Susret pape Franje s predstavnicima vlasti, civilnog društva i diplomatskog zbora u Portugalu

Papa Franjo danas se u Portugalu, prigodom Svjetskog dana mladih, susreo s predstavnicima vlasti, civilnog društva i diplomatskog zbora.

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Gospodine Predsjedniče Republike,

gospodine premijeru,

Članovi Vlade i diplomatskog zbora,

Predstavnici vlasti, civilnog društva i svijeta kulture,

Dame i gospodo!

Srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem gospodinu predsjedniku na dobrodošlici i ljubaznim riječima koje mi je uputio. Sretan sam što sam u Lisabonu, gradu susreta koji obuhvaća različite narode i kulture i koji ovih dana postaje još globalniji; postaje u neku ruku glavnim gradom svijeta. To dobro pristaje njegovom multietničkom i multikulturalnom karakteru - tu mislim na četvrt Mouraria, gdje ljudi iz više od šezdeset zemalja žive u skladu - i otkriva kozmopolitsku crtu Portugala, koja je ukorijenjena u želji da se otvori svijetu i istražiti ga, ploveći prema novim i širim horizontima.

Nedaleko odavde, u Cabo da Roca, uklesana je rečenica velikog pjesnika ovoga grada: «Ovdje... gdje prestaje zemlja i počinje more» (L. VAZ DE CAMÕES, Os Lusíadas, VIII). Stoljećima se vjerovalo da postoji rub svijeta, i to je u određenom smislu istina: mi smo na rubu svijeta jer ova zemlja graniči s oceanom koji spaja kontinente. Lisabon donosi njegov zagrljaj i miris. Volim se pridružiti pjesmi koju Portugalci vole pjevati: «Lisabon miriše na cvijeće i more» (A. RODRIGUES, Cheira bem, cheira a Lisboa, 1972.). More koje je puno više od krajobraznog elementa, more koje je poziv utisnut u dušu svakog Portugalca: «more koje odzvanja, more bez dna, beskrajno more» kako ga je nazvala domaća pjesnikinja (S. DE MELLO BREYNER, Mar sonoro); dok drugi pjesnik ovako moli: «Bože mora daj nam više valova, Bože zemlje daj nam još mora» (D. FARIA, No país de Deus). Pred oceanom Portugalci razmišljaju o beskrajnim prostorima duše i o smislu života u svijetu. I ja bih, ponesen slikom oceana, htio podijeliti neke misli.

Lisabon može ponuditi promjenu ritma. Ovdje je 2007. godine potpisan istoimeni Ugovor reforma Europske unije. U njemu se navodi da «Unija ima za cilj promicati mir, njegove vrijednosti i dobrobit svojih naroda" (Ugovor iz Lisabona kojim se mijenja Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, čl. 1,4/2,1); i nadalje tvrdi da «u odnosima s ostatkom svijeta [...] doprinosi miru, sigurnosti, održivom razvoju Zemlje, solidarnosti i međusobnom poštovanju među narodima, slobodnoj i poštenoj trgovini, iskorjenjivanju siromaštva i zaštiti ljudskih prava" (čl. 1,4/2.5). To nisu samo riječi, već prekretnice za put Europske zajednice, urezana u memoriju ovoga grada. To je duh zajedništva, oživljen snom multilateralizma širim od samog zapadnog konteksta.

Prema klasičnoj mitologiji, Oceanus je sin neba (Urana): njegova prostranost navodi smrtnike da podignu pogled i uzdignu se prema beskonačnosti. No, Oceanus je istovremeno i sin zemlje (Gea) koju grli, pozivajući nas da cijeli nastanjeni svijet obavijemo nježnošću. Uistinu, ocean povezuje ne samo narode i zemlje, nego i zemlje i kontinente; stoga Lisabon, oceanski grad, podsjeća na važnost cjeline, da o granicama razmišljamo kao o područjima kontakta, a ne kao o granicama koje razdvajaju. Znamo da su danas velika pitanja globalna, ali često doživljavamo neučinkovitost u odgovaranju na njih upravo zato što je svijet suočen sa zajedničkim problemima podijeljen, ili barem nedovoljno kohezivan, nesposoban zajednički se suočiti s onim što sve dovodi u krizu. Čini se da planetarne nepravde, ratovi, klimatske i migracijske krize teku brže od mogućnosti, a često i volje, da se zajedno suočimo s tim izazovima.

Prema spornoj etimologiji, naziv Europa potječe od riječi koja označava smjer zapada. No, sigurno je da je Lisabon najzapadniji glavni grad kontinentalne Europe. Stoga podsjeća na potrebu otvaranja širih puteva susreta, kao što Portugal već čini, posebno sa zemljama drugih kontinenata koji dijele isti jezik. Nadam se da će Svjetski dan mladih biti poticaj sveopće otvorenosti za „stari kontinent“. Jer svijet treba Europu, pravu Europu: treba svoju ulogu mosta i mirotvorca u svom istočnom dijelu, na Mediteranu, u Africi i na Bliskom istoku. Samo na taj način Europa će moći unijeti svoju specifičnu originalnost u međunarodnu arenu, koja je nastala u prošlom stoljeću kada je iz lonca svjetskih sukoba pustila iskru pomirenja, ostvarivši san o izgradnji sutrašnjice s dojučerašnjim neprijateljem, pokrenuti putove dijaloga i uključivanja, razvijajući diplomaciju mira koja gasi sukobe i ublažava napetosti, sposobna dokučiti i najslabije znakove popuštanja i čitati između najiskrivljenijih redaka.

U oceanu povijesti plovimo olujnim križanjima i nedostaju hrabri putovi do mira. Gledajući s ljubavlju na Europu, u duhu dijaloga koji je karakterizira, mogli bi se upitati: kamo plovite ako svijetu ne nudite putove mira? I opet, gledajući šire: koji put slijediš, Zapade? Tvoja tehnologija, koja je obilježila napredak i globalizirala svijet, nije dovoljna sama za sebe; a još manje su dovoljna najsofisticiranija oružja koja ne predstavljaju ulaganje u budućnost, već osiromašenje istinskog ljudskog kapitala, kao što je obrazovanje, zdravstvo, društveni status. Zabrinjavajuće je kada čitamo da se na mnogim mjestima sredstva kontinuirano ulažu u oružje, a ne u budućnost djece. Sanjam o Europi, srcu Zapada, koja dobro koristi svoju domišljatost kako bi ugasila izbijanja rata i zapalila izbijanja nade; Europa koja zna kako ponovno otkriti svoju mladenačku dušu, sanjajući o veličini cjeline i nadilazeći potrebe trenutnog; Europa koja uključuje narode i pojedince, bez jurnjave za teorijama i ideološkim kolonizacijama.

Ocean, neizmjerno vodeno prostranstvo, podsjeća na porijeklo života. U današnjem razvijenom svijetu paradoksalno je postalo prioritetno braniti ljudski život, koji je doveden u opasnost utilitarističkim pomacima, koji ga iskorištavaju i odbacuju. Mislim na toliku nerođenu djecu i starije osobe prepuštene same sebi, na poteškoće u prihvaćanju, zaštiti, promicanju i integraciji onih koji dolaze izdaleka i kucaju na vrata, na osamljenost brojnih obitelji u poteškoćama u rađanju, podizanju i odgoju djece. I ovdje bi se moralo reći: kamo plovite, Europo i Zapade, s odbacivanjem starijih, sa zidovima s bodljikavom žicom, sa smrtonosnim nesrećama na moru i praznim kolijevkama? Kamo idete ako, pred životnim nedaćama, nudite ishitrene i pogrešne lijekove, kao što je lak pristup smrti, zgodno rješenje koje se čini slatkim, ali je zapravo gorče od morske vode?

No, Lisabon, zagrljen oceanom, daje nam razlog za nadu. Ocean mladih slijeva se u ovaj gostoljubivi grad; i želio bih zahvaliti Portugalu na velikom radu i velikodušnoj predanosti da ugosti organizacijski tako složen događaj, ali plodonosan nadom. Kako kažu u ovim krajevima: „Uz mlade se ne stari“. Mladi ljudi iz cijeloga svijeta koji gaje želju za jedinstvom, mirom i bratstvom stavljaju pred nas izazov ostvarivanja njihovih snova o dobru. Nisu na ulicama kako bi izvikivali ljutnju, već dijele nadu. I ako danas u brojnim krajevima vlada ozračje prosvjeda i nezadovoljstva, plodno tlo za populizam i teorije zavjere, Svjetski dan mladih prilika je za zajedničku izgradnju. Oživljava želju za ostvarivanjem novosti, za isplovljavanjem i zajedničkom plovidbom prema budućnosti. Padaju mi na pamet neke hrabre Pessoine riječi: «Ploviti je potrebno, živjeti nije potrebno [...]; potrebno je stvarati» (Plovidba je potrebna). Hajdemo se baviti kreativnošću kako bi zajednički gradili! Zamišljam tri gradilišta nade na kojima svi možemo raditi zajedno: okoliš, budućnost, bratstvo.

Okoliš. Portugal s Europom dijeli mnoge uzorne napore za zaštitu stvorenog. Ali globalni problem ostaje iznimno ozbiljan: oceani se pregrijavaju i njihove dubine iznose na vidjelo ružnoću kojom smo zagadili naš zajednički dom. Ogromne rezerve života pretvaramo u plastična odlagališta. Ocean nas podsjeća da je ljudski život pozvan uskladiti se s okolišem većim od nas, o kojem se treba pomno brinuti, misleći na mlade naraštaje. Kako možemo reći da vjerujemo u mlade ako im ne damo zdrav prostor za izgradnju njihove budućnosti?

Budućnost je drugo gradilište. A budućnost su mladi. No, obeshrabruju ih mnogi čimbenici, poput nedostatka posla, ubrzanog tempa u kojem žive, poskupljenja života, poteškoća u pronalaženju doma i, što je još više zabrinjavajuće, straha od osnivanja obitelji i rađanja djece. U Europi i, općenito, na Zapadu, svjedočimo tužnoj silaznoj fazi demografske krivulje: čini se da je napredak pitanje razvoja tehnologije i udobnosti pojedinaca, dok budućnost zahtijeva suzbijanje pada nataliteta i opadanje volje za životom. Dobra politika u tome može puno učiniti, može stvoriti nadu. Zapravo, nije pozvana držati vlast, nego dati ljudima moć nadanja. Pozvana je, danas više nego ikad, ispraviti ekonomske neravnoteže tržišta koje proizvodi bogatstvo, ali ga ne distribuira, osiromašujući duše resursima i sigurnošću. Pozvana je ponovno se otkriti kao stvarateljica života i brige, dalekovidno ulagati u budućnost, u obitelji i u djecu, promicati međugeneracijsku povezanost, gdje se prošlost ne briše zamahom spužve, već se potiču povezanost mladih i starijih. Na to podsjeća osjećaj portugalske saudade – čežnje, koji izražava nostalgiju, želju za odsutnim dobrom, koja se ponovno rađa tek u dodiru s korijenima. U tom smislu važno je obrazovanje, koje ne samo da može prenijeti tehničke pojmove za ekonomski napredak, već je predodređena da se stavimo u priče, predaju tradicije, vrednovanje vjerskih potreba čovjeka i njegovanje društvenog prijateljstva.

Bratstvo je posljednje gradilište nade. U mnogim dijelovima Portugala osjećaj dobrosusjedstva i solidarnosti vrlo su živi. No, u općem kontekstu globalizacije koja nas zbližava, ali nam ne daje bratsku blizinu, svi smo pozvani njegovati osjećaj zajedništva, počevši od traženja onih koji žive pokraj nas. Jer, kako je primijetio Saramago, «ono što susretu daje pravi smisao je traženje, a do onoga što je blizu potrebno je prijeći dug put» (Todos os nomes, 1997). Kako je lijepo ponovno otkriti da smo braća i sestre, raditi za opće dobro, ostavljajući iza sebe suprotnosti i razlike u pogledima! I ovdje nalazimo primjer mladih ljudi koji nas svojim vapajem za mirom i željom za životom vode kako bi rušili krute ograda pripadnosti podignute u ime različitih mišljenja i uvjerenja. Poznajem brojne mlade ovdje koji gaje želju da budu bližnji; mislim na inicijativu Missão País – Zemlja poslanja, koja je dovela tisuće mladih ljudi da iskuse misionarsku solidarnost na periferijama, posebno u selima unutar zemlje, posjećujući brojne usamljene starije ljude.

Želim zahvaliti i ohrabriti, uz mnoge koji se brinu za bližnje u portugalskom društvu, mjesnu Crkvu koja čini toliko dobra, daleko od svjetla reflektora. Osjećajmo se svi zajedno pozvanima, bratski, dati nadu svijetu u kojem živimo i ovoj veličanstvenoj zemlji. Bog blagoslovio Portugal!