Papa: 'Onaj koji ima križ u srcu, a ne samo oko vrata, ne gleda nikoga kao neprijatelja'

Papa Franjo služio je Božansku liturgiju svetog Ivana Zlatoustog prema bizantskom obredu na Trgu Mestská športová hala u Prešovu u sklopu svog apostolskog pohoda Slovačkoj. Prenosimo riječi njegove homilije u cijelosti:

Pavao izjavljuje: 'Mi navješćujemo Krista raspetoga... Božju snagu i Božju mudrost.' S druge strane, apostol ne skriva da križ u očima ljudske mudrosti predstavlja sasvim nešto drugo: to je sablazan i ludost. Križ je bio sredstvo smrti, a ipak je otamo došao život. Bio je nešto što nitko nije želio, a ipak, otkrio nam je ljepotu Božje ljubavi. Zato tu ljubav sveti narod Božji časti i slavi današnjim blagdanom. Evanđelje sv. Ivana vodi nas za ruku i pomaže nam ući u tu tajnu. Naime, evanđelist je stajao ispod križa. Promatrao je Isusa, već mrtvog, obješenog na drvo i zapisao: 'Onaj koji je ovo vidio, svjedoči.' Sveti Ivan vidi i svjedoči.

Prije svega je uvid. Što je to Ivan vidio podno križa? Svakako ono što su i drugi vidjeli: Isusa, nevinog i dobrog, koji okrutno umire između dvojice razbojnika. Jedna od mnogih nepravdi, jedna od mnogih krvavih žrtava koje ne mijenjaju povijest, nebrojeni primjer koji pokazuje da se događaji u svijetu ne mijenjaju: dobre se uklanja, a zli pobjeđuju i napreduju. U očima svijeta, križ je poraz. I mi riskiramo zaustaviti se na ovom prvom i površnom pogledu i ne prihvatiti logiku križa; ne prihvatiti to da nas Bog spasi tako što će dopustiti da se na Njemu iskali sve zlo svijeta; prihvatiti samo riječima Boga slabog i raspetog, sanjajući Boga koji je jak i pobjednik. To je velika napast. Koliko puta težimo za kršćanstvom u kojem ćemo biti pobjednici, trijumfalističko kršćanstvo koje će biti važno i utjecajno, koje će primiti slavu i čast. Ali, kršćanstvo bez križa svjetovno je i postaje sterilno.

Sv. Ivan je, međutim, u križu vidio Božje djelo. Prepoznao je u raspetom Kristu Božju slavu. Vidio je da On, unatoč izgledu, nije gubitnik, već je Bog koji se hotimice nudi za svakog čovjeka. Zašto je to učinio? Mogao si je sačuvati život, mogao se držati po strani od naše jadne i sirove povijesti. Međutim, htio je ući u nju, uroniti u nju. Zato je izabrao teži put: križ. Jer ne smije na zemlji biti nijedna toliko nesretna osoba koja ga ne bi mogla upoznati, čak i tamo u tjeskobi, u mraku, napuštenosti u sablazni vlastite bijede i vlastitih pogrješaka. Upravo tamo gdje se misli da Bog ne može biti, Bog je tamo došao. Da spasi svakoga tko je očajan, želio je biti očajan, kako bi svojom učinio svaku našu nelagodu, uzviknuo ju s križa: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' To je uzvik koji spašava. Spašava jer je Bog učinio svojom čak i našu napuštenost. I mi, sada s Njim više nikad ne ćemo biti sami.

Kako možemo vidjeti slavu u križu? Neki su nas svetci naučili da je križ poput knjige koju, da bi ju se upoznalo, treba otvoriti i čitati. Nije dovoljno kupiti knjigu, malo ju prelistati i staviti na neko lijepo mjesto u kući. Isto vrijedi i za križ: naslikan ili isklesan u svakom kutku naših crkava. Ne brojeći križeve oko našeg vrata, u kući, u automobilu, u džepu. To ne koristi ako se ne zaustavimo promatrati Raspetoga i ako mu ne otvorimo srce, ako ne dopustimo da nas zadive Njegove rane otvorene za nas, ako nam srce ne buja od ganuća i ne zaplačemo pred Bogom, ranjenim iz ljubavi prema nama. Ako ne budemo tako činili, križ ostaje nepročitana knjiga kojoj dobro poznajemo naslov i autora, ali koji ne utječe na život. Nemojmo križ svesti na pobožni predmet, kao ni politički simbol, na znak koji ima vjerski i društveni značaj.

Od razmatranja Raspetoga proizlazi drugi korak: svjedočenje. Ako uronimo svoj pogled na Isusa, Njegovo se lice počinje odražavati na našem; Njegove crte lica postaju i naše, Kristova nas ljubav obuzima i preobražava. Mislim na mučenike koji su svjedočili u ovoj zemlji u teškim vremenima, kada je sve upućivalo na šutnju, na skrovitost, da se ne ispovijeda javno svoju vjeru. Ali, nisu mogli a da ne svjedoče. Koliko je velikodušnih osoba trpjelo i umrlo ovdje u Slovačkoj zbog imena Isusova! To je svjedočanstvo iz ljubavi prema Onomu o kojemu su dugo razmatrali. Toliko da su mu bili slični i u smrti.

No, mislim i na ovo današnje vrijeme u kojem ne nedostaju prigode da se svjedoči ovdje, Bogu hvala, nema onih koji progone kršćane kao što je to u mnogim dijelovima svijeta. No, svjedočenje može biti ugušeno zbog svjetovnosti i osrednjosti. Križ, međutim, zahtijeva jasno svjedočanstvo. Jer križ ne treba biti stijeg koji se uzdiže, već čisti izvor jednog novog načina života. Kojeg? Evanđeoskog života, života Blaženstava. Svjedok koji ima križ u srcu, a ne samo oko vrata, ne gleda nikoga kao neprijatelja, već svakoga kao braću i sestre za koje je Isus dao život. Svjedok križa ne koristi se prijevarama i svjetovnom moći: ne želi sebe nametati, već položiti vlastiti život za druge. Ne traži vlastitu dobrobit, a prikazuje se kao pobožan: to bi bila dvolična vjera, ne svjedočenje raspetog Boga. Svjedok križa slijedi samo jednu strategiju, onu Učiteljevu: poniznu ljubav. Ne očekuje pobjede ovdje na zemlji, jer znade da je Kristova ljubav plodna u svakidašnjem životu i čini sve stvari novima iznutra, poput sjemena koje je palo na zemlju, koje umire i donosi plod.

Draga braćo i sestre, vidjeli ste svjedoke. Čuvajte dragu uspomenu na osobe koji su vas dojili i odgajali u vjeri. Ponizne osobe, jednostavne, koje su dale svoj život ljubeći do kraja. Oni su naši junaci, junaci svakidašnjice i njihovi su životi ti koji mijenjaju povijest. Svjedoci rađaju nove svjedoke jer su darivatelji života. Tako se promiče vjera: ne moćima svijeta, već mudrošću križa; ne zahvaljujući strukturama, već svjedočenjem. I danas Gospodin živom tišinom križa i tebe pita: 'Želiš li biti moj svjedok?'

S Ivanom na Kalvariji bila je i Božja Majka. Nitko kao Ona nije vidio otvorenu knjigu križa što je i svjedočila poniznom ljubavi. Po Njezinu zagovoru, molimo milost da svratimo pogled srca na Raspetoga. Tada će naša vjera moći procvati u punini, tada će dozrijeti plodovi našeg svjedočenja.