Papa Franjo stigao na Korziku

Sveti Otac Franjo danas je na jednodnevnom putovanju na Korzici. Tamo se, u organizaciji biskupije Ajaccio, održava konferencija o temi "Pučka religioznost na Mediteranu", a na kojoj sudjeluju također talijanski, francuski i španjolski biskupi, a Papa je predsjedao završnom sjednicom.

Govor Svetog Oca na završnoj sjednici kongresa "Pučka religiznost na Mediteranu", prenosimo u cijelosti.

Vaša Eminencijo, draga braćo u episkopatu, dragi svećenici, redovnice i redovnici, draga braćo i sestre u Kristu,
 
raduje me što vas mogu susresti ovdje u Ajacciu na završetku Kongresa o pučkoj pobožnosti na Mediteranu, na kojem su sudjelovali brojni znanstvenici i biskupi iz Francuske i raznih zemalja.

Područja okupana Sredozemnim morem ušla su u povijest i bila kolijevka brojnih civilizacija koje su postigle zapažen razvoj. Podsjećamo, posebno na one grčko-rimske i judeo-kršćanske, koje svjedoče o kulturnoj, vjerskoj i povijesnoj važnosti ovog velikog "jezera" usred triju kontinenata, ovog jedinstvenog mora na svijetu, a to je Mediteran.

Ne smijemo zaboraviti da je u klasičnoj književnosti, kako grčkoj tako i latinskoj, Mediteran često bio idealno mjesto za rađanje mitova, priča i legendi. Kao i činjenica da su filozofska misao i umjetnost, zajedno s tehnikama plovidbe, omogućile civilizacijama Mare Nostruma da razviju visoku kulturu, otvore putove komunikacije, izgrade infrastrukturu i akvadukte i, još više, pravne sustave i institucije značajne složenosti, čija su temeljna načela i danas važeća i aktualna.

Između Sredozemlja i Bliskog istoka nastalo je vrlo posebno religiozno iskustvo, povezano s Bogom Izraelovim, koji se otkriva čovječanstvu i započinje neprestani dijalog sa svojim narodom, koji kulminira u jedinstvenoj prisutnosti Isusa, Sina Božjega, Njega koji je na definitivan način obznanio lice Oca, svoga i našega Oca, i koji je doveo do ispunjenja Saveza između Boga i čovječanstva.
Prošlo je više od dvije tisuće godina od utjelovljenja Sina Božjega i brojna su razdoblja i kulture slijedile jedna drugu. U nekim je trenutcima povijesti kršćanska vjera oblikovala živote naroda i same njihove političke institucije, dok se danas, posebno u europskim zemljama, čini da pitanje Boga blijedi i da smo sve ravnodušniji prema Njegovoj prisutnosti i Njegovoj riječi.

Međutim, moramo biti oprezni u analizi ovog scenarija, kako se ne bismo prepustili ishitrenim promišljanjima i ideološkim prosudbama koje, čak i danas, ponekad suprotstavljaju kršćansku i svjetovnu kulturu. To je pogrješno!

Naprotiv, važno je prepoznati uzajamnu otvorenost između ta dva horizonta: vjernici se sa sve većom vedrinom otvaraju mogućnosti življenja vlastite vjere bez nametanja, poput kvasca u tijestu svijeta i sredina u kojima žive; nevjernicima ili onima koji su se udaljili od vjerske prakse nije strana potraga za istinom, pravdom i solidarnošću, a često, iako ne pripadaju nijednoj religiji, u svojim srcima nose veću žeđ, pitanje značenje koje ih navodi na propitivanje otajstva života i traženje temeljnih vrijednosti za opće dobro.

U tom kontekstu možemo dokučiti ljepotu i važnost pučke pobožnosti (usp. sv. Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 48). Pavao VI. je promijenio naziv, u Evangelii nuntiandi mijenja iz 'religioznosti' u 'pobožnost'. S jedne strane, upućuje nas na Utjelovljenje kao temelj kršćanske vjere, koja se uvijek izražava u kulturi, povijesti i jezicima naroda i prenosi se kroz simbole, običaje, obrede i tradiciju žive zajednice.

S druge strane, prakticiranje pučke pobožnosti također privlači i uključuje ljude koji su na pragu vjere, koji ne prakticiraju marljivo, ali koji u njoj ponovno otkrivaju iskustvo vlastitih korijena i naklonosti, zajedno s idealima i vrijednostima koju smatraju korisnom za vlastiti život i za društvo.

Pučka pobožnost, izražavajući vjeru jednostavnim gestama i simboličnim jezicima ukorijenjenim u kulturi naroda, otkriva Božju prisutnost u živom tijelu povijesti, jača odnos s Crkvom i često postaje prilika za susret, kulturnu razmjenu i priliku za slavlje. Zanimljivo je: pobožnost koja nije proslava, slavlje ne 'miriše' dobro, nije pobožnost koja dolazi iz naroda. To je suhoparna pobožnost. Stoga, njezina praksa daje sadržaj odnosu s Gospodinom i sadržaju vjere. S tim u vezi rado se prisjećam razmišljanja Blaisea Pascala koji u dijalogu s izmišljenim sugovornikom, da bi mu pomogao razumjeti kako doći do vjere, kaže da nije dovoljno umnožiti dokaze o postojanju Boga ili učiniti intelektualni napor već moramo gledati na one koji su već napredovali na putu, jer su započeli malim koracima, "uzimajući svetu vodu, prisustvujući mise" („Misli“, Milano, 2020., br. 681). Mali koraci su oni koji nas vode naprijed. Pučka pobožnost, pobožnost koja dolazi nošena kulturom ali ne pomiješana s kulturom. Maleni koraci.

Evo nešto što se ne smije zaboraviti: „U pučkoj pobožnosti može se shvatiti način na koji je primljena vjera utjelovljena u kulturi i nastavlja se prenositi“. Stoga u njoj „postoji djelatna evangelizacijska snaga koju ne možemo podcijeniti. To bi bilo kao nijekanje djelovanja Duha Svetoga" koji djeluje u svetom Božjem narodu(Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 123; 126). Duh narod vodi u svakodnevnom razlučivanju. Sjetim ose apostola Filipa, siromašak, koji je jednog dana bio poveden na put gdje je čuo poganina kako čita proroka Izaiju i nije ništa razumio. Približio mu se i pitao ga:“Razumiješ li što čitaš?“. Tada mu je navijestio Evanđelje. Taj čovjek, koji je primio u tom trenutku vjeru, kada su došli do vode pitao je Filipa može li ga krstiti. Filip nije rekao da bi trebao ići na tečaj, donijeti potvrde o kumovima, dokumente. Ne, on ga je krstio. Kršenje je dar vjere koji nam Isus daruje.

Trebamo paziti da se pučka pobožnost ne koristi kako bi se iskorištavale skupine koje namjeravaju ojačati vlastiti identitet na polemički način, potičući partikularizme, suprotstavljanja, isključive stavove. Sve to ne odgovara kršćanskom duhu pučke pobožnosti i poziva sve, a osobito pastire, na budnost, razlučivanje i promicanje trajne pozornosti prema pučkim oblicima vjerskog života.

Kad pučka pobožnost uspije prenijeti kršćansku vjeru i kulturne vrijednosti naroda, ujediniti srca i spojiti zajednicu, tada se rađa važan plod koji djeluje na cijelo društvo, a također i na odnose između civilnih i političkih institucija i Crkvi. Vjera ne ostaje privatna stvar. Moramo paziti na to, rekao bi, heretički razvoj. Vjera koja se iscrpljuje u svetištu savjesti, nego – ako želi biti potpuno vjeran samoj sebi – uključuje zauzetost i svjedočanstvo prema svima, za ljudski rast, društveni napredak i brigu za stvoreno, u ime dobročinstva. Upravo zbog toga, iz ispovijedanja kršćanske vjere i iz života zajednice potaknutog Evanđeljem i sakramentima, kroz stoljeća su se rodila bezbrojna djela solidarnosti i ustanove poput bolnica, škola, centara za pomoć – u Francuskoj ih ima puno! – u kojem su se vjernici zalagali za potrebite i doprinosili rastu općeg dobra. Pučka pobožnost, procesije i molitve, karitativne aktivnosti bratovština, zajednička molitva svete krunice i drugi oblici pobožnosti mogu hraniti to “konstruktivno građanstvo” kršćana. Puno puta neki intelektualac, neki teolog to ne razumije. Sjećam se kako sam jednom otišao na sjever Argentine gdje je bilo slavlje Gospodina od čudesa. Cijela provincija je došla u svetište. Svi su se ispovjedili, od gradonačelnika pa dalje. Svi su se ispovijedili jer su u sebi imali tu pobožnost, milost. Ja sam išao ispovijedati i bilo je intenzivno jer su se svi ispovijedali. I jedno, pri izlasku, susreo sam svećenika kojeg nisam poznavao i popričali smo. U tom trenutku približila se jedna gospođa sa kipićima u ruci i rekla je svećeniku koji je bio dobar teolog: „Oče, možete li ih molim vas blagosloviti?“ Svećenik s velikim teološkim stavom: „Gospođo, jeste li bili na misi?“ – „Da, oče.“ „I znate li da se na kraju Mise daje blagoslov, sve se blagoslovi?“ – „da, oče, znam“. U tom trenutku, dolazio je drugi svećenik i gospođa koja je više puta rekla da, znam došla je i zamolila tog svećenika da joj blagoslovi. Postoji zdravo sudioništvo i ne prihvaća generalizaciju.  

U isto vrijeme, na zajedničkoj osnovi ove odvažnosti u činjenju dobra, vjernici se mogu naći na zajedničkom putu i sa svjetovnim, civilnim i političkim institucijama, kako bi zajedno radili u službi svakog čovjeka, počevši od najmanjeg, za cjelovito napredovanje čovjek i skrbništvo nad ovim “Île de beauté”.

To dovodi do potrebe da se razvije koncept sekularizma koji nije statičan i krut, nego evolucijski i dinamičan, sposoban prilagoditi se različitim ili nepredviđenim situacijama, te promicati stalnu suradnju između civilnih i crkvenih vlasti za dobro cijele zajednice, ostajući svatko u granicama svojih vještina i prostora. Kako je rekao Benedikt XVI., zdravi sekularizam „znači oslobađanje vjere od tereta politike i njezino obogaćivanje doprinosima vjere, održavanje potrebnog razmaka među njima, jasno razlikovanje i nužnu suradnju među njima. […]

Takav zdravi sekularizam osigurava da politika može djelovati bez iskorištavanja vjere i da vjera može živjeti slobodno bez opterećenja politikom diktiranom interesima, a ponekad i ne baš popustljivom, pa čak i suprotnom, vjerskim uvjerenjima. Zbog toga je zdrav sekularizam (jedinstvo-razlikovanje) nužan, dapače prijeko potreban za oboje“ (Postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in Medio Oriente, 29).

Na taj način se može osloboditi više energije i sinergije, bez predrasuda i bez protivljenja načela, u otvorenom, iskrenom i plodonosnom dijalogu.

Dragi prijatelji, pučka pobožnost, koja je ovdje na Korzici duboko ukorijenjena, iznosi vrijednosti vjere i, u isto vrijeme, izražava lice, povijest i kulturu naroda. U tom se ispreplitanju, bez zabune, oblikuje stalni dijalog između vjerskog i civilnog svijeta, između Crkve i građanskih i političkih institucija. Po tom pitanju ste već dugo na putu i čestit ste primjer u Europi. Samo naprijed! I želio bih potaknuti mlade da se još aktivnije uključe u društveno-kulturni i politički život, s poticajem najzdravijih ideala i strasti za opće dobro. Također pozivam pastire i vjernike, političare i nositelje javnih dužnosti da uvijek ostanu bliski narodu, slušaju njegove potrebe, razumiju njegove patnje, tumače njihove nade, jer svaki autoritet raste samo u blizini. Pastiri, koji trebaju posjedovati tu bliskost: bliskost s Bogom, bliskost s drugim pastirima, bliskost s narodom to su pravi pastiri. Ali pastiri koji nemaju tu bliskost pa ni kulturalnu bliskost je samo službenik, nije pastir. Trebamo razlikovati ta dva načina pastoralnog djelovanja.

Nadam se da će vam ovaj Kongres o pučkoj pobožnosti pomoći ponovno otkriti korijene vaše vjere i potaknuti vas na obnovljeno zalaganje u Crkvi i u civilnom društvu, u službi evanđelja i općeg dobra svih građana.

Neka vas Marija, Majka Crkve, prati i pomaže na vašem putu.

Puno hvala.