Papa predstavnicima Crkava: 'Ako smo korijeni mira i klice jedinstva, bit ćemo vjerodostojni u očima svijeta'

Papa predstavnicima Crkava: 'Ako smo korijeni mira i klice jedinstva, bit ćemo vjerodostojni u očima svijeta'

Papa Franjo susreo se danas u Muzeju likovne umjetnosti s predstavnicima Ekumenskog vijeća Crkava i nekoliko židovskih zajednica u Mađarskoj.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Laudato
Objavljeno:
 
12.09.2021 10:40

 

Draga braćo!

Sretan sam što smo se sreli. Vaše riječi na kojima vam zahvaljujem i vaša prisutnost jedna uz drugu izražavaju veliku želju za jedinstvom. Pričaju o putovanju, ponekad uzbrdo, u prošlosti zamornom, ali s kojim se susrećete hrabro i s dobrom voljom, podržavajući jedno drugo pod pogledom Svevišnjeg, koji blagoslivlja braću koja žive zajedno (usp. Ps 133: 1) . Vidim vas, braćo po vjeri u Krista, i blagoslivljam put zajedništva kojim idete. S mislima odlazim u opatiju Pannonhalma, pulsirajuće duhovno središte ove zemlje, gdje ste se prije tri mjeseca sastali kako biste zajedno razmislili i pomolili se. Moliti zajedno, jedni za druge i raditi zajedno u ljubavi prema bližnjemu, za ovaj svijet koji Bog toliko voli (usp. Iv 3,16): ovo je najkonkretniji put do potpunog jedinstva. Vidim vas, braćo u vjeri našeg oca Abrahama. Toliko cijenim predanost kojoj ste svjedočili da srušite zidove razdvajanja u prošlosti; Židovi i kršćani, želite vidjeti u drugome više ne stranca, već prijatelja; više nije protivnik, već brat. Ovo je promjena pogleda blagoslovljena od Boga, obraćenje koje otvara nove početke, pročišćenje koje obnavlja život.

Svečani blagdani Rosh Hashanah i Yom Kippur, koji padaju u ovo razdoblje i za koje vam želim sve najbolje, prilike su milosti da obnovite svoje pridržavanje ovih duhovnih poziva. Bog otaca uvijek otvara nove puteve: kao što je pustinju pretvorio u put u obećanu zemlju, tako nas želi odvesti iz sušnih pustinja mržnje i ravnodušnosti u žudnu domovinu zajedništva. Nije slučajno da oni u Svetom pismu koji su pozvani slijediti Gospodina moraju uvijek izlaziti, hodati, dosezati neistražene zemlje i nove prostore. Mislimo na Abrahama, koji je napustio dom, rodbinu i domovinu. Tko god slijedi Boga, pozvan je otići. Od nas se traži da ostavimo iza sebe nesporazume iz prošlosti, pretenzije da smo ispravni i pogrešni prema drugima, da krenemo putem prema svom obećanju mira, jer Bog uvijek ima planove za mir, nikada za nesreću (usp. Jr 29 , 11). Htio bih sa sobom ponijeti evokativnu sliku Lančanog mosta, koji povezuje dva dijela ovog grada: ne spaja ih, već ih drži zajedno.

To moraju biti i veze među nama. Kad god je došlo u napast apsorbirati drugoga, on se nije izgradio, već je sam sebe uništio; isto vrijedi i kad smo ga htjeli getoizirati, a ne integrirati. Koliko se puta u povijesti to dogodilo! Moramo biti na oprezu i moliti da se to ne ponovi. I obvezati se na zajedničko promicanje obrazovanja u bratstvu, kako izljevi mržnje koji ga žele uništiti ne prevladaju. Mislim na prijetnju antisemitizmom, koja još uvijek vreba u Europi i drugdje. To je osigurač koji se mora pregorjeti. No, najbolji način da se to ublaži jest zajednički pozitivan rad, promicanje bratstva. Most nas i dalje poučava: podupiru ga veliki lanci, sastavljeni od mnogih prstenova. Mi smo ti prstenovi i svaki prsten je temeljni: stoga više ne možemo živjeti u sumnji i neznanju, udaljeni i neskladni. Most spaja dva dijela. U tom smislu podsjeća na koncept, temeljni u Svetom pismu, saveza. Bog saveza traži od nas da ne popuštamo logici izolacije i stranačkim interesima. Ne želi saveze s nekim na štetu drugih, već ljude i zajednice koji su mostovi zajedništva sa svima. U ovoj zemlji vi, koji predstavljate većinske religije, imate zadatak njegovati uvjete tako da se vjerska sloboda poštuje i promiče za sve. A vi imate izvrsnu ulogu prema svima: nitko ne može reći da riječi koje dijele dolaze s usana Božjih ljudi, već samo poruke otvorenosti i mira. U svijetu razorenom previše sukoba, ovo je najbolje svjedočanstvo koje moraju ponuditi oni koji su primili milost da upoznaju Boga saveza i mira.

Lančani most, osim što je najpoznatiji, ujedno je i najstariji u ovom gradu. Kroz to su prošle mnoge generacije. Time nas poziva da se prisjetimo prošlosti. Tamo ćemo pronaći patnju i tamu, nesporazume i progone, no, idući do korijena, otkrit ćemo veće zajedničko duhovno naslijeđe. Ovo je blago koje nam omogućuje da zajedno gradimo drugačiju budućnost. Također s emocijama razmišljam o tolikim brojkama prijatelja Božijih koji su zračili njegovim svjetlom u noćima svijeta.

Spominjem, među mnogim drugima, velikog pjesnika ove zemlje, Miklósa Radnótija, čiju je blistavu karijeru slomila zaslijepljena mržnja prema onima koji su ga, samo zato što je bio židovskog podrijetla, najprije spriječili u poučavanju, a zatim odveli od obitelj. Zatvoren u koncentracijskom logoru, u najmračnijem i najpokvarenijem ponoru čovječanstva, nastavio je pisati poeziju do svoje smrti. Njegova Borska bilježnica jedina je pjesnička zbirka koja je preživjela Shoah: svjedoči o snazi vjerovanja u toplinu ljubavi na hladnoći lagera i osvjetljavanja tame mržnje svjetlom vjere. Autor, ugušen lancima koji su mu držali dušu, u većoj je slobodi našao hrabrosti napisati: "Zatvoreniče, uzeo sam mjeru svake nade" (Borska bilježnica, Pismo njegovoj ženi). I postavio je pitanje koje i danas odjekuje za nas: «A vi, kako živite? Odjekuje li vaš glas u ovom trenutku? " (Borova bilježnica, Prva ekloga).

Naši glasovi, draga braćo, mogu samo odjeknuti tom Riječi koju nam je Nebo dalo, odjekom nade i mira. Pa čak i ako nas ne slušaju ili nas krivo razumiju, nikada ne negiramo činjenicama čiji smo Otkrivenje svjedoci. Konačno, u pustoj samoći koncentracijskog logora, shvativši da život odumire, Radnóti je napisao: "I ja sam sad korijen ... Bio sam cvijet, postao sam korijen" (Borska bilježnica, Korijen). I mi smo pozvani postati korijeni. Često tražimo plodove, rezultate, afirmaciju. Ali Onaj koji čini da njegova Riječ daje plodove na zemlji sa istom slatkoćom kiše zbog koje polje niče (usp. Is 55:10), podsjeća nas da su naši putevi vjere sjeme: sjeme koje se pretvara u podzemno korijenje, korijenje koje hrani sjećanje i čini da nikne budućnost. To Bog naših očeva traži od nas, jer - kako je napisao drugi pjesnik - "Bog čeka negdje drugdje, on čeka u dnu svega. Ispod. Gdje su korijeni" (R.M. RILKE, Wladimir, slikar oblaka). Do vrha dolazite samo ako ste duboko ukorijenjeni. Ukorijenjeni u slušanju Svevišnjega i drugih, pomoći ćemo našim suvremenicima da se međusobno dočekuju i vole. Samo ako smo korijeni mira i klice jedinstva, bit ćemo vjerodostojni u očima svijeta koji nas gleda, sa čežnjom za nadom da će procvjetati. Hvala vam i sretan put!

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Crkva u svijetu

Još iz rubrike: