Papa: "Demokracija nije prazna kutija, već je povezana s vrijednostima osobe, bratstva i cjelovite ekologije"

Papa Franjo stigao je danas u Trst, prigodom završetka 50. Socijalnog tjedna katolika u Italiji koji se održava od 3. do 7. srpnja na temu "U srcu demokracije".

Svetog Oca u Trstu su dočekali predsjednik Talijanske biskupske konferencije, bolonjski nadbiskup, kardinal Matteo Maria Zuppi, predsjednik Organizacijskog odbora Socijalnog tjedna, nadbiskup Catanije Luigi Renna, tršćanski biskup Enrico Trevisi, predsjednik Regije Furlanija–Julijska krajina Massimiliano Fedriga, tršćanski prefekt Pietro Signoriello, tršćanski gradonačelnik Roberto Dipiazza i direktor kongresnog centra ''Generali'' Philippe Donnet.

Papa Franjo održao je govor pred više od 900 izaslanika iz biskupija i udruga diljem Italije, koji prenosimo u cijelosti:

Draga braćo biskupi, poštovani predstavnici vlasti, braćo i sestre, dobar dan!

Zahvaljujem kardinalu Zuppiju i monsinjoru Baturiju što su me pozvali da s vama podijelim ovo završno predavanje. Pozdravljam monsinjora Renna i znanstveni i organizacijski Odbor društvenih tjedana. U ime svih izražavam zahvalnost monsinjoru Trevisiju na dobrodošlici biskupije Trsta.

Ovo je bio 50.  društveni tjedan. Povijest tjedana isprepletena je s poviješću Italije, a to već puno govori: o Crkvi osjetljivoj na promjene društva i usmjerenoj na doprinos općem dobru. Osnaženi ovim iskustvom, željeli ste dublje zaroniti u vrlo aktualnu temu: ''U srcu demokracije. Sudjelovanje između povijesti i budućnosti''.

Blaženi Giuseppe Toniolo, koji je pokrenuo ovu inicijativu 1907., izjavio je da se demokracija može definirati kao ''onaj građanski poredak u kojem sve društvene, pravne i gospodarske snage, u punini svog hijerarhijskog razvoja, surađuju proporcionalno općem dobru, utječući na posljednji rezultat na prevladavajuću prednost nižih klasa''. U svjetlu ove definicije, jasno je da demokracija u današnjem svijetu nije zdrava. To nas brine jer je u pitanju dobro čovjeka i ništa što je ljudsko ne može nam biti strano.

U Italiji je demokratski sustav sazrio nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući i odlučujućem doprinosu katolika. Možemo biti ponosni na ovu priču, na koju je utjecalo i iskustvo Društvenih tjedana; bez mitologiziranja prošlosti, moramo učiti iz nje kako bismo preuzeli  odgovornost izgradnje nečeg dobrog u našem vremenu. Taj stav nalazimo u Pastoralnoj noti kojom je talijanski episkopat 1988. ponovno ustanovio Socijalne tjedne.

Citiram ciljeve: ''Dati smisao svačijoj predanosti transformaciji društva; obratiti pažnju na ljude koji ostaju izvan ili na marginama uspješnih ekonomskih procesa i mehanizama; dati prostora društvenoj solidarnosti u svim njezinim oblicima; podržati povratak etike brige za opće dobro [...]; dati smisao razvoju zemlje, shvaćenom [...] kao globalno poboljšanje kvalitete života, kolektivnog suživota, demokratskog sudjelovanja, autentične slobode''.

Ova vizija, ukorijenjena u socijalnom nauku Crkve, obuhvaća neke dimenzije kršćanskog zauzimanja i evanđeoskog čitanja društvenih fenomena koji ne vrijede samo za talijanski kontekst, već predstavljaju upozorenje za cijelo ljudsko društvo i za hod svih naroda. Zapravo, kao što kriza demokracije presijeca različite stvarnosti i nacije, tako je i stav odgovornosti prema društvenim preobrazbama poziv upućen svim kršćanima, gdje god živjeli i radili, u svakom dijelu svijeta.

Postoji slika koja sve ovo sažima i koju ste odabrali kao simbol ovog imenovanja: srce. Polazeći od ove slike, predlažem dva razmišljanja koja će potaknuti budući put.

U prvom možemo zamisliti krizu demokracije kao ranjeno srce. Ono što ograničava sudjelovanje pred našim je očima. Ako korupcija i nezakonitosti pokazuju 'infarktno' srce, razni oblici socijalne isključenosti također nas moraju brinuti. Svaki put kad je netko marginaliziran, pati cijelo društveno tijelo.

Kultura odbacivanja stvara grad u kojem nema mjesta za siromašne, nerođene, krhke, bolesne, djecu, žene, mlade. Moć postaje sebična, nesposobna slušati i služiti ljudima. Aldo Moro podsjetio je da ''država nije istinski demokratska ako nije u službi čovjeka, ako nema kao vrhovni cilj dostojanstvo, slobodu, autonomiju ljudske osobe, ako ne poštuje te društvene formiranje u kojoj se ljudska osoba slobodno razvija i u koju integrira svoju vlastitu osobnost''.

Sama riječ 'demokracija' ne koincidira samo s izjašnjavanjem naroda, već zahtijeva stvaranje uvjeta da se svatko može izraziti i sudjelovati. A sudjelovanje se ne može improvizirati: ono se uči od djece, od mladih, i mora se 'trenirati', također u kritičkom smislu s obzirom na ideološka i populistička iskušenja. U ovoj perspektivi, kao što sam imao priliku prisjetiti se prije nekoliko godina kada sam posjetio Europski parlament i Vijeće Europe, važno je istaknuti ''doprinos koji kršćanstvo danas može pružiti europskom kulturnom i društvenom razvoju u kontekstu ispravnog odnosa između vjere i društva'', promičući plodonosan dijalog s građanskom zajednicom i političkim institucijama jer, osvješćujući jedni druge i oslobađajući se otpada ideologije, možemo započeti zajedničko promišljanje, osobito o pitanjima vezanim uz ljudski život i na dostojanstvo osobe.

U tu svrhu, načela solidarnosti i supsidijarnosti ostaju plodonosna. Zapravo, narod drže zajedno veze koje ga sačinjavaju, a veze jačaju kada se svaka od njih cijeni. Demokracija uvijek zahtijeva prijelaz od zauzimanja strane do sudjelovanja, od 'navijanja' do dijaloga. ''Sve dok naš ekonomsko-društveni sustav još uvijek proizvodi jednu žrtvu i postoji samo jedna osoba odbačena, ne može biti proslave univerzalnog bratstva. Ljudsko i bratsko društvo sposobno je djelovati kako bi na učinkovit i stabilan način osiguralo da svatko bude praćen na putu svog života, ne samo da bi zadovoljio primarne potrebe, već da bi mogao dati najbolje od sebe, čak i ako njihova izvedba ne će biti najbolja, čak i ako je spora, čak i ako njihova učinkovitost nije značajna". Svatko se mora osjećati dijelom projekta zajednice; nitko se ne bi trebao osjećati beskorisnim. Pojedini oblici socijalne skrbi koji ne priznaju dostojanstvo ljudi društveno su licemjerje. A ravnodušnost je rak demokracije.

Drugi odraz je poticaj na sudjelovanje, kako bi demokracija bila nalik na izliječeno srce. A za to moramo vježbati kreativnost. Pogledamo li oko sebe, vidimo brojne znakove djelovanja Duha Svetoga u životu obitelji i zajednica. Čak i u područjima ekonomije, tehnologije, politike i društva. Razmislimo o onima koji su unutar gospodarske djelatnosti napravili prostor za osobe s invaliditetom; radnicima koji su se odrekli prava na sprječavanje otpuštanja drugih; zajednicama obnovljivih izvora energije koje promiču cjelovitu ekologiju, također brinući o obiteljima u energetskom siromaštvu; administratorima koji favoriziraju natalitet, posao, školu, obrazovne usluge, kuće po pristupačnim cijenama, mobilnost za sve, integraciju migranata.

Bratstvo čini društvene odnose cvjetajući; a s druge strane, briga jednih za druge zahtijeva hrabrost da o sebi razmišljamo kao o narodu. Na žalost, ova kategorija – 'narod' – često se krivo tumači i ''mogla bi dovesti do eliminacije same riječi 'demokracija' ('vladavina naroda'). Ipak, da bi se potvrdilo da je društvo više od pukog zbroja pojedinaca, nužan je pojam 'narod'. Jako je teško planirati nešto veliko dugoročno ako to ne postane zajednički san.'' Demokracija izliječenog srca nastavlja njegovati snove za budućnost, stavlja ih u središte, poziva na osobno i društveno uključivanje.

Ne dajmo se zavarati lakim rješenjima. Budimo strastveni za opće dobro. Naša je zadaća ne manipulirati riječju 'demokracija' niti ju iskrivljavati besadržajnim naslovima koji mogu opravdati bilo kakvo djelovanje. Demokracija nije prazna kutija, već je povezana s vrijednostima osobe, bratstva i cjelovite ekologije.

Kao katolici, u ovom pogledu, ne možemo se zadovoljiti rubnom ili privatnom vjerom. To znači ne toliko zahtijevati da vas se sasluša, već prije svega imati hrabrosti davati prijedloge za pravdu i mir u javnoj raspravi. Imamo što reći, ali ne braniti povlastice. Moramo biti glas koji osvjetljava istinu i predlaže u društvu koje je često nijemo i u koje nema glasa. To je politička ljubav, koja se ne zadovoljava liječenjem posljedica, već pokušava riješiti uzroke. To je oblik milosrđa koji omogućuje politici da živi na visini svoje odgovornosti i pobjegne od polarizacija koja osiromašuje i ne pomaže u razumijevanju i suočavanju s izazovima. Cijela je kršćanska zajednica pozvana na tu političku ljubav, u različitosti službi i karizmi. Uvježbajmo se u ovoj ljubavi, da ju pošaljemo u svijet u kojem nema građanske strasti. Naučimo više i bolje hoditi zajedno kao narod Božji, biti kvasac sudjelovanja u narodu čiji smo dio.

Giorgio La Pira razmišljao je o protagonizmu gradova koji nemaju moć voditi ratove, ali koji za njih plaćaju najveću cijenu. Tako je zamislio sustav 'mostova' između svijeta gradova kako bi se stvorile prilike za jedinstvo i dijalog. Po uzoru na La Piru, talijanskim katoličkim laicima ne smije nedostajati ta sposobnost 'organiziranja nade': mir i dobri politički projekti mogu ponovno izniknuti odozdo. Zašto ponovno ne pokrenuti, podržati i umnožiti napore za društveno i političko obrazovanje koje počinje s mladima? Zašto ne dijeliti bogatstvo socijalnog nauka Crkve? Možemo osigurati mjesta za raspravu i dijalog te promicati sinergije za opće dobro. Ako nas je sinodalni proces osposobio za razlučivanje zajednice, horizont Jubileja vidi nas aktivne, hodočasnike nade, za Italiju sutrašnjice. Kao učenici Uskrsloga, ne prestajemo njegovati povjerenje, uvjereni da je vrijeme nadmoćnije od prostora i da je pokretanje procesa mudrije od zauzimanja prostora. To je uloga Crkve: uključiti u nadu, jer bez nje se upravlja sadašnjošću, ali ne može se graditi budućnost.

Braćo i sestre, zahvaljujem vam na vašoj predanosti. Blagoslivljam vas i želim vam da budete umjetnici demokracije i zarazni svjedoci sudjelovanja. I molim vas da molite za mene.

Hvala vam.