Papa Franjo: "Bog nas ljubi!"
Drugoga dana Papina apostolog posjeta Svjetskog dana mladih u Lisabonu, dobrodošlicu mladima uputio je snažnim i ohrabrujućim riječima u svojoj katehezi koju prenosimo u cijelosti.
Dragi mladi, dobra večer!
Dobro došli i hvala što ste ovdje, drago mi je što vas vidim! Lijepo je čuti ovaj simpatičan žamor koji stvarate i prenosite mi svoju radost. Lijepo je biti zajedno u Lisabonu. Isus je taj koji vas je pozvao: zahvalimo mu!
Prijatelji, niste ovdje slučajno. Gospodin vas je pozvao, ne samo ovih dana, nego od početka vaših dana. Da, On vas je pozvao po imenu. Pozvani po imenu: pokušajte zamisliti ove tri riječi napisane velikim slovima; a zatim pomislite da su zapisane u vama, u vašim srcima, kao da oblikuju naziv vašeg života, smisao onoga što jeste: ti si pozvan imenom, ti si pozvana imenom, ja sam pozvan imenom. Na početku zapleta života, prije talenata koje imamo, sjena i rana koje nosimo u sebi, pozvani smo. Pozvani jer smo voljeni. U Božjim očima mi smo dragocjena djeca, koju On svaki dan poziva da ih zagrli i ohrabri; da svatko od nas napravi jedinstveno i originalno remek-djelo čiju ljepotu možemo samo nazirati.
U ovom Svjetskom danu mladih pomozimo jedni drugima prepoznati ovu bitnu stvarnost: neka ovi dani budu živi odjeci Božjeg poziva ljubavi, jer mi smo dragocjeni u Njegovim očima, unatoč onomu što naše oči ponekad vide, zamagljene negativnošću i zaslijepljene tolikim smetnjama. Neka ovo budu dani u kojima tvoje ime, preko braće i sestara mnogih jezika i naroda koji ga s prijateljstvom izgovaraju, odjekuje kao jedinstvena vijest u povijesti, jer za tebe je jedinstven otkucaj Božjeg Srca. Neka ovo budu dani u kojima ćemo u srcu utvrditi da smo voljeni takvi kakvi jesmo. Ovo je polazište Svjetskog dana mladih, ali prije svega života.
Pozvani imenom: to nije način govora, to je Riječ Božja (usp. Iz 43,1; 2 Tim 1,9). Prijatelju, prijateljice, ako te Bog zove imenom, to znači da za Njega nisi broj, nego lice. Naglašavam ti jednu stvar: mnogi danas znaju tvoje ime, ali ne zovu te imenom. Zapravo, tvoje ime je poznato, pojavljuje se na društvenim mrežama, obrađuju ga algoritmi koji s njim povezuju ukuse i sklonosti. No, sve to ne dovodi u pitanje tvoju jedinstvenost, već korisnost za istraživanje tržišta. Koliko se vukova krije iza osmijeha lažne dobrote, govoreći da znaju tko si, ali te ne vole, insinuiraju da vjeruju u tebe i obećavaju ti da ćeš postati netko, a kasnije te ostave samog kada ih više ne zanimaš. To su iluzije virtualnog i moramo paziti da nas ne prevare, jer tolike stvarnosti koje nas privlače i obećavaju sreću kasnije se pokažu onakvima kakve jesu: isprazne, suvišne stvari, nadomjesci koji ostavljaju nutrinu praznom. Isus ne: On ti vjeruje, ti za Njega postojiš.
Mi, Njegova Crkva, zajednica smo pozvanih: ne najboljih, ne, nikako, nego pozvanih, onih koji zajedno s drugima prihvaćaju taj dar da su pozvani. Mi smo zajednica Isusove braće i sestara, sinova i kćeri istoga Oca. U pismima koja ste mi poslali – prekrasna su, hvala! – rekli ste: ''Plaši me spoznaja da postoje ljudi koji me ne prihvaćaju i koji misle da za mene nema mjesta [...] Čak se pitam ima li mjesta za mene''. I opet: ''Osjećam da u mojoj župi nema mjesta za pogrješke''.
Prijatelji, želim jasno reći, vama koji ste alergični na neistine i prazne riječi: u Crkvi ima mjesta, a ako nema, molim vas, napravite mjesta za sve, pa i za one koji griješe, one koji padaju, za one koji se bore. Jer Crkva jest, i sve više mora biti, ona kuća u kojoj odjekuje poziv gdje smo imenom zazvani, koji Bog upućuje svakome. Gospodin ne upire prstom, nego širi ruke: to nam Isus pokazuje na križu. On ne zatvara vrata, već poziva da uđete; ne drži se podalje, nego prima. Ovih dana šaljemo Njegovu poruku ljubavi, koja oslobađa srce i ostavlja radost koja ne blijedi. Kako? Zvati druge po imenu. Pitaj koga sretneš kako se zove, a zatim s ljubavlju izgovaraj imena ostalih, dodajući bez straha: "Bog te voli, Bog te zove". Podsjetite jedno drugo da ste dragocjeni. Ne bojte se isto tako reći jedni drugima: "Brate, sestro, dobro je što postojiš". Vjeruješ li u ovo? Razumijete li me?
Večeras ste mi također postavili pitanja, brojna pitanja. Ispravno je postavljati pitanja, dapače, često je i bolje nego odgovarati, jer tko pita, ostaje "nemiran", a nemir je najbolji lijek za naviku, za tu ravnodušnu normalnost koja umrtvljuje dušu. Stoga bih vas želio pozvati da učinite drugu stvar ovih dana: pitanja koja imate unutra, ona važna, koja se tiču vaših snova, vaših osjećaja, vaših najvećih želja, nade i smisla života, nemojte ih držati za sebe, već ih uputite Isusu. Zovite ga imenom, kao što On zove vas. Donesite mu svoja pitanja i povjerite mu svoje tajne, živote voljenih osoba, svoje radosti i brige, ali i probleme svojih zemalja i svijeta. Tada ćeš otkriti nešto novo, iznenađujuće: da, kad pitaš Gospodina, kad mu srce svaki dan otvaraš, kad stvarno moliš, događa se unutarnji preokret. Događa se da vas u molitvenom dijalogu Bog uhvati nespremnog: postavljate pitanja, a On vam ne daje jednostavne odgovore, jer On nije tražilica, nego pravi Prijatelj. I On također postavlja vama zahtjeve: pitaš ga ono što ti je potrebno i počinješ osjećati druga pitanja, Njegova, koja dotiču najintimnije niti duše i potiču na dobro, koja privlače veću ljubav i šire srce. Tako Bog ulazi u razgovor s nama i čini nas zrelima za ono što je doista važno: dati život.
Papa Franjo nakon svoga obraćanja pozvao je mlade da zajedno s njim uzviknu: "Bog nas ljubi!", "Bog ljubi tebe, Bog ljubi nju, Bog ljubi njega!"