Papa: "Ovo je vrijeme milosti koje nam Gospodin daje da se otisnemo na more evangelizacije i poslanja"

Sveti Otac sastao se danas popodne ua Svjetskom danu mladih 2023. s biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i pastoralnim djelatnicima, s kojima je molio Večernju.

Njegovo govor prenosimo u cijelosti:

Draga braćo biskupi,
dragi svećenici i đakoni, redovnici, redovnice i bogoslovi,
dragi pastoralni djelatnici, braćo i sestre, dobra večer!

Sretan sam što sam među vama da zajedno s mnogim mladima doživim Svjetski dan mladih, ali i da podijelim vaš crkveni hod, vaša nastojanja i vaša nadanja. Zahvaljujem monsinjoru Joséu Ornelasu Carvalhu na riječima koje mi je uputio. Želim moliti s vama da, kako je rekao, postanemo, zajedno s mladima, odvažni u prihvaćanju "Božjeg sna i pronalaženju načina za radosno, velikodušno i preobražavajuće sudjelovanje, za Crkvu i za čovječanstvo".

Uronio sam u ljepotu vaše zemlje, zemlje prijelaza između prošlosti i budućnosti, mjesta drevnih tradicija i velikih promjena, ukrašene raskošnim dolinama i zlatnim plažama s pogledom na bezgraničnu ljepotu oceana, koji graniči s Portugalom. To me podsjeća na kontekst prvog poziva učenika, kojega je Isus pozvao na obale Galilejskog jezera. Htio bih se zadržati na ovom pozivu koji naglašava ono što smo upravo čuli u kratkom čitanju Večernje: Gospodin nas je spasio i pozvao, ne po našim djelima, nego po svojoj milosti (usp. 2 Tim 1,9). To se dogodilo u životu prvih učenika kada je Isus, prolazeći onuda, "Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže." (Lk 5,2). Isus se tada ukrcao na Šimunov čamac i, nakon govora mnoštvu, promijenio živote tih ribara pozivajući ih da se otisnu na pučinu i bace mreže. Odmah uočavamo kontrast: s jedne strane ribari silaze s lađe da operu mreže, odnosno da ih očiste, spreme i odu kući; s druge strane Isus ulazi u lađu i poziva da ponovno bace mreže. Ističu se razlike: učenici silaze, Isus ulazi; žele spremiti svoje mreže, On želi da se opet bace u more da love ribu.

Najprije, tu su ribari koji silaze s lađe da operu mreže. Ovo je prizor koji se pojavljuje u Isusovim očima i On se tu zaustavlja. Upravo je započeo svoje propovijedanje u sinagogi u Nazaretu, ali su ga njegovi sugrađani izbacili iz grada i čak pokušali ubiti (usp. Lk 4,28-30). Stoga on napušta sveto mjesto i počinje propovijedati Riječ među ljudima, na ulicama gdje se žene i muškarci njegova vremena svakodnevno trude. Krist je zainteresiran za to da donese Božju blizinu upravo na mjesta i u situacije u kojima ljudi žive, bore se, nadaju se, ponekad držeći u rukama svoje poraze i neuspjehe, poput onih ribara koji noću nisu ništa ulovili. Isus nježno gleda Šimuna i njegove drugove koji, umorni i ogorčeni, peru svoje mreže, ponavljajući pokrete, ali su istodobno umorni i rezignirani: preostalo je samo otići kući praznih ruku.

Ponekad, na našem crkvenom putu, možemo osjetiti sličan umor, kada nam se čini da u rukama držimo samo prazne mreže. To je prilično raširen osjećaj u zemljama s drevnom kršćanskom tradicijom, prožetom mnogim društvenim i kulturnim promjenama i sve više obilježenom sekularizmom, ravnodušnošću prema Bogu, sve većim odvajanjem od prakticiranja vjere. A to je često istaknuto razočaranjem i gnjevom koji neki imaju prema Crkvi, ponekad zbog našeg lošeg svjedočanstva i skandala koji su unakazili njezino lice, a koji nas pozivaju na ponizno i neprestano čišćenje, uvijek polazeći od žrtvina krika boli. No rizik, kada se netko osjeća napadnutim, jest sići s lađe, zapetljati se u mreže rezignacije i pesimizma. Umjesto toga, moramo iznijeti svoje napore i suze pred Gospodina, kako bismo se zatim suočili s pastoralnim i duhovnim situacijama dolazeći jedni pred druge otvorenog srca i zajedno istražujući neki novi put, s vjerom da Isus nastavlja voditi svoju voljenu Zaručnicu za ruku i ponovno je podiže.

Zapravo, čim apostoli siđu oprati korišteno oruđe, Isus ulazi u lađu i zatim ih poziva da ponovno bace mreže. On nas dolazi potražiti u našoj usamljenosti i u našim krizama kako bi nam pomogao da počnemo ispočetka. I danas prolazi obalama postojanja da probudi nadu i da i nama, kao što je rekao Šimunu i ostalima, kaže: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov" (Lk 5,4). Braćo i sestre, svakako živimo u teškim vremenima, ali Gospodin danas pita ovu Crkvu: „Želite li sići s lađe i potonuti u razočaranje ili mi želite dopustiti da uđem i da još jednom novost moje Riječ preuzme kormilo? Želite li samo zadržati svoju prošlost ili s entuzijazmom želite baciti svoje ribarske mreže?”. To je ono što Gospodin traži od nas: da ponovno probudimo nemir za Evanđeljem. I možemo reći da je to "dobar" nemir koji beskrajnost oceana pruža vama Portugalcima: da se otisnete od obale ne da biste osvojili svijet, već da biste ga obradovali utjehom i radošću Evanđelja. U tom smislu možemo čitati riječi jednog od vaših velikih misionara, oca Antónia Vieire, kojeg vi zovete "Paiaçu", veliki otac: on je rekao da vam je Bog dao malu zemlju da se u njoj rodite, ali, budući da se naslanjate na ocean, dao vam je cijeli svijet da umrete: «Za rađanje, malena zemlja; za umiranje, cijela Zemlja. Za rađanje, Portugal; za umiranje, svijet» (A. VIEIRA, Homilije, sv. III, svezak VII, Porto 1959., str. 69). Ponovno baciti mreže i zagrliti svijet s nadom evanđelja: na to smo pozvani! Nije vrijeme da stanemo i odustanemo, privežemo lađu za obalu ili da se osvrćemo; ne smijemo bježati od ovog vremena jer nas plaši i ne smijemo se sklanjati u prošle sustave i prošlosti. Ne, ovo je vrijeme milosti koje nam Gospodin daje da se otisnemo na more evangelizacije i poslanja.

Međutim, da bismo to učinili, također moramo donijeti neke odluke. Želio bih navesti tri, nadahnute Evanđeljem.

Prije svega, izvesti na pučinu. Da bismo ponovno bacili mreže natrag u more, trebamo napustiti obale razočaranja i mirovanja, trebamo se distancirati od one sladunjave tuge i ironičnog cinizma koji nas obuzimaju pred poteškoćama. Treba prijeći iz malodušja u vjeru, poput Šimuna koji, iako se uzalud mučio cijelu noć, kaže: "Na tvoju riječ bacit ću mreže" (Lk 5,5). No, da bismo svaki dan vjerovali Gospodinu i njegovoj Riječi, riječi nisu dovoljne, potrebno je mnogo molitve. Samo u klanjanju, samo pred Gospodinom nalazimo želju i strast za evangelizacijom. Tada se nadvladava kušnja da nastavimo "pastoralom nostalgije i žaljenja" i čovjek ima hrabrosti izvesti na pučinu, bez ideologija i bez svjetovnosti, potaknut jednom jedinom željom: da Evanđelje dopre do svih. Imate mnogo primjera na tom putu i, budući da smo među mladim ljudima, rado se prisjećam mladića iz Lisabona, svetog Joãoa de Britoa, koji je prije nekoliko stoljeća, usred mnogih poteškoća, otišao u Indiju i počeo govoriti i oblačiti se na isti način kao i oni koje je susretao kako bi im naviještao Isusa. I mi smo pozvani baciti svoje mreže u vremenu koje živimo, razgovarati sa svima, učiniti Evanđelje razumljivim, čak i ako zbog toga dođe do nekih oluja. Poput mladih ljudi koji ovamo dolaze sa svih strana svijeta kako bi se suprotstavili divovskim valovima Nazaréa, i mi bez straha odlazimo na pučinu, jer – kao što sam se već imao prilike prisjetiti – «katolik se ne smije bojati otvorenog mora, ne smije tražiti utočište sigurnih luka […]. Odlazeći na pučinu naići ćete na oluje i može biti suprotnog vjetra. Pa ipak, sveto putovanje uvijek se radi u društvu Isusa koji govori svojim učenicima: "Hrabro, ja sam, ne bojte se!" (Mt 14,27)“ (Obraćanje zajednici „La Civiltà Cattolica“, 9. veljače 2017.).

Druga odluka je: zajedno pastoralno djelovati. U tekstu Isus povjerava Petru da izveze na pučinu, ali onda govori u množini, govoreći "bacite mreže" (Lk 5,4): Petar vodi lađu, ali svi su na lađi i svi su pozvani baciti mreže. A kada ulove veliku količinu ribe, ne misle da mogu sami, ne upravljaju tim darom kao privatnim posjedom i vlasništvom, nego su, kaže Evanđelje, mahnuli "drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći" (Lk 5,7). Tako su napunili dvije lađe, a ne jednu. Jedan znači samoću, zatvorenost, samodostatnost, dva znači odnos. Crkva je pluralna, ona je zajedništvo, podrazumijeva uzajamnu pomoć, zajednički hod. Na lađi mora biti mjesta za sve: svi su krštenici pozvani ukrcati se na lađu i baciti mreže, osobno se obvezujući naviještati Evanđelje. Veliki je to izazov, osobito u situacijama u kojima su svećenici i posvećene osobe umorni jer dok pastoralne potrebe rastu, njih je sve manje. No, ovu situaciju možemo promatrati kao priliku za uključivanje laika s bratskim entuzijazmom i zdravom pastoralnom kreativnošću. Mreže prvih učenika postaju, dakle, slika Crkve, koja je ljudska, duhovna i pastoralna "mreža odnosa". Bez dijaloga, suodgovornosti i sudjelovanja Crkva stari. Htio bih reći ovako: biskup nikad ne smije biti bez vlastitog prezbiterata i Božjeg naroda; svećenik nikada ne smije biti bez svoje braće i vjernika laika; a svi zajedno, kao Crkva, nikad ne smijemo biti bez drugih, bez svijeta. Bez sekularizma da, ali ne i bez svijeta. U Crkvi pomažemo jedni drugima, podržavamo jedni druge i pozvani smo širiti ozračje konstruktivnog bratstva i izvan nje. S druge strane, sveti Petar piše da smo mi živo kamenje od kojeg se gradi duhovna zgrada (usp. 1Pt 2,5). Dodao bih: vi u Portugalu ste također "calçada", vi ste drago kamenje onog gostoljubivog i blistavog poda po kojem treba kročiti Evanđelje: ni kamen ne smije nedostajati, inače se odmah primijeti. Evo Crkve koju smo, uz Božju pomoć, pozvani graditi!

I na kraju, treća odluka: postati ribarima ljudi. Isus povjerava učenicima poslanje isplovljavanja na pučinu svijeta. Često se u Svetom pismu more povezuje s mjestom zla i neprijateljskih sila kojima ljudi ne mogu ovladati. Stoga loviti ljude i izvlačiti ih iz vode znači pomoći im da se izvuku od potonuća, da ih se spasi od zla koje im prijeti utapanjem, da uskrsnu od svih oblika smrti. Doista, evanđelje je navještaj života u moru smrti, slobode u vrtlozima ropstva, svjetla u ponoru tame. Kao što sveti Ambrozije kaže, "oruđe apostolskog ribolova je poput mreža: mreže ne ubijaju one koji se u njih uhvate, nego ih drže na životu, izvlače ih iz ponora na svjetlo" (Exp. Luc. IV, 68- 79). Toliko je tame u današnjem društvu, čak i ovdje u Portugalu. Imamo osjećaj da nedostaje entuzijazma, hrabrosti za sanjanje, snage za suočavanje s izazovima, vjere u budućnost; a u međuvremenu plovimo u neizvjesnostima, u ekonomskoj nesigurnosti, u siromaštvu prijateljstva, u nedostatku nade. Nama je, kao Crkvi, povjerena zadaća uroniti u ovo more bacajući mrežu evanđelja, ne upirući prstom, već donoseći ljudima našeg vremena prijedlog za novi život, onaj Isusov: donijeti evanđelje u multikulturalno društvo; približiti Oca u rastućim nesigurnostima i siromaštvu, osobito među mladima; donijeti Kristovu ljubav tamo gdje je obitelj krhka, a odnosi ranjeni; prenositi radost Duha tamo gdje je malodušnost i fatalizam. Jedan od vaših pisaca je napisao: «Da bismo stigli u beskonačnost, a vjerujem da se može tamo stići, potrebna nam je luka, samo jedna, sigurna, a odatle možemo krenuti prema Beskraju» (F. PESSOA, Livro di Desassossego, Composto por Bernardo Soares, Ajudante de Guarda-Livros na Cidade de Lisboa, Lisboa 1998, 247). Sanjamo o portugalskoj Crkvi kao o "sigurnom utočištu" za svakoga tko se suočava s prijelazima, brodolomima i olujama života!

Od srca vam zahvaljujem, braćo i sestre, za slušanje, za ono što činite, za vaš primjer i za vašu postojanost. I povjeravam vas Gospi Fatimskoj, brizi portugalskog anđela i zaštiti vaših velikih svetaca, posebno, ovdje u Lisabonu, svetog Antuna, neumornog apostola, nadahnutog propovjednika, učenika Evanđelja, pozornog na zla društva i punog suosjećanja za siromahe: neka vas zagovara i podari vam radost novog čudesnog ulova. I, molim vas, ne zaboravite moliti za mene.