaćen kao razlog. Liječnici su također navodno u mogućnosti zaobići zakon dijagnosticiranjem takozvane 'polipatologije'. To se odnosi na više pritužbi koje se javljaju u starijoj dobi, poput gubitka vida i sluha, kronične boli, reumatizma, slabosti i zamora.

Drugo, studija je sugerirala da obvezno savjetovanje s jednim ili dva neovisna liječnika ne pruža nikakvu stvarnu sigurnost. Nadležnosti liječnika su ograničene i, iznad svega, njihova procjena nije obvezujuća. Na kraju, konačnu riječ za provođenje eutanazije ima liječnik zadužen za pacijenta i koji to može izvršiti, čak i protiv (negativnog) savjeta liječnika koji su konzultirani. Treće, autori kritiziraju Belgijsko federalno povjerenstvo za kontrolu i ocjenu eutanazije. Čini se da komisija ne djeluje kao filtar između liječnika koji vrše eutanaziju i javnog tužitelja, već kao štit koji sprječava upućivanje potencijalno problematičnih slučajeva. Do sada je samo jedan slučaj proslijeđen tužitelju.