Papa: "Svećenicima kažem da u ispovijedi ne postavljaju puno pitanja: slušajte i opraštajte"

Papa Franjo danas se, u sklopu jednodnevng posjeta Korzici, susreo s biskupima i svećenicima, redovnicama i redovnicima, đakonima i sjemeništarcima, pred kojima je također održao govor nakon čega je izmolio i Angelus.

Govor pape Franje prenosimo u cijelosti.

Draga braćo biskupi, dragi svećenici i đakoni, redovnici i redovnice, sjemeništarci!
 
U ovoj vašoj lijepoj zemlji sam samo jedan dan, ali sam želio da bar na kratko vas susretnem i pozdravim. To mi daje priliku prije svega da vam kažem hvala: hvala vam što ste ovdje, sa svojim darovanim životom; hvala vam za vaš rad, za vaš svakodnevni angažman. Hvala vam jer ste znak Božje milosrdne ljubavi i svjedoci Evanđelja. Sretan sam što sam mogao pozdraviti među vama svećenika koji ima 95 godina i 70 godina svećeništva. Lijepo je biti tako dugo svećenik! Hvala, brate, za tvoje svjedočanstvo! Hvala puno!

I s “hvala” odmah prelazim na milost Božju, koja je temelj kršćanske vjere i svakoga oblika posvećenja u Crkvi. U europskom kontekstu u kojem se nalazimo ne manjka problema i izazova u prenošenju vjere, a s tim se svakodnevno suočavate, otkrivajući da ste maleni i krhki: nema vas puno, nemate moćna sredstva, okruženja u kojima ste prisutni nisu uvijek naklonjeni prihvaćanju navještaja Evanđelja. Puno puta se sjetim jednog filma, u kojem je bila rečenica: ''Glazba da, ali glazbenik ne!'' Razmislite o ovoj rečenici. Ipak, ovo siromaštvo je blagoslov! Lišava nas umišljenosti da možemo sami, uči nas da kršćansko poslanje smatramo nečim što ne ovisi o ljudskoj snazi, nego prije svega o djelu Gospodina koji uvijek radi i djeluje "s malo" koje mu možemo ponuditi.

Ne zaboravimo ovo: Gospodin je u središtu. Nisam ja u središtu, nego Bog. Kod nekog umišljenog svećenika, koji se stavlja u središte je: ja, o meni, za mene. Ne, Gospodin je u središtu! To je nešto što bi možda svako jutro, u svitanje, svaki župnik, svaka posvećena osoba trebala ponavljati u molitvi: i danas, u mojoj službi, nisam ja u središtu, nego Bog. To kažem jer postoji opasnost u svjetovnosti, umišljenost, kao pauni, previše gledamo sebe. Umišljenost je nešto loše, mana.

Međutim, prvenstvo božanske milosti ne znači da možemo mirno spavati bez preuzimanja odgovornosti. Naprotiv, uvijek se moramo smatrati "suradnicima milosti Božje" (usp. 1 Kor 3,9). I tako, hodajući s Gospodinom, svaki dan se vraćamo na bitno pitanje: kako živim svoje svećeništvo, svoje posvećenje, svoje učeništvo? Jesam li blizu Isusu? Kada sam imao pastoralne pohode, bilo je dobrih svećenika,

Molim vas da to pitanje utisnete u svoje srcu, da ne podcjenjuješ potrebu za tim razlučivanjem, za tim gledanjem u sebe, da se ne uklopimo u vanjske ritmove i aktivnosti i izgubimo nutarnju dosljednost. Sa svoje strane, želio bih vam ostaviti dvostruki poziv: pazite na sebe i brinite o drugima.

Čuvajte se. Jer svećenički ili redovnički život nije “da” koje smo jednom zauvijek izrekli. Ne može se živjeti od Gospodnjih prihoda! Naprotiv, svaki dan moramo obnavljati radost susreta s Njim, u svakom trenutku moramo ponovno slušati Njegov glas i odlučiti ga slijediti i u trenutcima reći: ustani, pogledaj Gospodina, zamoli oprost i pomozi mi da idem naprijed.

Zapamtimo ovo: naš se život izražava u prinošenju nas samih, ali što se svećenik, časna sestra, redovnik više daruje, troši, radi za Kraljevstvo Božje, to je potrebnije da se i on brine za sebe. Svećenik, časna sestra, đakon koji zanemaruje sebe, na kraju će zanemariti i one koji su mu povjereni. Zbog toga je potrebno malo "životno pravilo", redovnici ga već imaju, ali ga baš ne izvršavaju, koje uključuje dnevni dogovor s molitvom i Euharistijom, dijalog s Gospodinom, svatko prema svojoj duhovnosti i stilu. I također bih želio dodati: sačuvajte nekoliko trenutaka samoće; imati brata ili sestru s kojima možemo slobodno podijeliti ono što nosimo u srcu. To je trenutak s duhovnikom. Njegovanje nečega što nam je strastveno, ne da bismo potrošili vrijeme, već da bismo se na zdrav način odmorili od umora službe. Služba nekada umara. Trebamo se bojati onih ljudi koji su uvijek aktivni, uvijek u središtu, koji možda zbog prevelike revnosti nikad ne odmaraju, nikad ne predahnu za sebe.

To nije dobro, potrebni su prostori i trenutci u kojima svaki svećenik i svaki ređenik brine o sebi. To ne znači ići na lifting, ne. Već stvoriti odnos sa Gospodinom i s Mamom. A ova briga uključuje još nešto: bratstvo među vama. Naučimo dijeliti ne samo teškoće i izazove nego i radost i prijateljstvo među nama: vaš biskup kaže nešto što mi se jako sviđa, a to je da je važno prijeći s Knjige Tužaljki na " Knjigu Pjesme nad pjesmama. Često to radimo i sviđa nam se. I biskup je grešnik, ali važno je komunicirati, dijeliti jedni s drugima. To je važno, o tome govori i jedan psalam: "Ti si moju žalost u ples pretvorio" (Ps 30,12). Podijelimo radost što smo apostoli i učenici Gospodnji! Radost treba dijeliti. Suprotno tome je kad svećenikovo srce poprimi pljesniv, kiseo okus. Zavist je loša mana. Zamolimo Gospodina da naše kukanje pretvori u radost, da ne kukamo, da se ne žalimo.

Druga stvar: pobrinite se za druge. Poslanje koje je svatko od vas primio uvijek ima samo jednu svrhu: donijeti Isusa drugima, dati srcima utjehu Evanđelja. Ovdje se rado prisjećam trenutka u kojem se apostol Pavao vraća u Korint i, pišući zajednici, kaže: "Ja ću se najradije potrošiti, da, propast ću za vaše duše" ( 2 Kor 12,15). Trošiti sebe za duše, trošiti sebe u prinosu sebe za one koji su nam povjereni.

Prisjećam se mladog svećenika koji ne nedavno umro od karcinoma. Živio je sa siromašnima. Govorio je da želi maknuti cigle s vrata da kada ona ostanu zatvorena ljudi mogu kucati na prozor.

Stoga su u središtu vaše službe vaša braća i sestre: njihovo duhovno dobro, njihova glad za nadom, njihova potreba da ih se sluša i da im budu blizu. Ovo je također poziv da se u današnjem kontekstu pronađu najučinkovitiji pastoralni putovi za evangelizaciju. Ne bojte se promijeniti, preispitati stare obrasce, obnoviti jezike vjere, učeći pritom da poslanje nije pitanje ljudskih strategija: ono je prije svega pitanje vjere: brinuti se o drugima, o onima one koji čekaju Isusovu riječ, za one koji su se udaljili od Njega, za one koji trebaju vodstvo ili utjehu za svoju patnju. Briga o svima, u formaciji a posebno na susretima. Održavajte susrete! Susrećite ljude!

I molim vas, reći ću vam nešto što mi je na srcu: uvijek i sve opraštajte. Sve opraštajte i uvijek! Svećenicima kažem da u ispovijedi ne postavljaju puno pitanja: slušajte i opraštajte. Jedan kardinal koji je konzervativan, ali je veliki svećenik, na jednoj konferenciji je svećenicima rekao: „Ako netko započne mucati na ispovijedi jer ga je sram, kažem mu da nema problema, da nastavi, sve sam razumio! Nisam ništa razumio, veli on, ali On gore je sve razumio“. Molim vas, ne gnjavite ljude u ispovjedaonici pitanjima: kako, gdje, s kim itd. Uvijek opraštajte. Uvijek!

U Buenos Airesu ima jedan jako dobar kapucin, franjevac. Ja sam ga imenovao kardinalom, a ima 96 godina. Imao je dobar stav. Bio je dobar ispovjednik, kod njega sam se i ja ispovijedao. Jednom mi je rekao da nekada osjeti krivnju da previše oprašta. I pitao sam ga što tada učini. Rekao je da ode Gospodinu i kaže mi: „Gospodine, oprosti mi, puno sam opraštao, ali krivnja je Tvoja jer si mi dao 'loš' primjer.“ Opraštati uvijek i sve! I to kažem redovnicima i redovnicama: oprostiti i kada nam nešto nažao i ružno netko učini; zavisti i loše situacije u zajednicama… Oprostiti! Gospodin nam je dao primjer: oprostiti uvijek i sve svima!

Malo mi je neugodno, ali nešto ću vam povjeriti: ja sa sobom nosim 53 godine svećeništva, prekjučer sam imao 53 godine svećeništva. Nikada nisam odbio nekoga odriješiti. Jako volim ispovijedati. Uvijek tražim način kako bih opraštao. Ne znam je li to pred Gospodinom dobro, ali eto, to vam kažem.   

Draga braćo i sestre, zahvaljujem vam od srca i želim vam službu punu nade i radosti. Čak i u trenutcima umora ili obeshrabrenja, nemojte se prepustiti. Vratite svoje srce Gospodinu i nemojte zaboraviti plakati pred Gospodinom: On se očituje i čini da se pronađe, ako brinete o sebi i drugima. Na taj način On nudi utjehu onima koje je pozvao i poslao. Idite hrabro naprijed, On će vas ispuniti radošću.

Sada ćemo uputiti molitvu Djevici Mariji. U ovoj katedrali, posvećenoj Njezinu Uzašašću na nebo, vjernici je časte kao svoju zaštitnicu kao Majku milosrđa, “Madunnuccia”. S ovog sredozemnog otoka upućujemo joj molitvu za mir: mir za sve zemlje koje gledaju na ovo more, posebno za Svetu zemlju u kojoj je Marija rodila Isusa, mir za Palestinu, za Izrael, za Libanon, za Siriju, za cijeli Bliski istok!  Mir za izmučeni Mijanmar. I neka Presveta Bogorodica isprosi željeni mir ukrajinskom i ruskom narodu. Oni su rodbina, da, braća, da ali molimo da se razumiju. Molimo za mir!

Braćo, sestre rat je uvijek poraz. I rat u redovničkim zajednicama i župama je uvijek poraz. Neka Gospodin daruje mir cijelom svijetu!
Molimo i za žrtve koji su stradali u ciklonu. Duhovno sam blizu onima koji su pogođeni ovom tragedijom.

Sada svi zajedno izmolimo molitvu Anđeoskog pozdravljenja:

Angelus Domini…