Papa Franjo u Ndolu: ''Oprost, zajednica i poslanje izvori su mira!''

Bandeko, boboto!
R/Bondeko!
Bondeko!
R/ Esengo! 

Braćo i sestre, mir!
Bratstvo!
Bratstvo!
Radost!

Esengo, radost: velika je radost vidjeti vas i upoznati vas: čeznuo sam za ovim trenutkom, hvala što ste tu!

Evanđelje nam je upravo poručilo da je i radost učenika bila velika na uskrsnu večer i da je ta radost nastala "vidjevši Gospodina" (Iv 20,20). U tom ozračju radosti i čuđenja Uskrsli govori svojim sljedbenicima. I što im govori? Prije svega dvije riječi: "Mir vama!" (r. 19). To je pozdrav, ali to je više od pozdrava: to je isporuka mira. Jer mir, onaj mir što su ga anđeli navijestili u betlehemskoj noći (usp. Lk 2,14), onaj mir koji je Isus obećao ostaviti svojima (usp. Iv 14,27), sada je prvi put svečano predan učenicima. Isusov mir, koji nam se također daje u svakoj Misi, vazmeni je mir: dolazi s uskrsnućem, jer Gospodin je najprije morao pobijediti naše neprijatelje, grijeh i smrt, i pomiriti svijet s Ocem; morao je iskusiti našu samoću i našu napuštenost, naš pakao, da prigrli i premosti udaljenosti koje su nas dijelile od života i od nade. Sada, kad su udaljenosti između neba i zemlje, između Boga i čovjeka ponovno postavljene, Isusov je mir dan učenicima.

Stanimo, dakle, na njihovu stranu. Toga su dana bili potpuno prestravljeni sablazni križa, iznutra ranjeni jer su bijegom napustili Isusa, razočarani epilogom Njegove životne priče, bojeći se da će završiti poput Njega. U njima je bilo osjećaja krivnje, frustracije, tuge, straha... Isus naviješta mir dok je u srcima učenika ruševina, najavljuje život dok oni iznutra osjećaju smrt. Drugim riječima, Isusov mir dolazi u trenutku kad se činilo da je za njih sve gotovo, u najneočekivanijem i najnenadanijem trenutku, kada nije bilo ni tračka mira. To je ono što Gospodin čini: zadivljuje nas, pruža nam ruku kad tonemo, podiže nas kad padnemo na dno. Braćo, sestre, kod Isusa zlo nikad ne pobjeđuje, nikad nema zadnju riječ. "Jer on je mir naš" (Ef 2,14) i Njegov mir pobjeđuje. Dakle, mi koji pripadamo Isusu ne možemo dopustiti da u nama prevlada tuga, ne možemo dopustiti da se šire rezignacija i fatalizam. Ako udišemo ovo ozračje oko sebe, neka nam ne bude tako: u svijetu obeshrabrenom nasiljem i ratom, kršćani čine kao Isus. On je, gotovo uporno, ponavljao svojim učenicima: "Mir vama! " (usp. Iv 20,19.21); i mi smo pozvani učiniti ovaj neočekivani i proročanski navještaj mira vlastitim i izreći ga svijetu.

No, možemo se zapitati kako čuvati i njegovati Isusov mir? On sam nam pokazuje tri izvora mira, tri izvora da ga dalje hranimo. Oni su oprost, zajednica i poslanje.

Promotrimo prvi izvor: oprost. Isus kaže svojim sljedbenicima: "Kojima oprostite grijehe, otpuštaju im se" (r. 23). Ali, prije nego što je apostolima dao moć da oproste, on im oprašta; ne riječima, već gestom, prvom koju Uskrsli izvodi pred njima. On im je, kaže Evanđelje, "pokazao ruke i bok" (r. 20). Pokazuje rane, nudi im ih, jer oprost se rađa iz rana. Nastaje kad pretrpljene rane ne ostavljaju ožiljke mržnje, već postaju mjesto gdje se ostavlja mjesta za druge i gdje se prihvaćaju njihove slabosti. Tada slabosti postaju prilike, a oprost postaje put do mira. Ne radi se o tome da sve ostavite iza sebe kao da se ništa nije dogodilo, već o tome da s ljubavlju otvorite svoje srce drugima. To je ono što Isus čini: pred bijedom onih koji su ga zanijekali i napustili, On pokazuje svoje rane i otvara izvor milosrđa. On ne koristi puno riječi, ali širom otvara svoje ranjeno Srce, da nam kaže da je uvijek ranjen ljubavlju prema nama.

Braćo, sestre, kad nas pritišću krivnja i tuga, kad nam ne ide, znamo kamo gledati: u Isusove rane, On je spreman oprostiti nam svojom ranjenom i beskrajnom ljubavlju. On zna vaše rane, On zna rane vaše zemlje, vašeg naroda, vaše zemlje! To su goruće rane, neprestano zaražene mržnjom i nasiljem, a lijek pravde i melem nade kao da nikako da stignu. Brate, sestro, Isus trpi s tobom, vidi rane koje nosiš u sebi i želi te utješiti i ozdraviti, prinoseći vam svoje ranjeno Srce. U vašem srcu Bog ponavlja riječi koje je danas izgovorio po proroku Izaiji: "Izliječit ću te, voditi i utješiti" (Iz 57,18).

Danas zajedno vjerujemo da s Isusom uvijek postoji mogućnost oprosta i počinjanja ispočetka, ali i snage da se oprosti sebi, drugima i povijesti! Krist to želi: pomazati nas svojim oproštenjem kako bi nam dao mir i hrabrost da zauzvrat praštamo, hrabrost da izvršimo veliku amnestiju srca. Koliko nam dobro čini da očistimo svoja srca od gnjeva, grižnje savjesti, od svake ljutnje i mržnje! Predragi, neka danas bude milosni trenutak da dočekate i doživite Isusovo oproštenje! Pravi je trenutak za tebe, nosiš težak teret na srcu i trebaš ga podići da ponovno udahneš. I neka je trenutak povoljan za vas, koji se u ovoj zemlji nazivate kršćanima, ali činite nasilje; tebi Gospodin govori: "Odloži svoje oružje, prigrli milost". A svim ranjenima i potlačenima ovoga naroda kaže: "Ne bojte se staviti svoje rane u moje rane".

Učinimo to, braćo i sestre; ne bojte se skinuti raspelo sa svoga vrata i iz džepova, uzmi ga u ruke i prinesi svome srcu da svoje rane podijeliš s Isusovim. Vrati se kući, uzmi raspelo koje imaš i zagrli ga. Dajmo Kristu priliku da iscijeli naša srca, bacimo u Njega prošlost, sav strah i nevolju. Kako je lijepo otvoriti vrata srca i kuće Njegovu miru! I zašto ne ispišete Njegove riječi u svojim sobama, na svojoj odjeći, izvan svojih domova: "Mir vama"? Pokaži im, one će biti proroštvo za zemlju, Gospodnji blagoslov na svakome koga sretneš. Mir tebi: dopustimo da nam Bog oprosti i oprostimo jedni drugima!
   

Pogledajmo sada drugi izvor mira: zajednica. Uskrsli Isus ne obraća se pojedinačnim učenicima, nego ih susreće zajedno: govori im u množini i povjerava svoj mir prvoj zajednici. Kršćanstva nema bez zajednice, kao što nema mira bez bratstva. Ali, kao zajednica, kamo poći, kamo ići pronaći mir? Pogledajmo ponovno učenike. Prije Uskrsa slijedili su Isusa, ali i dalje su razmišljali previše ljudski: nadali su se pobjedničkom Mesiji koji će istjerati njihove neprijatelje, činiti čudesa i znamenja, povećati njihov ugled i uspjeh. Ali, te su ih svjetovne želje ostavile praznih ruku, štoviše, oduzele su zajednici mir, izazivajući raspre i protivljenja (usp. Lk 9,46; 22,24).
  
I za nas postoji ta opasnost: biti zajedno, ali ići sami naprijed, tražiti u društvu, ali i u Crkvi moć, karijeru, ambicije... Na taj se način ide za samim sobom, a ne za pravim Bogom, i završavamo poput onih učenika: zatvoreni u kući, prazne nade i puni straha i razočaranja. Ali, ovdje na Uskrs ponovno nalaze put do mira zahvaljujući Isusu koji dahne u njih i govori: "Primite Duha Svetoga" (Iv 20,22). Zahvaljujući Duhu Svetome, više ne će gledati ono što ih dijeli, nego ono što ih spaja, povezuje; poći će u svijet ne više za sebe, nego za druge; ne da ih se vidi, nego da pruže nadu; ne stjecati slavu, nego radosno potrošiti život za Gospodina i za druge. 

Braćo, sestre, za nas je opasnost ako slijedimo duh svijeta radije nego Kristov. A koji je način da ne upadnemo u zamke moći i novca, da se ne prepustimo podjelama, laskanju karijerizma koji nagrizaju zajednicu, lažnim iluzijama užitka i vještičarenja koje zatvaraju u sebe? Gospodin nam to ponovno predlaže po proroku Izaiji govoreći: "Ja sam i s potlačenima i poniženima da oživim duh smjernima i oživim srce potlačenima" (Iz 57,15). Put tomu jest dijeliti sa siromašnima: to je najbolji protuotrov protiv iskušenja podjela i svjetovnosti. Imajte hrabrosti pogledati siromahe i poslušati ih, jer oni su članovi naše zajednice, a ne stranci koje treba izbrisati iz vida i savjesti. Otvorite svoje srce drugima, umjesto da ga zatvarate pred vlastitim problemima ili taštinama. Pođimo ponovno od siromaha i otkrit ćemo da svi dijelimo unutarnje siromaštvo; da svi trebamo Duha Božjega da nas oslobodi od duha svijeta; da je poniznost veličina kršćanina, a bratstvo njegovo pravo bogatstvo. Vjerujemo u zajedništvo i, uz Božju pomoć, gradimo Crkvu ispražnjenu od svjetovnog duha i punu Duha Svetoga, oslobođenu bogatstva za sebe i ispunjenu bratskom ljubavlju!

Konačno, dolazimo do trećeg izvora mira: poslanje. Isus kaže svojim učenicima: "Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas" (Iv 20,21). On nas šalje kao što je Otac poslao Njega. I kako je Otac poslao Njega na svijet? Poslao ga je da služi i da svoj život dadne za čovječanstvo (usp. Mk 10,45), iskaže svoje milosrđe svakome (usp. Lk 15), potraži one koji su daleko (usp. Mt 9,13). Jednom riječju, poslao ga je za sve: ne samo za pravednike, nego za sve. U tom smislu i danas odjekuju Izaijine riječi: "Mir, mir onima koji su daleko i blizu – govori Gospodin" (Iz 57,19). Dalekim, prije svega, i susjedima: ne samo 'našima', nego svima.

Braćo, sestre, pozvani smo biti poslanici mira, a to će nam dati mir. To je izbor: to je stvaranje mjesta za svakoga u srcu, to je vjerovanje da etničke, regionalne, društvene i vjerske razlike dolaze poslije i da nisu zapreka; da su drugi braća i sestre, članovi iste ljudske zajednice; da je svatko primatelj mira koji je Isus donio svijetu. Vjeruje se da smo mi kršćani pozvani surađivati sa svima, prekinuti krug nasilja, razbiti spletke mržnje. Da, kršćani, poslani od Krista, po definiciji pozvani su biti savjest mira u svijetu: ne samo kritičke savjesti, nego prije svega svjedoci ljubavi; ne pretendenti na vlastita prava, nego ona evanđeoska, a to su bratstvo, ljubav i praštanje; ne tragači za vlastitim interesima, već misionari lude ljubavi koju Bog ima za svakog čovjeka.
   

"Mir vama", kaže danas Isus svakoj obitelji, zajednici, etničkoj skupini, okrugu i gradu ove velike zemlje. Mir vama! Neka ove riječi našega Gospodina tiho odjekuju u našim srcima. Čujmo ih upućene nama i odlučimo biti svjedoci oprosta, protagonisti zajednice, ljudi s poslanjem mira u svijetu.

Moto azalí na matoi ma koyoka 
R/Ayoka 
Moto azalí na motema mwa kondima 
R/Andima 

Tko ima uši, neka čuje!
Neka čuje!

Tko ima srce, neka srcem prihvati!
Neka prihvati!