Papa studentima: "Ako se znanje ne prihvati kao odgovornost, ono postaje neplodno"

Drugog dana svog apostolskog pohoda Lisabonu povodom 37. Svjetskog dana mladih, papa Franjo se susreo sa studentima Portugalskog katoličkog sveučilišta (Universidade Católica Portuguesa) u glavnom gradu Portugala.

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, bom dia! Dobar dan!

Hvala Vam, gospođo rektorice, na Vašim riječima: rekli ste da se svi osjećamo „hodočasnicima“. To je lijepa riječ, čije značenje zaslužuje da se o njemu razmisli; doslovno znači ostaviti po strani uobičajenu rutinu i krenuti s nakanom, kretati se "preko polja" ili "izvan svojih granica", odnosno izvan svoje zone komfora prema horizontu smisla. U izrazu "hodočasnik" vidimo odraz ljudskog stanja, jer svatko je pozvan baviti se velikim pitanjima koja nemaju jednostavan ili neposredan odgovor, već pozivaju da se krene na put, da se nadvlada sebe, da se ide dalje. To je proces koji student dobro razumije, jer tako se rađa znanost. A tako raste i duhovno istraživanje. Ne vjerujemo gotovim formulama, odgovorima koji se čine pri ruci, koje skliznu iz rukava poput namještenih igraćih karata; oprezni smo pred ponudama koji naizgled daju sve, a ništa ne traže. U jednoj Isusovoj prispodobi, pronalazi dragocjeni biser onaj koji ga traži razumno i poduzetno, i daje sve, riskira sve kako bi ga zadobio (usp. Mt 13, 45-46). Traži i riskira: to su glagoli hodočasnika.

Pessoa je rekao, na mučan, ali ispravan način, da «biti nezadovoljan znači biti čovjek» (Mensagem, O Quinto Império). Ne smijemo se bojati nemira, misli da ono što radimo nije dovoljno. Biti nezadovoljan, u tom smislu i u pravoj mjeri, dobar je protuotrov protiv pretpostavke samodostatnosti i sebeljublja. Nepotpunost karakterizira naše stanje tražitelja i hodočasnika jer, kako nas Isus podsjeća, "u svijetu smo, ali nismo od svijeta" (usp. Iv 17,16). Pozvani smo na nešto više, na uzlet bez kojeg nema leta. Stoga nemojmo se uznemiravati ako smo iznutra žedni, nemirni, nepotpuni, čeznemo za smislom i budućnošću, com saudades do futuro Nedostaje budućnost! Nismo bolesni, već živi! Zabrinimo se radije kada put pred sobom  želimo zamijeniti bilo kojim lagodnim mjestom, samo da nam pruža iluziju ugode; kada lica zamijenimo ekranima, stvarnost virtualnim; kada umjesto gorućih pitanja odabiremo lake odgovore koji uspavljuju.

Prijatelji, dopustite da vam kažem: tražite i riskirajte. U ovom povijesnom trenutku, izazovi su golemi, a jecaji bolni, ali prihvatimo rizik misleći da nismo u agoniji, već u porodu; ne na kraju, nego na početku veličanstvenog spektakla. Zato budite protagonisti „nove koreografije“ koja u središte stavlja ljudsku osobu, budite koreografi plesa života. Riječi rektorice bile su mi inspirativne, posebno kada je rekla da «sveučilište ne postoji da bi se očuvalo kao institucija, već da bi hrabro odgovorilo na izazove sadašnjosti i budućnosti». Samoustrajnost je napast, uvjetni odraz straha, zbog kojeg na postojanje gledamo iskrivljeno. Kad bi sjemenke sačuvale same sebe, potpuno bi potrošile svoju generativnu snagu i osudile nas na glad; kad bi se zime sačuvale, ne bi bilo čuda proljeća. Zato imajte hrabrosti zamijeniti strahove snovima: ne upravitelji strahova, već poduzetnici snova!

Bilo bi šteta razmišljati o sveučilištu koje je predano formiranju novih generacija samo kako bi ovjekovječilo trenutni elitistički i nejednaki sustav svijeta, u kojem visoko obrazovanje ostaje privilegija za nekolicinu. Ako se znanje ne prihvati kao odgovornost, ono postaje neplodno. Ako se oni koji su stekli visoko obrazovanje (što je danas, u Portugalu i u svijetu, ostala privilegija) ne potrude vratiti ono od čega su imali koristi, nisu u potpunosti razumjeli što im se nudi. U knjizi Postanka prva pitanja koja Bog postavlja čovjeku su: "Gdje si?" (Post 3,9) i "Gdje ti je brat?" (Post 4,9). Zapitajmo se: gdje su? Jesam li zatvoren u svoj mjehurić ili riskiram napustiti svoju sigurnost i postati praktičan kršćanin, stvaratelj, umjetnik pravde i ljepote? I opet: Gdje je moj brat? Iskustva bratske službe kao što je Missão País – poslanje zemlje i brojna  druga koja nastaju unutar akademije trebaju se smatrati nezamjenjivima za one koji završe sveučilište. Zapravo, obrazovna kvalifikacija ne smije se promatrati samo kao dozvola za izgradnju osobne dobrobiti, već kao poslanje da se posvetite pravednijem i uključivijem, tj. naprednijem društvu. Rečeno mi je da je jedna od vaših velikih pjesnikinja, Sophia de Mello Breyner Andresen, u intervjuu koji je svojevrsna oporuka, na pitanje: «Što biste voljeli da se realizira u Portugalu u ovom novom stoljeću?», odgovorila bez oklijevanje : «Željela bih vidjeti postizanje socijalne pravde, smanjenje jaza između bogatih i siromašnih» (Entrevista de Joaci Oliveira, u Cidade Nova, br. 3/2001.). Ovo pitanje upućujem Vama. Dragi studenti, hodočasnici znanja, što želite da se u Portugalu i u svijetu ostvari? Kakve promjene, kakve transformacije? A kako tome može doprinijeti sveučilište, posebice ovo katoličko?

Beatriz, Mahoor, Mariana i Tomás, hvala vam na vašim svjedočanstvima. Svi su imali notu nade, prepune stvarnog entuzijazma, bez prigovora ali i bez idealističkih iskakanja. Želite biti „protagonisti promjene“, kako je rekla Mariana. Slušajući vas, pomislio sam na rečenicu koja vam je možda poznata, od pisca Joséa de Almada Negreirosa: "Sanjao sam zemlju u kojoj su svi postali učitelji" (A Invenção do Dia Claro). Ovaj starac koji vam se obraća također sanja o tome da vaša generacija postane generacija učitelja. Učitelji čovječanstva. Učitelji suosjećanja. Učitelji novih prilika za planet i njegove stanovnike. Učitelji nade.

Kao što su neki od vas naglasili, moramo prepoznati dramatičnu hitnost brige za naš zajednički dom. Međutim, to se ne može učiniti bez obraćenja srca i promjene u antropološkoj viziji koja je u osnovi ekonomije i politike. Ne možemo se zadovoljiti jednostavnim palijativnim mjerama ili stidljivim i dvosmislenim kompromisima. U ovom slučaju "srednji putovi samo su mala odgoda katastrofe" (Enciklika Laudato si', br. 194). No tu se radi o preuzimanju odgovornosti za ono što se nažalost i dalje odgađa: potreba za redefiniranjem onoga što nazivamo napretkom i evolucijom. Jer, u ime napretka, bilo je previše nazadovanja. Vi ste generacija koja može pobijediti u ovom izazovu: imate najnaprednije znanstvene i tehnološke alate, ali nemojte upasti u zamku djelomičnih vizija. Ne zaboravite da nam je potrebna cjelovita ekologija, kako bismo slušali patnju planeta zajedno s patnjom siromašnih; staviti dramu opustinjavanja u paralelu s dramom izbjeglica; temu migracija zajedno s temom pada nataliteta; baviti se materijalnom dimenzijom života unutar duhovne dimenzije. Ne polarizacije, nego ukupne vizije.

Hvala ti, Tomás, što si rekao da "autentična cjelovita ekologija nije moguća bez Boga, da nema budućnosti u svijetu bez Boga". Želio bih vam reći: učinite vjeru vjerodostojnom kroz izbore. Jer ako vjera ne stvara uvjerljive stilove života, neće uskisnuti tijesto svijeta. Za kršćanina nije dovoljno biti uvjeren, on mora biti uvjerljiv; naše je djelovanje pozvano odražavati radosnu i ujedno radikalnu ljepotu Evanđelja. Nadalje, kršćanstvo ne može biti naseljeno kao tvrđava okružena zidinama, koja podiže bedeme prema svijetu. Stoga mi je bilo dirljivo Beatrizino svjedočanstvo kada je rekla da se upravo "s područja kulture" osjeća pozvanom živjeti Blaženstva. U svakom dobu, jedan od najvažnijih zadataka za kršćane je ponovno vratiti osjećaj utjelovljenja. Bez utjelovljenja kršćanstvo postaje ideologija; to je utjelovljenje koje omogućuje da se zadivimo ljepotom koju Krist otkriva kroz svakog brata i sestru, svakog muškarca i ženu.

U tom pogledu zanimljivo je da ste u svoju novu katedru posvećenu „Franjinoj ekonomiji“ dodali Klaru. Doista, ženski doprinos je neizostavan. Uostalom, Biblija pokazuje kako je obiteljska ekonomija uglavnom u rukama žena. Ona je prava "vladarica" ​​kuće, s mudrošću kojoj nije isključivo cilj profit, nego briga, suživot, tjelesno i duhovno dobro svih, kao i dijeljenje sa siromašnima i strancima. Uzbudljivo je pristupiti ekonomskim studijama iz ove perspektive: s ciljem da se gospodarstvu vrati dostojanstvo koje zaslužuje, kako ne bi postalo žrtvom divljeg tržišta i špekulacija.

Inicijativa Globalni sporazum o obrazovanju i sedam načela koja čine njezinu strukturu  uključuju brojne od ovih tema, od brige za zajednički dom do potpunog sudjelovanja žena, do potrebe za pronalaženjem novih načina razumijevanja gospodarstva, politike, rasta i napretka. Pozivam vas da proučite Globalni sporazum o obrazovanju i postanete strastveni glede njega. Jedna od točaka kojom se bavi je obrazovanje za prihvaćanje i uključivanje. Ne možemo se pretvarati da nismo čuli Isusove riječi u 25. poglavlju Matejevog evanđelja: „Stranac bijah i primiste me“ (r. 35). S emocijama sam pratio Mahoorino svjedočanstvo, kada je dočarala što znači živjeti sa «stalnim osjećajem nedostatka doma, obitelji, prijatelja [...], bez ognjišta, bez sveučilišta, bez novca [. ..], umorna, iscrpljena i slomljena od tuge i gubitka.' Rekao nam je da je ponovno otkrio nadu jer je netko vjerovao u preobražavajući učinak kulture susreta. Svaki put kad netko čini gestu gostoprimstva, to izaziva preobrazbu.

Prijatelji, sretan sam što vas vidim kao živu obrazovnu zajednicu, otvorenu stvarnosti, s Evanđeljem koje nije ukras, već oživljava dijelove i cjelinu. Znam da vaš put uključuje različita područja: studij, prijateljstvo, socijalni rad, građansku i političku odgovornost, brigu za zajednički dom, umjetničke izričaje... Biti katoličko sveučilište prije svega znači ovo: da je svaki element u odnosu na cjelinu i da se cjelina nalazi u dijelovima. Dakle, stjecanjem znanstvenih vještina čovjek sazrijeva kao osoba, u samospoznaji i u sagledavanju vlastitog puta. Zato samo naprijed! Srednjovjekovna predaja kaže da su hodočasnici, kada su prolazili jedan pored drugoga, pozdravljali uzvikujući «Ultreia», a drugi odgovarali «et Suseia». To su izrazi ohrabrenja za nastavak traženja i rizik putovanja, govoreći jedni drugima: «Idi dalje, više; hajde, hajde, idi dalje!" To želim i vama, od sveg srca.