''Sila, oružje i novac nikad ne će obojiti mirom našu budućnost''

Prijevod njegova govora prenosimo u cijelosti: 

''Vaša Visosti, kraljevska visočanstva, dragi brate, dr. Al Tayyebu, veliki imame Al Azhara, dragi brate Bartolomeju, ekumenski patrijarše, poštovane vjerske i građanske vlasti, gospođe i gospodo!

Srdačno vas pozdravljam, zahvalan na primljenoj gostoljubivosti i ostvarenju ovoga Foruma za dijalog, organiziranog pod pokroviteljstvom Njegova Veličanstva, kralja Bahreina. Ova zemlja baštini vlastito ime od svojih voda: riječ 'Bahrein' podsjeća na 'dva mora'. Mislimo na morske vode koje spajaju zemlje i ljude, povezujući udaljene narode. 'Ono što zemlja rastavlja, more spaja', kaže mudra izreka. Naš planet Zemlja, kada ga gledamo s visoka, podsjeća na veliko plavo more koje doseže različite obale. Kao da nas s neba podsjeća da smo svi jedna jedina obitelj: ne otoci, već veliki arhipelag. Takvima nas želi Svevišnji i ova Zemlja. Arhipelag od više od 30 otoka može lijepo simbolizirati tu želju.

Pa ipak, živimo u vremenima u kojima čovječanstvo kao nikada prije ispada više podijeljeno negoli ujedinjeno. 

Ime 'Bahrein' još nam može pomoći u razmišljanju: dva mora o kojima govori odnose se na slatke vode podvodnih izvora i na one slane uz obale zaljeva. Slično i danas, stojimo ispred dva mora suprotnog okusa: s jedne je strane mirno i slatko more zajedničkog suživota, a s druge strane ono gorko, zbog ravnodušnosti pokvareno sukobima i uzbibano vjetrovima rata s rušilačkim valovima koji su sve burniji, koji mogu uplesti sve. I, nažalost, Istok i Zapad sve više sliče dvama suprotnim morima. Međutim, mi smo ovdje jer želimo ploviti istim morem, izabirući rutu susreta, a ne sukoba, put dijaloga o kojem govori naziv ovog Foruma: ''Istok i Zapad za ljudski suživot''.
Nakon dvaju strašnih svjetskih ratova, nakon Hladnog rata koji je desetljećima svijet držao suzdržanog daha, među mnogim razarajućim sukobima na svakoj strani globusa, među osuđivanjima, prijetnjama, još uvijek se nalazimo na rubu krhke ravnoteže i ne želimo potonuti. Zanimljiv je ovaj paradoks: dok je većina svjetske populacije ujedinjena istim problemima, pogođena velikim krizama hrane, ekologije i pandemije, kao i planetarno sve skandaloznijom nepravdom, neki moćnici usredotočuju se na odlučnu borbu za pojedinačne interese, izvlačeći davno zaboravljene rječnike, nanovo iscrtavajući zone utjecaja i suprotne blokove. Čini se da sudjelujemo u jednom dramatičnom dječjem scenariju: u vrtu čovječanstva, umjesto da zajedno uzgajamo, igramo se vatrom raketa i bombi, oružjem koje izaziva plač i smrt, prekrivajući zajednički dom pepelom i mržnjom.

Nastat će gorke posljedice ako se nastave naglašavati suprotnosti bez razumijevanja, ako se nastavi ustrajati u nametanju vlastitih modela i vizija koji su despotski, nacionalistički i populistički, ako nas ne zanima kultura drugih, ako ne čujemo krikove običnih ljudi i glas siromašnih, ako se ne prestane dijeliti manihejski ljude na dobre i zle, ako se ne potrudimo razumjeti se međusobno i surađivati na dobrobit sviju. To je pred nama kao izbor. Jer u globaliziranome svijetu možemo ići naprijed samo ako budemo veslali zajedno, a ploveći sami, možemo se samo nasukati.

U uskipjelom moru sukoba imajmo pred očima Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot, u kojem se govori o plodnom susretu između Istoka i Zapada, što će biti od koristi kako bi se izliječilo te bolesti. Ovdje smo vjerujući u Boga i braću, kako bismo odbacili 'misao koja izolira', onaj način gledanja na stvarnost koji ignorira jedino more čovječanstva, kako bi se usredotočilo samo na vlastite struje. Želimo da svađe između Istoka i Zapada prestanu na dobrobit sviju, a da se pritom ne izgubi iz vida i rascjep koji je u stalnom porastu, onaj između svjetskog Sjevera i Juga. Pojava sukoba neka nam ne skrene pažnju s postojećih tragedija čovječanstva, poput katastrofe nejednakosti, zbog kojih većina ljudi ove Zemlje osjeća nepravdu kao nikada prije, sramotnu ljagu gladi i nesreće klimatskih promjena, znak pomanjkanja skrbi prema zajedničkom domu.

O tim temama o kojima se govorilo ovih dana vjerski vođe ne mogu a da se ne zauzimaju i dadu dobar primjer. Imamo posebnu ulogu i ovaj Forum pruža nam dodatnu mogućnost u tome. Naša je zadaća ohrabrivati i pomagati čovječanstvu koje je i međuovisno, ali i razjedinjeno, da plovimo zajedno. Htio bih stoga istaknuti tri izazova koji proizlaze iz Dokumenta o ljudskom bratstvu i iz Deklaracije Kraljevine Bahreina, o čemu se razmišljalo ovih dana. Tiču se molitve, odgoja i djelovanja.
Prije svega, molitva dira čovjekovo srce. Zapravo, drame koje proživljavamo i opasne diobe koje vidimo, neuravnoteženost od koje pati suvremeni svijet, povezani su s onom najdubljom neravnotežom koja se nalazi u srcu čovjeka. Tamo je korijen. Stoga se najgora opasnost ne nalazi u stvarima, u materijalnoj stvarnosti, u organizacijama, već u nagnuću ljudskog bića da se zatvori u imanenciju vlastitoga 'ja', vlastite skupine, vlastitih sebičnih interesa. To nije mana našeg doba, već postoji otkako je čovjeka i, uz Božju pomoć, to je moguće ispraviti.

Eto zašto je molitva, otvorenost srca Svevišnjem, temeljna stvar kako bismo se očistili od sebičnosti, zatvorenosti, autoreferencijalnosti, dvoličnosti i nepravde. Tko moli, prima u srce mir i postaje njegovim svjedokom i glasnikom; poziva prije svega vlastitim primjerom svoje bližnje da ne postanu taoci poganstva koji svodi ljudsko biće na to što kupuje, prodaje ili s čime se zabavlja, već da otkriju beskonačno dostojanstvo upisano u svakome od nas. Religiozan čovjek, čovjek mira, onaj je koji, hodajući zajedno s drugima na zemlji, poziva ih ljubazno i s poštovanjem da svoj pogled podignu prema nebu i uznosi muke i kušnje sviju u svojoj molitvi, poput tamjana koji uzlazi prema Svevišnjemu.

Kako bi se to moglo dogoditi, neophodan je jedan uvjet: vjerska sloboda. Deklaracija Kraljevine Bahrein tumači da 'nas je Bog usmjerio prema božanskom daru slobode izbora' i 'svaki oblik religiozne prisile ne može dovesti osobu do nekog značajnijeg odnosa s Bogom'. Svaka prisila, dakle, nedostojna je Svevišnjega, jer On nije svijet povjerio robovima, već slobodnim stvorenjima koje poštuje u potpunosti. Zauzmimo se, kako bi sloboda stvorenja odsijevala onu slobodu Stvoritelja, kako bi bogomolje bile čuvane i sigurne, uvijek i svugdje, i molitva uvijek podržavana i nikada ne ometana. No, nije dovoljno udijeliti dopuštenje i priznati slobodu bogoslužja, potrebno je dosegnuti pravu vjersku slobodu. Svaka zajednica, ali i svaka vjera, mora to posvjedočiti. Potrebno je preispitivati se prisiljava li izvana ili oslobađa iznutra Božja stvorenja; pomaže li čovjeku odbaciti tvrdoću, zatvorenost i nasilje; raste  li u vjernicima prava sloboda, što ne znači činiti što mi se hoće, već biti na raspolaganju za dobru stvar za koju smo stvoreni.

Izazov molitve tiče se srca, a drugi izazov, odgoj, tiče se u suštini ljudskog razuma. Deklaracija Kraljevine Bahreina kaže da je 'neznanje neprijatelj mira'. Istina, gdje nedostaju mogućnosti školovanja, povećavaju se ekstremizmi i ukorjenjuju se fundamentalizmi. I ako je neznanje neprijatelj mira, odgoj je prijatelj razvoja, ako se doista radi o odgoju dostojnom čovjeka, dinamičnom i relacijskom biću: dakle, ne rigidan i monolitan, već otvoren izazovima i osjetljiv na kulturološke promjene; ne autoreferencijalan i izolirajući, već pozoran na povijest i kulturu drugih; ne statičan, već istraživački, kako bi prigrlio različite poglede i bit jedinog čovječanstva kojemu pripadamo. To omogućuje ući u bit problema bez umišljanja da imamo rješenje za sve i na jednostavan način, već da imamo dobru volju proći kroz krizu bez upadanja u logiku sukoba. Zapravo, nije dostojno ljudskog razuma vjerovati da razlozi sile prevladaju nad snagom razuma, koristiti metode iz prošlosti za sadašnja pitanja, primjenjivati tehničke sheme na povijest i kulturu čovjeka. To zahtijeva da se preispitujemo, ulazimo u krizu i učimo dijalogizirati strpljivo, s poštovanjem i duhom slušanja; da učimo povijest i kulturu drugih. Tako se odgaja ljudski razum, jačajući uzajamno razumijevanje. Nije dovoljno reći da smo tolerantni, treba doista dati prostora drugome, dati mu prava i mogućnosti. Taj se mentalitet stječe odgojem, a vjere su pozvane to podržavati.
Konkretno, htio bih podcrtati tri hitne stvari odgoja. Prije svega, priznati prava žene u javnosti: 'u školovanju, na poslu, u ostvarivanju vlastitih društvenih i političkih prava'. U tome, kao i drugim poljima, odgoj je put kako bismo se odmaknuli od povijesnih i društvenih ostavština koji su suprotni od duha solidarnosti i bratstva koje treba resiti one koji se klanjaju Bogu i ljube bližnjega.

Druga stvar, 'priznanje i ozakonjenje prava djece', kako bismo rasli obrazovani, podržavani, praćeni, ne osuđeni na ralje gladi i nasilja. Odgajajmo sebe kako bismo na krize, probleme, ratove gledali očima djece: ne radi se o naivnoj dobrohotnosti, već dubokoj mudrosti, jer kad samo pomislimo na njih, napredak će se odraziti u nevinosti, a ne u profitu, i bit će to doprinos za budućnost po mjeri čovjeka.
Odgoj, koji započinje u obiteljskom domu, nastavlja se u smislu zajednice, sela ili grada. Stoga bih želio naglasiti da je treća stvar odgoj za državljanstvo, za zajednički život, u poštovanju i pravdi. Osobito sama važnost 'koncepta državljanstva' koje se temelji na jednakosti prava i dužnosti. Potrebno je zauzeti se za to kako bi se naše zajednice mogle uspostaviti kao puno državljanstvo i odbaciti korištenje diskriminacijskog pojma manjina koji sa sobom nosi sjeme osjećaja usamljenosti i podčinjenosti; to priprema teren za netrpeljivosti i nesuglasnosti te oduzima vjerska i građanska prava pojedinim građanima, čime ih se diskriminira.
Dolazimo do posljednjeg od triju izazova, onog koji se tiče akcije. Možemo to nazvati ljudskim snagama. Deklaracija Kraljevine Bahrein kaže da se, 'kada se propovijeda mržnja, nasilje i nesuglasje, time oskvrnjuje ime Božje'. Onaj koji je religiozan, to će odbaciti bez rasprave. Snažno će reći ne psovki rata i nasilju. I dosljedno tumači i u praksi vrši taj ne. Nije dovoljno reći da je neka vjera miroljubiva, potrebno je osuditi i izolirati nasilnike koji zloupotrebljavaju njezino ime. Nije dovoljno distancirati se od intolerancije i ekstremizma, potrebno je djelovati u suprotnom smjeru. 'Stoga je nužno prekinuti podržavanje terorističkih pokreta putem financiranja, opskrbe oružjem, planovima ili opravdavanjima uz podršku medija, i sve to smatrati međunarodnim kriminalom koji prijeti svjetskog sigurnosti i miru. Potrebno je osuditi takav terorizam u svim njegovim oblicima i pojavnostima.'

Religiozan čovjek, čovjek mira, opire se utrci u naoružanju, poslovima rata, tržištu smrti. Ne prepušta se 'savezništvima protiv nekoga', već traži susret sa svima; bez popuštanja sinkretizmima i relativizmu svake vrste, ide samo jednim putem, onim bratstva, dijaloga, mira. To su njegovi 'da'. Pođimo, dragi prijatelji, ovim putem: otvorimo svoje srce bratu, napredujmo u međusobnom upoznavanju. Sklapajmo međusobno jače sveze, bez dvoličnosti i straha, uime Stvoritelja koji nas je zajedno postavio na ovaj svijet kao čuvare, i braću i sestre. I premda neki moćnici trguju međusobno oko interesa, novca i moći, pokažimo da je moguć i drugi put susreta. Moguć i nužan, jer sila, oružje i novac ne će nikada obojiti mirom našu budućnost. Susrećimo se dakle za dobrobit čovjeka i uime Onoga koji ljubi čovjeka, čije ime jest Mir. Promičimo konkretne inicijative kako bi hod velikih religija bio sve djelotvorniji i stalan, kako bi bio savjest mira za svijet!
Stvoritelj nas poziva da djelujemo, osobito u prilog premnogih stvorenja koji ne pronalaze još uvijek dovoljno prostora u agendama moćnika: siromašni, nerođeni, bolesni, migranti... Ako mi koji vjerujemo u Boga milosrđa ne budemo njihov glas, tko će biti? Budimo na njihovoj strani, zauzmimo se za pomoć ranjenom čovjeku. Čineći tako, privući ćemo na svijet blagoslov Svevišnjega. Neka On prosvijetli naše korake i ujedini naša srca, naše misli i naše snage, kako bi klanjanje Gospodinu odgovaralo konkretnoj ljubavi prema bližnjemu: kako bismo zajedno bili proroci suživota, majstori jedinstva, graditelji mira.