Papa potaknuo na molitvu za stradale u razornim potresima u Turskoj i Siriji

Papa Franjo se na općoj audijenciji osvrnuo na svoj nedavni apostolski pohod u DR Kongo i Južni Sudan. Prije molitve Očenaša izrazio je svoju blizinu i suosjećanje narodima Turske i Sirije, njihovim obiteljima i svima onima koji trpe zbog ove razorne nesreće. Zahvalio je svima koji su došli na ta područja kako bi pružili pomoć te je ohrabrio sve za solidarnost, napose sa zemljama koje su već duže vrijeme izmučene ratovima. Potakao je sve na zajedničku molitvu "da ova naša braća i sestre mogu ići naprijed i nakon ove tragedije. Neka im Djevica Marija štiti!" Katehezu Svetog Oca prenosimo u cijelosti.

- Prošli tjedan posjetio sam dvije afričke zemlje: Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan. Zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio da odem na ovo dugo željeno putovanje. Dva "sna": posjetiti Kongoance, čuvare goleme zemlje, zelena pluća Afrike i druga u svijetu zajedno s Amazonijom. Zemlja bogata resursima i okrvavljena ratom koji nikad ne prestaje jer uvijek postoji netko tko potpaljuje vatru. I posjetiti narod Južnog Sudana, na hodočašću mira, zajedno s nadbiskupom Canterburyja Justinom Welbyjem i generalnim moderatorom Škotske crkve, Iainom Greenshieldsom: otišli smo zajedno kako bismo svjedočili da je moguće i potrebno surađivati u različitosti, osobito ako dijelimo istu vjera u Krista.

Prva tri dana bio sam u Kinshasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo. Ponovno zahvaljujem Predsjedniku i drugim predstavnicima vlasti te zemlje na dobrodošlici koju su mi iskazali. Odmah po dolasku, u predsjedničkoj palači, mogao sam uputiti poruku naciji: Kongo je poput dijamanta, po svojoj prirodi, po svojim resursima, prije svega po svojim ljudima; ali ovaj je dijamant postao izvor svađe, nasilja i, paradoksalno, osiromašenja ljudi. To je dinamika koja se nalazi i u drugim afričkim regijama, a koja općenito vrijedi za taj kontinent: kolonizirani, eksploatirani, opljačkani kontinent. Suočen sa svim tim, rekao sam dvije riječi: prva je negativna: dosta! Dosta iskorištavanju Afrike! Druga je pozitivna: zajedno! Zajedno s dostojanstvom i uzajamnim poštovanjem, zajedno u ime Krista, naše nade.

U ime Krista okupili smo se na velikom euharistijskom slavlju, koje je bilo vrhunac, prepunom radosti i slavlja, događaju u kojemu je uskrsli Krist ponovio tom prokušanom narodu: "Mir vama!" (Iv 20,19). Od tuda, kao s izvora, može započeti novi put: put opraštanja, zajedništva i poslanja.

Nadalje, u Kinshasi dogodili su se različiti susreti. Prije svega onaj sa žrtvama nasilja s istoka zemlje, regiji koja je godinama rastrgana ratom između naoružanih skupina, manipulirana ekonomskim i političkim interesima. Ljudi žive u strahu i nesigurnosti, žrtvovani na oltaru nezakonitih poslovanja. Slušao sam potresna svjedočanstva nekih žrtava, posebno žena, koje su pod križ stavljale oružje i druga oruđa smrti. S njima sam rekao "ne" nasilju i rezignaciji, "da" pomirenju i nadi. Zatim sam se susreo s predstavnicima raznih dobrotvornih organizacija prisutnih u zemlji, kako bih im zahvalio i ohrabrio ih. Njihov rad sa siromasima i za siromahe ne stvara buku, ali iz dana u dan raste opće dobro. Zato sam istaknuo da dobrotvorne inicijative uvijek moraju biti promotivne, ne samo pomagati, već i poticati razvoj pojedinaca i zajednica.

Drugi dio putovanja bio je u Jubi, glavnom gradu Južnog Sudana, države rođene 2011. god. Ovaj posjet imao je vrlo specifičnu fizionomiju, izraženu geslom koje je preuzeto iz Isusovih riječi: "Molim da svi budu jedno" (usp. Iv 17,21). Bilo je to zapravo ekumensko hodočašće mira, ostvareno zajedno s poglavarima dviju Crkava povijesno prisutnih u toj zemlji: Anglikanske zajednice i Škotske crkve. To je bio cilj hoda na putu koje je započelo prije nekoliko godina, kada smo se okupili u Rimu 2019., s vlastima Južnog Sudana, kako bismo preuzeli obvezu oko prevladavanja sukoba i izgradnje mira.

Nažalost, proces pomirenja nije napredovao i novorođeni Južni Sudan žrtva je stare logike moći i rivalstva, koja proizvodi rat, nasilje, izbjeglice i interno raseljene osobe. Stoga sam ih, obraćajući se tim istim vlastima, pozvao da okrenu novi list, da nastave dalje s Mirovnim sporazumom i s 'Road Mapom' – Mapom puta, da kažu odlučno "ne" korupciji i trgovini oružjem i "da" susretu i dijalogu. Samo tako može biti razvoja, ljudi mogu u miru raditi, bolesni se liječiti, djeca ići u školu.

Ekumenski značaj posjeta Južnom Sudanu očitovao se osobito u trenutku molitve slavljenoj zajedno s anglikanskom braćom i braćom Škotske crkve. Zajedno smo slušali Božju riječ, zajedno smo upućivali molitve hvale, prošnje i zagovora. U vrlo konfliktnoj stvarnosti poput one u Južnom Sudanu, ovaj je znak temeljan, a nije vrednovan, jer nažalost postoje oni koji zlorabe Božje ime kako bi opravdali nasilje i zlostavljanje. Zato je tako važno svjedočiti da je vjera bratstvo, mir, zajedništvo; da je Bog Otac i uvijek i jedino želi život i dobro svoje djece.

Trenutak oduševljenja bio je onaj s kongoanskim mladima i katehetama. Bilo je to kao uranjanje u sadašnjost projicirano prema budućnosti. Zasigurno je tako na osobnoj razini, ali još više u duhovnom smislu: pomislimo na snagu obnove koju može donijeti novi naraštaj kršćana, oblikovan i potaknut radošću Evanđelja! Ukazao sam im na pet puteva: molitva, zajednica, poštenje, praštanje i služenje. Neka Gospodin usliši njihov vapaj koji zaziva mir i pravdu!

U katedrali u Kinshasi susreo sam svećenike, đakone, posvećene muškarce i žene te bogoslove. Mnogo ih je i mladi su, jer zvanja su brojna. Potaknuo sam ih da budu sluge naroda kao svjedoci Kristove ljubavi, pobjeđujući tri iskušenja: duhovnu osrednjost, svjetovnu udobnost i površnost. Naposljetku, s kongoanskim biskupima podijelio sam radost i trud pastoralne službe. Pozvao sam ih da se prepuste utjesi Božje blizine i da snagom Božje riječi budu proroci za ljude, da budu znakovi Njegova suosjećanja, Njegove blizine, Njegove nježnosti.

Južni Sudan jest država od oko 11 milijuna stanovnika, od kojih je, zbog oružanih sukoba, dva milijuna interno raseljeno, a isto toliko izbjeglo ih je u susjedne zemlje. Zato sam želio upoznati veliku skupinu raseljenika, saslušati ih i pružiti im osjećaj blizine Crkve. Doista, Crkve i kršćanski nadahnute organizacije u prvim su redovima uz ove jadne ljude koji već godinama žive u kampovima za prognanike. Posebno sam se obratio ženama, koje su snaga koja može preobraziti zemlju; i ohrabrio sam sve da budu sjeme novog Južnog Sudana, bez nasilja, pomirenog i mirnog.

U susretu s pastirima i posvećenim osobama te mjesne Crkve gledali smo Mojsija kao uzor poslušnosti Bogu i ustrajnosti u zagovoru. Poput njega, oblikovani Duhom Svetim, možemo postati suosjećajni i krotki, odvojeni od svojih interesa i sposobni boriti se s Bogom za dobro ljudi koji su nam povjereni.

U euharistijskom slavlju, posljednjem činu posjeta Južnom Sudanu i cijelog putovanja, bio sam odjek Evanđelja, ohrabrujući kršćane da budu "sol i svjetlo" u toj nemirnoj zemlji. Bog svoju nadu ne polaže u velike i moćne, nego u male i ponizne. Biblija to govori od početka do kraja. Kad je Isus poučavao svoje učenike u Galileji, tko je bio ispred Njega? Obični ljudi, ribari. Ipak im je rekao: "Vi ste sol zemlje [...]. Vi ste svjetlost svijeta" (Mt 5,13.14). I on to govori i danas onima koji se u Njega pouzdaju, to je otajstvo Božje nade, koji vidi veliko stablo gdje je malo sjeme. Pomolimo se da u Demokratskoj Republici Kongo i u Južnom Sudanu te u cijeloj Africi proklija sjeme Njegova Kraljevstva ljubavi, pravde i mira - poručio je papa Franjo.