Širina ljudskog, kršćanskog i katoličkog srca nadilazi sve ovozemaljske granice

U povodu njezina srebrenoga jubileja, Katolički tjednik Nedjelja obavio je razgovor s ravnateljem Caritasa u Bosni i Hercegovini, mons. Tomom Kneževićem.

Mons. Knežević je, kroz različite angažmane u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Bosni i Hercegovini, već odavno postao jedno od poznatih imena ovdašnjoj javnosti. Rođen 1954. u zeničkom naselju Čajdraš, nakon srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu i teologije u Sarajevu, za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1980. U Innsbrucku je magistrirao liturgiku te je od 1986. do 2019. bio profesor na sarajevskom KBF-u (nekoć Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji) i Teološkom institutu u Mostaru. Pored toga, neizostavna je njegova uloga ceremonijara u katedrali Srca Isusova u Sarajevu i svim većim liturgijskim slavljima i sadržajima u ovoj mjesnoj Crkvi, pa i šire. Pored brojnih drugih svećeničkih dužnosti i aktivnosti, valja izdvojiti da je bio prvi nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH te prvi voditelj i koordinator Dušobrižništva vojske, policije, pritvorenika i zatvorenika u BiH – sve do 2011.

Također, dubok trag ostavio je na polju karitativnoga rada – najprije kao ratni zamjenik ravnatelja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije zadužen za Sarajevo – o čemu je ostavio i pisani trag u obliku knjige Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća, a potom i kao aktualni ravnatelj Caritasa BiH s drugim petogodišnjim mandatom.

Mons. Kneževiću, ove je godine Caritas BiH napunio četvrt stoljeća svojega postojanja. Što bi sve u kratkim crtama ulazilo u „osobnu kartu“ove crkvene institucije?

Bosanskohercegovački nad/biskupi u svome poslanju bili su svjesni svoje odgovornosti za karitativno djelovanje Crkve i službene karitativne ustanove pod imenom Caritasa, ne samo na nad/biskupijskim razinama, nego isto tako na razni Bosne i Hercegovine. Cjelokupna socijalna situacija, nestanak komunizma, zaživljavanje krhke demokracije, početak rata najprije u Republici Hrvatskoj, a nakon toga i u Bosni i Hercegovini, uz sve neočekivane nedaće koje su pratile ova teška vremena. I zato su trojica nad/biskupa Vrhbosanske metropolije na svome saboru održanom u Sarajevu od 5. do 7. siječnja 1994. osnovali Caritas Vrhbosanske metropolije i imenovali prvog zastupnika. On je trebao objediniti zajedničke aktivnosti Caritasâ četiriju bosanskohercegovačkih nad/biskupija: Vrhbosanske nadbiskupije, Mostarsko-duvanjske, Trebinjsko-mrkanske i Banjolučke biskupije.

Nakon ovog čina slijedila su i druga događanja koja su izravno utjecala na život i rast Caritasa na bosanskohercegovačkim prostorima. Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, temeljem traženja bh. nad/biskupa, vatikanski Zbor za evangelizaciju naroda, u čijem je nadleštvu bila i Bosna i Hercegovina, svojim dekretom od 8. prosinca 1994., ovlašten od Svetog Oca Ivana Pavla II., odobrio je uspostavu Biskupske konferencije BiH.

Naši nad/biskupi bili su svjesni kako hrvatski narod živi na prostorima dviju međunarodno priznatih država, zatim da ima dvije biskupske konferencije, ali isto tako kažu kako će „… nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom“. I zato je, po uzoru na druge države, trebalo urediti i nacionalni Caritas na razini novoutemeljene Biskupske konferencije BiH, tj. na razini Crkve u novonastaloj državi. Već na prvom zasjedanju novonastale Biskupske konferencije BiH, koje je održano u Mostaru od 27. do 29. siječnja 1995., bosanskohercegovački nad/biskupi 28. siječnja 1995. osnovali su Caritas pod imenom Caritas Biskupske konferencije BiH. Tada je odobren i njegov prvi Statut. Do deblokade Sarajeva i osiguravanja uredskog prostora za život i rad, svoje sjedište imao je u Zagrebu. Biskupska konferencija BiH, na svom 65. redovitom zasjedanju održanom u Sarajevu 4. i 5. studenog 2015., odobrila je novi treći Statut i promijenila ime Caritasa Biskupske konferencije BiH u Caritas BiH. U svome djelovanju, s obzirom na prava unutar Caritasa u BiH, on ima koordinirajuću ulogu.

Tijekom 25 godina zasigurno je puno toga učinjeno i zauzelo bi mnogo prostora sve nabrajati. Ipak, biste li mogli nešto izdvojiti što zapravo osvjetljava djelovanje Caritasa BiH?

Minulih četvrt stoljeća Caritasa BiH, koje je obilježilo vrijeme nestanka komunizma, zaživljavanja kakve-takve demokracije, zatim rata i poraća, sadržavalo je brojne aktivnosti: građenje ustanove prema važećim crkvenim i civilnim zakonima i pravljenje svih podzakonskih dokumenata, osiguravanje potrebnih materijalnih pretpostavki od uredskih prostora i načina financiranja cjelokupnog života i rada – jer su i sami osnivači, tj. naše nad/biskupije u tom vremenu bile u teškoj poratnoj financijskoj situaciji, članstvo u Caritasu Internationalis sa sjedištem u Vatikanu od 30. lipnja 1999. među 165 nacionalnih Caritasa iz cijeloga svijeta podijeljenih u sedam regija, zatim u Caritasu Europa među 49 nacionalnih Caritasa Europa sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija) od 30. lipnja 1999., osposobljavanje i financiranje plaće djelatnika za rad u Caritasu BiH, komunikacija s donatorima poratnog vremena koji su uglavnom napustili BiH (osim: Caritas Italije, CRS, Caritas Švicarske i Caritas Belgije), traženje, pisanje i dobivanje projekata prema standardima Europske unije i drugih krovnih crkvenih i civilnih ustanova Europe i svijeta koji uvijek nisu u duhu i prema potrebama Caritasa u BiH, izgradnja koordinirajućeg zajedništva unutar karitativnih aktivnosti i projekata između nacionalnog i nad/biskupijskih Caritasa u BiH, traženje svoga mjesta kvalitetnim djelovanjem unutar Caritasove mreže na svim razinama, posebno u Jugoistočnoj Europi.

Iako Caritas BiH slavi svoj srebreni jubilej, valja istaknuti kako je institucionalno djelovanje Crkve u BiH na ovom planu zapravo i dosta starije. Možete li nam to približiti?

Svjesni smo kako se djelovanje Katoličke Crkve temelji na tronošcu: liturgija, Caritas i navjestiteljska služba. Od svoga početka pa do današnjeg dana karitativno se djelovalo na razini opće Crkve. U svemu tome Katolička Crkva u hrvatskom narodu i u svakoj nad/biskupiji, bez obzira na državno ustrojstvo tijekom povijesti, odgovorno je nosila i izgrađivala svoju karitativnu odgovornost i kroz institucionalno ustrojstvo utemeljenjem i izgradnjom Caritasa na svim razinama. I u teška vremena bezbožnog komunističkog sustava, kada su sve karitativne ustanove bile zabranjene, karitativno se djelovalo, a pred svojim očima imamo brojne akcije Katoličke Crkve i škrabice Kruha Sv. Ante po našim crkvama za potrebne i siromašne. Bogata je karitativna baština i povijest karitativnog djelovanja Katoličke Crkve u BiH. Vrijedno je spomena kako se kroz karitativno djelovanje nadilazilo sve ljudske granice i pomagalo svima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, a o čemu posebno svjedoči vrijeme rata i poraća.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.